Ana Marija Bianki radi nesvakidašnji posao i svim svojim bićem uživa u njemu. Naime, ova tridesettrogodišnjakinja iz Slanog od 2016. godine radi na kruzeru kao Environmental Officer – časnica odgovorna za zaštitu okoliša. Prije nego se zaposlila u kruzing industriji, završila je studij Biologije i ekologije mora na Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.
Pozicija Environmental Officera nije baš svakidašnja ni među ljudima koji “tuku more”, pa nam je Ana Marija odlučila ispričati sve detalje svog posla.
“Biti Environmental Officer na brodu znači raditi apsolutno sve. Šala naravno, no kada bih nekome ukratko pojasnila moj posao, rekla bih da je suština osiguravati sukladnost broda sa svim zakonima, konstantno, kroz različite sisteme, inspekcije, testove, treninge, vježbe i papirologiju.
Kontrola i upravljanje energijom i njenom potrošnjom, tretiranje i zbrinjavanje bilo kakvog otpada, sudjelovanje u pripremi budućih itinerara broda te planiranje okolišnih operacija unaprijed – sve su to poslovi koje ja, kao Environmental Officer, na brodu obavljam.
Kako je raditi kao Environmental Officer na “malom plovećem gradu”?
Pa lijepo je, premda nemamo previše vremena za opuštanje, tako da sigurno ovisi iz koje perspektive se gleda. Svi misle da mi na kruzeru samo tulumarimo, a u biti tu ima jako puno posla i papirologije. Dan se svede na papirologiju i malo tu prostora ostane za zabavu, uživanje i druženje.
Svakako bih rekla da je kruzer poput malenog grada. Tu sve savršeno funkcionira. No, sve ovisi o resursima. Ljudski su daleko najbitniji. Mi kao posada uvijek moramo voditi računa jedni o drugima. Dobar tim na brodu je ključan da bi posao bio dobro obavljen i da “mali grad” može funkcionirati.
Kakav je utjecaj kruzera na okoliš?
Što se tiče utjecaja na okoliš, željela bih naglasiti da je zagađenje mora s kruzera, posebice priobalnog, nemoguće s obzirom na suvremenu opremu koju kruzeri imaju. Kruzer na kojem plovim ima najbolju tehnologiju i uređaje kojima se prerađuju i tretiraju sve otpadne, kaljužne i fekalne vode. Ima uređaje kojima se čiste staklenički plinovi, uklanja ili smanjuje sumpor iz ispušnih plinova, ugljični dioksid, dušikovi oksidi, uređaje za tretiranje balastnih voda, opremu za obradu krutog otpada, spalionice, centar za sortiranje smeća gdje se sortira sve smeće te priprema za daljnji istovar.
Trenutno recikliramo oko 85 posto smeća kojeg proizvedemo, a smeće koje ne možemo separirati spaljuje se kad smo na otvorenom moru. Pazi se gdje se što iskrcava s obzirom na to kako se upravlja otpadom u određenoj luci ili zemlji u kojoj se u tom trenutku nalazimo.
Između ostalog, stalno se prati kvaliteta svih otpadnih voda kroz dnevna mjerenja određenih komponenti. Kontroliraju se bakterije i plutajuće čestice. Ponekad vidim kako se piše po medijima o kruzerima u hrvatskom dijelu Jadrana koji ispuštaju fekalije u more. Kruzeri definitivno ne onečišćuju obalno more, s obzirom na tehnologiju koju imaju, sve zakone koji se na kruzerima primjenjuju te obavezne dozvoljene obrasce ponašanja od svakog člana posade.
Na brodu se ne toleriraju nikakva ponašanja niti akcije bilo koga koje bi mogle ugroziti okoliš ili opremu koja je krucijalna da bi se otpad mogao preraditi. To se postiže pravilnom separacijom, koja se događa svugdje i uvijek, od strane svakog člana posade, i integrirana je u brodsku kulturu.
Kako ste se odlučili ovaj posao i sam odlazak na brod?
Od kad sam čula da ovaj posao postoji, moje su se misli kretale prema tom smjeru. Djela su valjda samo spontano pratila misli i sve se ostalo posložilo. Prvi put sam čula za ovaj posao od strica prije skoro 15 godina. Bili smo na objedu kod bake, a on je pričao o kolegici koja to radi i ima kuću u Sydneyu, a stan u Barceloni. Ja nemam, ali evo dajem izjavu za pomorac.hr. (smijeh)
U ovom poslu sam skoro sedam godina, a osim na kruzeru, bila sam i na trajektu i katamaranu. U startu mi je plan bio raditi ovo svega tri godine, ali još ću, barem tako mislim…
Trenutni ugovor mi je 10/10. Dakle, na brodu sam 10 tjedana, a zatim 10 tjedana doma. U pandemiji se to bilo poduplalo, ali preživjeli smo i to. Prije početka ugovora, znali bismo po tri, a neki i četiri tjedna ostati u izolaciji u nekom hotelu. U Aziji izolacija je bila obavezno bez prozora. Ne daj Bože da imate prozor, da se ne bi slučajno preko posteljine spustili na ulicu i pobjegli zaraziti cijelu Aziju jer ste na tajnom zadatku… Zamislite, a ugovor još nije ni počeo!
Volite li svoj posao?
Jako. Ispunjava me u potpunosti i mislim da na kopnu ne postoji sličan posao koji bi me zadovoljio. Putnički brod i život na njemu je nešto na što bi se svatko mogao naviknuti. Lijepo je. Posebno je. Ne može se to riječima opisati. Život je poprilično dinamičan, a u istom trenutku i jednostavan, ako se tome znaš prilagoditi. Ponekad s ljudima s kojima plovim ostajem u kontaktu, pa se čujemo i kad sam doma.
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Cijeli dan mi je organiziran unaprijed i nema puno prostora za slobodu, a kamoli kad dani ne pođu po planu. Na brodu se uvijek budim rano, tako da preduhitrim sve što je moguće, jer oko osam ujutro kreće sve ono što ne mogu isplanirati unaprijed. Bitno je uvijek sve odraditi u roku, ali i znati prioritete. A najbitnije je čuvati zdravlje i energiju kroz cijeli ugovor. Zato je bitan odmor i tjelovježba. Iskreno, ja baš i ne vježbam, tako da mi je spavanje na brodu najdraži hobi, pogotovo kad brod malo valja.
Smatrate li svoj posao opasnim?
Pa ne znam. Ovisi ‘ko vozi brod. Šalim se, naravno. Ne bih rekla, ne previše.
Koje biste rizike izdvojili?
Ima ih više, isto kao i kod svih poslova. Ako moram izdvojiti top tri stvari, to bi bile putovanje na posao, ono kad misliš da znaš sve o poslu, a u biti pojma nemaš, te putovanje nazad doma.
Koje su mane, a koje vrline posla Environmental Officera?
A ne znam što bih Vam odgovorila. Prvo što bih rekla je da nema mana, ali sam shvatila da ih ima mali milijun, isto kao i svaki posao. Vrlina isto ima milijun. Radila sam s raznim ljudima, genijalcima, stekla životna poznanstva svugdje pomalo, po cijelom svijetu, upoznala razne kulture, vidjela svijeta, okuražila se. Naučila puno, a najviše o sebi.
Ne mislim da je ovaj posao poziv. Mislim da ga može raditi bilo tko, ako ima visoki osjećaj odgovornosti te ako je prilagodljiv i ima stalnu volju za napretkom i učenjem.
Je li Vam se ikad dogodila neka po život opasna situacija?
Nije. Jednom sam to mislila, kada sam sudjelovala u nenajavljenom drillu Američke obalne straže. Dojavili su nam da je na trup broda postavljen eksploziv. Međutim, to nije bilo istina.
Za Božić 2018. sudjelovala sam u akciji spašavanja ljudskih života na moru, četiri milje od otoka Saint Lucia. Definitivno najgori požar, iako tad, dok je gorjelo, toga nisam bila svjesna.
Kako se nosite s odvojenosti od obitelji?
Uvijek mi nedostaju. Ali, mislim da se s time nosim odlično. Ako uzmem u obzir da doma imam sve vrijeme ovog svijeta da se posvetim samo njima te ako mi se ne radi apsolutno ništa, imam tu privilegiju – da ne radim apsolutno ništa. Premda nekad zatočena na poslu, u tuđini i na brodu, nijedan drugi posao na svijetu mi ne može pružiti toliku slobodu kao ovaj i upravo je to ono što me zadržalo ovome poslu i brodskom životu.
Mislite li da biste se ovim poslom mogli baviti čitav život?
Da ovaj posao postoji doma, da se brod na kojemu plovim svaki dan veže za rivu doma u moje Slano, onda bih se svakako mogla ovime baviti cijeli život, a ovako nisam još sigurna…
Ljudima koji bi željeli poći mojim putem, poručila bih: “Samo hrabro naprijed, sve je moguće, ako to želiš dovoljno jako!”
Katarina Mitrović
