U današnjem međunarodnom životu Sueski kanal je jedna izložena i osjetljiva točka pa katkada izgleda da o njemu ovisi rat i mir u svijetu. Ali 1869., kada je on prokopan, smatran je pravim čudovištem svoga vremena. Zanimljivo je i da su Hrvati odigrali zapaženu ulogu pri njegovu prokopavanju.
Međunarodna javnost početkom 19. stoljeća živo se zanimala kako bi spojila Sredozemno i Crveno more. Već od 16. stoljeća mislilo se da bi se to moglo lako postići prokopavanjem kanala preko Sueske prevlake koja spaja Afriku i Aziju. Tim više zato što je postojala predaja, da je ondje bio u davnoj starini jedan takav kanal, piše Dijaspora.hr.
Godine 1833. otišla je brojna skupina francuskih javnih radnika i inženjera u Egipat kako bi nagovorila potkralja Muhameda Aliju na prokop kanala. Iako taj put nisu uspjeli, oni su i nadalje uvjeravali javno mnijenje o koristi toga kanala, da bi se što brže i povoljnije došlo na daleki Istok i tako dalo Sredozemnom moru važnost, koju je izgubilo uslijed geografskih otkrića krajem Srednjeg vijeka. Ipak, 1846. uspjeli su osnovati jedno međunarodno udruženje koje je proučavalo sva pitanja u pogledu namjeravanog prokopavanja, davalo prijedloge i pravilo nacrte za njegovo ostvarivanje.
Prilike za pothvat bile su povoljne, kada je 1854. na vlast u Egipat došao potkralj Said. On je bio u prijateljskim odnosima s Ferdinandom de Lessepsom, nekadanjim francuskim konzulom u Egiptu. Zahvaljujući tim svojim vezama s egipatskim potkraljem, de Lesseps je dobio 1854. dozvolu za rad, a 1856. isposlovao je odobrenje pravila za udruženje, koje će voditi brigu oko kanala.
S radom se počelo tek 1859. Dana 25. travnja te godine de Lesseps je prvi zakopao na mjestu, odakle su trebali započeti radovi i gdje je ubrzo trebala nastati velika luka Port-Said. Prokopavanje kanala trajalo je punih deset godina. Počeli su na Sredozemnom moru, a završili na Crvenom moru kod grada Sueza.
Na njemu je stalno radilo oko 20 tisuća Egipćana i nekoliko tisuća stranih radnika. Kanal je dug 161 kilometar, dubok 9,5 metara, a širok od 70 do 110 metara. Svečano je otvoren u studenom 1869.
fra Paškal Vujičić
Radovi na iskopavanju Sueskog kanala dobro su napredovali kada je u Egipat došao biskup fra Paškal Vujičić kao apostolski vikar.
Vujičić se rodio 3. ožujka 1826. u selu Glavini kod Imotskog. Kao dijete otišao je k stricu fra Ivi u Retkovce u Slavoniji, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju je pohađao u Vinkovcima. U Franjevački red stupio je u Fojnici 25. studenog 1841. Nakon novicijata završio je filozofske i teološke znanosti u Veneciji gdje je djelovao i kao profesor. Njegov rad bio je na zadovoljstvo venecijanskih franjevaca, pa su ga 1856. izabrali za definitora ili savjetnika starješini njihove provincije, iako je bio još mlad i stranac.
U lipnju 1858. Vujičić je imenovan Pulatskim biskupom u brdima sjeverne Albanije, gdje je ostao samo dvije godine. Godine 1860. premješten je u Egipat na dužnost apostolskog vikara.
Vujičić je našao vjerske prilike u Egiptu u velikom razvoju. Nekada je bilo teško ondje naći katolika, a tada ih je bilo mnoštvo. Trgovci i stručni radnici iz raznih krajeva nalazili su se u gotovo svim gradovima.
Sve tamo od 17. stoljeća franjevci iz Svete Zemlje vodili su duhovnu pastvu za mali broj katolika u donjem Egiptu, a tada je zbog povećanog broja katolika trebalo povećati i broj svećenika. Osim toga, trebalo je zadovoljiti i sve jezike.
Posebnu brigu vodio je Vujičić za radnike koji su prokopavali Sueski kanal. Daleko od svojih domova, nastanjeni u privremenim radničkim barakama, morali su imati svoje svećenike. Kada je on došao, radilo se između jezera Mansala i Timsa. Na briješčicu El-Ghisr bilo je radničko naselje i već je dovršavana kamena crkva za to naselje.
U ovoj crkvi Vujičić je obavio prvu zapaženiju svečanost na kanalu. Dana 18. studenog 1862. održao je u njoj svečanu zahvalnicu kada je voda iz Sredozemnog mora ušla u jezero Timsa, 75 kilometara daleko od Port-Saida. A sutradan je prvom lađom otputovao kanalom u Port-Said.
U Egiptu je tada bilo mnogo Francuza. Kako franjevačka kustodija nije mogla dati tako nenadano dostatan broj svećenika koji su govorili francuski jezik, Vujičić 1862. išao u Francusku i Belgiju da ih sam nađe.
Njegov položaj u Egiptu bio je osjetljiv jer su se na Sueskom kanalu susretali protivni interesi Francuske i Austrije. Francuska se smatrala već stoljećima zaštitnicom franjevačke kustodije Svete Zemlje pa dosljedno i donjeg Egipta, gdje se protezalo djelovanje franjevaca spomenute kustodije. Naprotiv, Austrija je štitila franjevačke misije u gornjem Egiptu i u srednjoj Africi (današnjem Sudanu), pa je preko ovih misija htjela proširiti svoj utjecaj u Africi, kao i na samom Sueskom kanalu, jer je franjevac iz gornjeg Egipta, dakle štićenik Austrije, obavljao duhovnu pastvu u gradu Suezu.
Vujičić nije dopuštao da katoličke misije služe političkim ciljevima Austrije. To njegovo držanje Austrija nije zaboravila pa je i ono jedan od razloga da Vujičić nije bio uzet u obzir kada se tražilo podesnu osobu za prvog sarajevskog nadbiskupa.
Vujičić nije dugo ostao u Egiptu. Kada je 1864. preminuo Sebastijan Franković, bosanski apostolski vikar, godine 1866. izbor je pao na Vujičića kao njegova nasljednika. Bosanskim vikarijatom je upravljao do 1881., kada je vikarijat ukinut, a onda se povukao u samostan u Livnu. Preminuo je u Imotskom 17. ožujka 1888. i ondje je pokopan.
fra Lujo Ćurčija
Vujičića je u Egiptu naslijedio fra Lujo Ćurčija, skadarski biskup. Rođen je u Dubrovniku 8. prosinca 1818., gdje je ušao u Franjevački red. Još kao mlad svećenik bio je više godina tajnik dubrovačkog biskupa Tome Jederlinića. Godine 1953. bio je izabran provincijalom dubrovačke franjevačke provincije. Ali malo kasnije morao je napustiti tu dužnost, jer je iste godine imenovan lješkim biskupom u Albaniji.
U veljači godine 1858. zatražio ga je stari skadarski biskup Fra Ivan Topić sebi za koadjutora. Kada se Topić zahvalio, Ćurčija je postao skadarskim biskupom. Premješten je 1866. za apostolskog vikara u Egipat.
Ćurčija je našao na Sueskom kanalu tri stalne misijske postaje (Port-Said, El-Ghisr i Izmalija) i nekoliko pomoćnih. I on je odmah posvetio tomu dijelu Egipta posebnu brigu kako bi se radnicima dala mogućnost što lakše obavljati vjerske dužnosti.
Upravo zbog toga da bi pastva bila što bolja, tražio je od franjevačkog generala, da ga imenuje delegatom za donji Egipat. Naime, Egipat je ovisio o franjevačkom kustodu Svete Zemlje. Budući da je kustos bio daleko u Jeruzalemu, nije se lako bilo uvijek njemu obraćati, pa se osjećala u samom Egiptu prisutnost starješine, koji bi imao vlast određivati u izvjesnim zgodama.
Osim toga, neka radnička naselja počela su se pretvarati u stalna građanska naselja. Bilo je očito da će tamo ostati naselje i nakon završenih radova na iskopavanju kanala. Kada se mislilo samo na radnike, moglo se zadovoljiti kakvom daščarom bilo za crkvu, bilo za stan svećenika. Ali u stalnim naseljima trebalo je misliti na trajnije građevine, škole i druge ustanove.
U vrijeme biskupovanja Luje Ćurčije, na Sueskom kanalu radio je velik broj Hrvata. Prema njemu, u srpnju godine 1867. bilo ih je preko četiri tisuće, a nisu imali svoga svećenika, pa ga je trebalo naći.
Istina, u Egiptu se nalazio tada fra Ilija Škorić, bosanski franjevac, koji je ondje došao s biskupom Vujičićem i ostao nakon njega. Budući da je on radio u biskupskoj kancelariji u Aleksandriji, samo je povremeno mogao biti na službi radnicima na Sueskom kanalu. Stoga je general Franjevačkog reda, na zamolbu rimske kongregacije Propagande, tražio jednog svećenika od dalmatinske franjevačke Provincije Sv. Jeronima i od dubrovačke franjevačke provincije, ali one tada nisu imale na raspolaganju čovjeka koji bi mogao otići u Egipat.
Nakon toga general se obratio hercegovačkom franjevačkom kustodu koji je spremio mladog fra Jerka Karačića. U Egipat je došao 1869. Nastanio se u El-Ghisr, odakle je posjećivao hrvatske radnike. Ali nije dugo obavljao tu dužnost, jer su se radnici, nakon završenih radova na kanalu, vratili svojim kućama. I on ih je ubrzo slijedio. Preminuo je 10. veljače 1877. na Širokom Brijegu.
I Ćurčija se morao baviti odnosima Francuske i Austrije na Sueskom kanalu, a posebno u gradu Suezu. On je tvrdio da se Austrija ne može natjecati s Francuskom u donjem Egiptu. Ona se oslanja samo na radnike koji rade na kanalu. Ali ovi će ubrzo otići. U samom gradu Suezu, prema njegovu mišljenju, Austrija nije imala nikakve budućnosti. Budući da njezini ciljevi ondje samo škode vjerskim prilikama, trebalo bi je nagovoriti da uzme u zaštitu koje drugo mjesto u Egiptu kao npr. Fajum. To svoje mišljenje izložio je Propagandi već 1867. Ali to se nije nitko usudio tada predložiti Austriji, pa je tako ostalo sve do 1880. kada je u drugim okolnostima ostvaren Ćurčijin prijedlog.
Ćurčija je sudjelovao na najsvečanijem činu Sueskog kanala, na njegovu otvorenju. Dana 16. studenog 1869., u prisustvu francuske carice Eugenije, koja je predsjedala svečanosti otvorenja, austrijskog cara Franje Josipa, egipatskog potkralja Izmaila i mnogo drugih vladara, on je u 15 sati blagoslovio Sueski kanal.
Biskup Ćurčija ostao je u Egiptu sve do 1881. Posljednjih godina osjećao se slabo. Pogotovo nakon što mu je 7. srpnja 1879. umro od kapi njegov vjerni suradnik fra Ilija Škorić. Konačno, u proljeće 1881. zamolio je rimsku kongregaciju Propagandu da ga zbog slabog zdravlja oslobodi dužnosti, kako bi se mogao povući u Dubrovnik i ondje pripraviti na smrt.
Oslobođen dužnosti apostolskog vikara u Egiptu, biskup fra Lujo Ćurčija ukrcao se 13. srpnja 1881. u Aleksandriji na jedan francuski brod za Napulj, odakle je mislio preko Rima krenuti za Dubrovnik. Ali prije nego što je došao u Napulj, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo i izdahnuo je na brodu 17. srpnja. Njegovo mrtvo tijelo bačeno je u more.
Sudjelovanje Hrvata na prokopavanju Sueskog kanala nije se očitovalo ulaganjem novca za troškove. Umjesto toga, tisuće hrvatskih radnika pridonijelo je snagu svojih mišića njegovu ostvarenju. Uz njih na tom kanalu djelovala su i dvojica uglednih biskupa, podrijetlom Hrvata: fra Paškal Vujičić i Fra Lujo Ćurčija, koji su očinski pazili da se katolički radnici na prokopavanju Sueskog kanala ne bi osjećali usamljeno i da bi im se dala mogućnost nesmetano obnašati vjerske dužnosti.
fra Bazilije Pandžić, Hrvatski katolički kalendar 1972.
