Donosimo šesti nastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.
Razvoj događaja u Prvom svjetskom ratu nije išao na ruku Hrvatima. Italija je, očekivano, htjela opet zaposjesti istočnu obalu Jadrana. Početkom rata bila je neutralna, ali saveznici su joj tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine obećali veliki dio naše obale i gotovo sve otoke ako im se pridruži. A takva nemoralna ponuda se ne odbija. Južni dio naše obale trebao je pripasti Srbiji iako ona nije uopće sudjelovala u tim pregovorima.
Odmah po proglašenju Države SHS 29. listopada 1918. godine postavljeno je i pitanje nasljeđivanja imovine oružanih snaga. Za razliku od kopnenog naoružanja, mornaričko nije imalo kuda biti povučeno pa je austrijski car već sljedeći dan, 30. listopada, pristao na predaju mornarice Državi SHS želeći izbjeći njenu predaju Italiji i saveznicima, potajno se nadajući da bi u doglednoj budućnosti brodovlje ipak moglo biti vraćeno Austriji, piše portal Regate.com.hr.
Narodno vijeće odmah je imenovalo svježe umirovljenog austrougarskog kontraadmirala Dragutina Pricu povjerenikom za mornaricu, a kapetan bojnog broda Janko Vuković Podkapelski, koji je zapovijedao admiralskim brodom još od ožujka te godine, unaprijeđen je u kontraadmirala i postavljen za prvog zapovjednika ratne flote Države SHS. Primopredaja obavljena je u ratnoj luci Pula 31. listopada 1918. godine. Tada je na admiralskom brodu Viribus Unitis, najmoćnijem u floti, podignut hrvatski stijeg i otpjevana hrvatska himna (usp. Krizman 1977).
Međutim, tu istu noć dvojica talijanskih diverzanata postavili su minu na admiralski brod. Mina je eksplodirala sljedećeg jutra, 1. studenoga. Tada je poginulo više stotina mornara, a s njima i Podkapelski koji je tako admiralom bio jedva jedan dan.
Bio je to je istovremeno i početak i kraj hrvatske ratne mornarice. Bio je to nesretni usud zapravo nesuđene hrvatske mornarice. Name, unatoč predaje flote u ruke Države SHS, Italija i sile Antante ubrzo su zaposjele naše ratne luke. Talijani su već za četiri dana ušli u Pulu. Države pobjednice odmah su preuzele i ratno brodovlje razdijelivši ga među sobom kao ratni plijen i ratnu odštetu (usp. Krizman 1956 i 1977).
Konačnim slomom Monarhije dva do tada najvažnija čimbenika u našem političkom i nacionalnom životu, Austrija i Mađarska, izgubila su na važnosti, ali su zato ojačala dva nova i opasna pretendenta na naš prostor: Italija i Srbija. Italija je vrlo brzo okupirala Istru, Cres i Lošinj, grad Zadar te otoke Lastovo i Palagružu, a uskoro je otela i Rijeku.
Austrijski i mađarski časnici odmah su nakon predaje brodovlja Državi SHS napustili pomorske baze i brodove, a ostali su samo časnici slavenske nacionalnosti, najviše Hrvata te nešto Slovenaca i čeha. Dio njih je 1919. prešao u ratnu mornaricu novonastale države.
U Beogradu su ratnu mornaricu smatrali „hrvatsko-slovenskom tvorevinom“ pa je hrvatski mornarički rukovodni sastav od početka bio u neravnopravnom položaju u odnosu na rukovodeći kadar kopnene vojske i „unaprijed je bio diskvalificiran jer nije bio srpski“ (Pribilović 1980: 810). A k tome, došli su i kao časnici iz neprijateljske mornarice.
Saveznici su tek u prosincu 1919. godine odlučili da će Kraljevini SHS predati nešto brodova od austrougarske flote, i to 12 oštećenih i nenaoružanih torpednjača.8 Prvi mali ratni brodovi, 6 malih minonosaca, kupljeni su tek polovinom 1921. godine. U tako umrtvljenoj mornarici nije bilo ni snage ni volje voditi brigu o pomorskoj terminologiji.
Kraljevina SHS nikako nije mogla prihvatiti terminologiju neprijateljske države koja joj je nedugo prije toga otela dio teritorija i mora. Možete li zamisliti ratnu mornaricu koja bi u takvoj situaciji dobrovoljno preuzela nazivlje svoga neprijatelja? A jedino slavensko, preciznije, hrvatsko nazivlje, iako uglavnom novostvoreno, bilo je ono iz bakarske nautike pa ga je ratna mornarica preuzela gotovo u cijelosti.
Hrvatski su se časnici tijekom Prvoga svjetskog rata služili njemačkim kao zapovjednim jezikom u austrougarskoj mornarici. Dio njih je nakon završetka rata prešao u ratnu mornaricu Kraljevine SHS pa su tako preko noći dobili novi zapovjedni jezik – srpskohrvatski s hrvatskim terminima, ali to nazivlje oni uopće nisu bili poznavali.
No, kako je Kraljevina SHS još nekoliko godina rješavala granične sporove s Italijom, tako je ratna mornarica bila i dalje zapuštena i bez ratnih brodova. U takvoj se situaciji nije gotovo ništa radilo na pomorskoj terminologiji. Saveznici nisu dopuštali Kraljevini SHS nikakve aktivnosti prije zaključenja mirovnog sporazum. A nepovoljan sporazum potpisan je tek u studenome 1920. godine u Rapallu.
Na teško stanje u ratnoj mornarici ukazuje i problem međunarodnog priznanja krmene zastave. Prvih poratnih godina bila je to kombinacija hrvatske trobojnice s dodanom crvenom prugom tj. crveno-bijelo-plavo-crveno. Tek je 1922. godine utvrđena i usvojena zastava ratne mornarice: trobojnica jugoslavenskih boja: plavo-bijelo-crvena s grbom u sredini.
Neobičan je podatak da počeci pomorskog zrakoplovstva Kraljevine SHS datiraju prije nego što je počelo formiranje ratne mornarice. Naime, osnovnu kadrovsku jezgru činila su dva oficira i tridesetak austrougarskih podoficira i mornara, mahom Hrvata, koji su odmah stupili u službu nove države (usp. Isaić – Frka 2010: 22).
U trgovačkoj mornarici zbrka s pomorskim nazivljem nije bila ništa manja jer je trebalo što prije „poslije narodnog oslobođenja osloboditi i našu narodnu mornaricu od talijanskog jezika“,9 a koji je do tada bio ne samo zapovjednim i službenim, već i nastavnim za stručne predmete u svim našim pomorskim školama.
Tadašnji ministar prosvjete donio je krajem svibnja 1921. godine odluku o održavanju skupa („ankete“) stručnjaka koji su trebali „izraditi jedinstvenu najvažniju pomorsku terminologiju“. Dakle, pune dvije i pol godine, od završetka rata. Taj skup, odnosno „anketa“,10 održana je od 14. do. 26. srpnja iste godine u Pomorskoj oblasti u Bakru.
U tom vrlo kratkom vremenu potvrđeno je „oko 2700 termina najnužnijih za nastavu stručnih predmeta, službeni saobraćaj i komandu na brodu“,11 što znači da se u našim pomorskim školama, osim one u Bakru, još uvijek nisu koristili hrvatski pomorski nazivi.
Ti se novi nazivi nisu koristili ni u novostvorenoj ratnoj mornarici ponajprije stoga što još nije bilo ratnih brodova. A njemački je stupac dodan zato da te nove hrvatske nazive mogu razumjeti i časnici kraljevske ratne mornarice koji su, svi od reda, bili bivši austrougarski časnici. To govori da su se ti hrvatski časnici, koji su došli iz austrougarske mornarice, bolje snalazili s njemačkom nego s talijanskom terminologijom, a hrvatsku su tek trebali naučiti.
A da cijela priča nije išla nimalo glatko pokazuje i žestoka kritika Juraja Carića na čitav rad i rezultate „ankete“ objavljena sljedeće godine: „Nevjerojatno ali istinito! Desetak ljudi stvorilo je u dvanaest dana Pomorski rječnik (slika7), što ga je evo razaslao u svijet poručnik g. R. Crnić u ime ankete održane u Bakru“.
Carić nastavlja u istome tonu: „nekoliko njih nijesu znali dobro što je prova a što krma“, a završava riječima da su sudionici skupa taj rječnik „skupusili na vrat na nos“.12
Iako je točno da su pojedini članovi „ankete“ slabo poznavali brod, Carić je pretjerao u svojoj kritici jer činjenice govore drukčije. Naime, „anketa“ se koristila terminima bakarske pomorske škole, a te termine su njeni nastavnici stvarali i prikupljali još od kraja 19. stoljeća.
Dakle, „anketari“ uopće nisu izmišljali nove nazive, već su uzeli postojeće. To je u nastavku svoga teksta potvrdio i sam Carić: „Jedino je bakarska nautika, koja se u pogledu pomorske terminologije uporno držala odvojeno od dalmatinskih nautičkih zavoda, imala pripravljenog materijala, većinom kovanica, a koje je anketa uzela za bazu.“ Tako Carić pobija samoga sebe da je pomorski rječnik „skupusan“ u 12 dana.
Zanimljivo je primijetiti da je Carić tridesetak godina prije toga bio nastavnikom u bakarskoj nautici, baš u vrijeme kada je, nakon Babića, započelo stvaranje novoga nazivlja. Tada je i u Carića zaiskrila želja za stvaranjem novog hrvatskoga pomorskog nazivlja, ali ipak on u tome uopće nije sudjelovao jer nije vidio smisao u kovanju novih izraza. Odlaskom u dubrovačku pomorsku školu potpuno se priklonio uporabi talijanizama, a uporište za to našao je, prije svega, u pisanju tvrdih dubrovačkih vukovaca – samozvanim Srbima katolicima.
Stvaranjem kratkotrajne Države SHS pa Kraljevine SHS stvoreni su uvjeti za službeno uvođenje hrvatskoga jezika u pomorstvo, iako se u praksi talijanski koristio još neko vrijeme, a stanovit dio talijanizama održao se do danas. Međutim, u toj novoj državi nije se uopće sredila ionako nesređena pomorska terminologija ni sljedećih nekoliko poratnih godina pa je ministar prosvjete jednostavno odlučio dekretom 1921. godine stati tome na kraj i tako je nastala naprijed spomenuta „anketa“.
S druge strane, mahom nepismenim mornarima i ribarima nije ni najmanje smetala uporaba talijanskih termina, što je točno jer to je ionako bilo jedino nazivlje koje su oni poznavali.
Istini za volju, i danas se naši mornari nerijetko koriste talijanizmima, iako već znaju normativne nazive. Tako se naši mornari danas koriste ne samo izrazima prova, kuverta i kolomba, već i izrazima pramac, paluba i kobilica. A u ono vrijeme, još dvadesetih godina prošlog stoljeća, nisu imali pojma za potonje nazive.
U trgovačkoj mornarici su se i dalje koristili talijanski pomorski nazivi. Nadalje, nezaustavljivo prodire i novi registar nazivlja vezan za novu vrstu velikog broda: parobrod. To novo nazivlje nisu poznavali ni mornari, a kamo li lokalni ribari.
Vidović citira jedan tekst Olivera Fija iz 1955. godine koji kaže da je rad oko izradbe Crnićeva pomorskog rječnika bio „dosta površan“ i „bez solidnih predradnja sakupljanja termina kod samog naroda, bez učešća filologa… te nazivi iz ovog rječnika nisu mogli nikada prodrijeti i ukorijeniti se kod pomoraca i primoraca“ (Vidović 1982: 790).
Međutim, „narodnih izraza“ gotovo da uopće nije bilo pa “solidne predradnje“ tu ne bi previše pomogle. Da su kojim slučaju filolozi i sudjelovali u radu, rezultat bi bio isti jer je tadašnja politika inzistirala na uklanjanju talijanštine iz pomorstva, a novostvoreni hrvatski izrazi još se nisu ni malo ukorijenili. Filolozi nisu sudjelovali u radu iz jednostavnog razloga: nitko se od njih nije previše razumio u to nazivlje.
Inače, nekoliko godina prije tog osvrta Olivera Fija na Crnićev pomorski rječnik, pokrenut je veliki projekt koji je imao, između ostaloga, i zadatak izbaciti noštromizme iz govora naših mornara. U taj projekt bio je uključen veliki broj vrsnih filologa i bile su provedene vrlo solidne i opsežne predradnje sakupljanja naziva „kod samog naroda“, ali također bez zapaženijeg uspjeha. No, o tome malo poslije kada dođemo do Titove Jugoslavije.
Valja dodati da je danas situacija ipak drukčija jer te hrvatske nazive, poput već spomenutih izraza: pramac, paluba i kobilica, znaju već i mala djeca.
Bilo kako bilo, bakarskim skupom koji je inicirala ondašnja vlast trasiran je put daljnjeg usustavljivanja našeg pomorskog nazivlja. I tu povratka na staro više nema bez obzira na to što se manji dio tih tradicionalnih talijanizama zadržao u uporabi još i danas. Uostalom, danas više nitko ne radi drame ako mornar, umjesto odveži konop, vikne molaj cimu, ili obrnuto. Danas stanovitu pomutnju stvaraju uglavnom jedriličarski, a ne pomorski izrazi.
Nadalje, gotovo za sve tradicionalne nazive danas postoje normirani izrazi koje naši pomorci bez greške poznaju iako se njima baš i ne koriste. Ali ih znaju, a iste te izraze prije stotinu godina nitko nije znao.13 Danas je situacija čak obrnuta kad je u pitanju veliki jedrenjak. Primjerice, u terminološkom rječniku iz 2015. godine Hrvatsko pomorsko nazivlje u nakladi Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ne nalazimo samostalno noštromizam pik, već samo standardni izraz sošnjak, a samo uza nj naći ćete pik kao dopušteni naziv.14
Uskoro je zamrlo glasno protivljenje novim pomorskim nazivima, a sasvim je nestalo nakon uvođenja diktature 1929. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što je ime države promijenjeno u Kraljevinu Jugoslavije.
8 Manji ratni brod, brz i pokretan, naoružan torpedima za uništavanje većih protivničkih brodova.
9 Iz predgovora Pomorskog rječnika Rudolfa Crnića iz 1922. godine.
10 U „anketi“ su sudjelovali predstavnici vlasti, nautičkih škola te jugoslavenskih pomoraca.
11 Iz predgovora Pomorskog rječnika Rudolfa Crnića.
12 Usp. Juraj Carić, Pomorski rječnik – jedan filološki rekord, Novo doba, Split, 30. i 31. kolovoza 1922. godine. Manji dio sudionika skupa doista je vrlo slabo poznavao pomorsku terminologiju jer su došli iz redova vlasti.
13 Danas Carić ne bi došao k sebi da za provu čuje normativni i već priliĉno rašireni izraz pramac.
14 Nekada opće rašireni izraz pik danas ćete naći samo ako znate za standardni izraz sošnjak.
iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”
Dr. sc. Željko Stepanić
mail: [email protected]
mob: +385 99 660 0709
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije pomorac.hr
