U zemlji u kojoj se i manje obljetnice nazivaju tradicionalnima, često nam se iz vida izgube one velike, snažne, koje su poput kamena temeljaca u povijesti naše kulture. Jedna takva zabilježena je u godini koja nam je već na izmaku. Radi se o 500. obljetnici rođenja Miha Pracata. Dubrovčanina, Lopuđanina, kako vam drago!
Mnogi sugrađani dobro znaju tko je bio slavni pomorac, bankar,dobročinitelj, ali stižu mlađe generacije koje valja podsjećati na važne ljude, naše slavne pretke “s pokrićem”! A i pet stoljeća nije baš malo, piše Maja Nodari za Dubrovniknet.hr.
Jest da smo mala zemlja, ali priličnog kulturnog nasljeđa. Najgore je zaboravljati one koji su bili ispred nas, a na njima počivamo! Velike nacije i kulture žive od divljenja, male ne bi smjele od omalovažavanja i zaborava.
Nikada nije kasno posvetiti sjećanje na velike ljude, našega “benemerito” Miha, čiji je spomenik usred Kneževa dvora.
Ako ga i svi zaborave sigurno neće Društvo prijatelja dubrovačke starine, promicatelj i zaštitnik dubrovačke baštine, unikatni primjer dobre prakse u našoj zemlji (i šire). Podsjećam, da će se u skoro vrijeme na Mihovu Elafitu Lopudu javnosti na uvid predati obnovljeni Knežev dvor, pa će se tom zgodom odati počast i najvećem lopudskom sinu Mihu Pracatu, na radost i ponos!
MIHO PRACAT
(Otok Lopud, oko 1522. – Dubrovnik, 20. srpnja 1607.)
Pomorski mag – pučanin sa spomenikom usred Kneževa dvora! Pomorac, brodovlasnik, bankar, otkupitelj robova, dobrotvor
Rođen oko 1522.g. na elafitskom otoku Lopudu, čiji su pomorski kapetani bili vlasnici četvrtine snažne dubrovačke trgovačke flote u 16.stoljeću (treće pomorske europske sile uz Veneciju i Genovu). Od ranog djetinjstva plovio na brodu Sv. Katarina, postavši 1543. zapovjednikom, zamijenivši strica. Vlastitim velikim galijunima Gospa od Šunja i Sv. Ivan Krstitelj, plovio i trgovao po zapadnom Sredozemlju. Doživjevši dva gusarska napada i dvije havarije na moru, zarobljavanje i oslobađanje uz otkupninu, napušta kapetansku službu, trajno se nastanjuje u Dubrovniku.
Trgovina tkaninom, žitom, uljem, vunom, kožom i kolonijalnom robom donijela mu je veliko bogatstvo. Marljivim radom postao je centar dubrovačkog novčarstva, ugledna ličnost u europskim razmjerima. Dio je bogatstva oporučno namijenio u humanitarne svrhe (razvoj bolnica, bratovština, pomoć siromasima), posebno za otkup robova, zarobljenih sunarodnjaka, izdašno je darovao i svoju domovinu. Dva puta se ženio, nije imao djece, a druga mu je supruga Vica bila izvrsna poslovna suradnica. Umro je u Dubrovniku u dobi od oko 85 godina.
Čovjek novoga doba
Bistri siromašni otočanin koji se obogatio, čovjek sličan suvremenim milijunašima, self made man, zauzet trgovinom i novčarskim poslovima, velike snage i sposobnosti, uspješno se koristio slobodom djelovanja i stjecanja kapitala, ujedno milosrdna, pobožna i uporna osoba.
Tri skoka gušterice
Miho je dvaput, legenda kaže, polazio na more i oba puta nastradao, ostavši gol i bos. Ojađen, zamijetio je zelenu guštericu, koja se dvaput pokušala popeti uza zid, oba puta pala, a treći se put sretno popela na vrh zida! Osokoljen ovim primjerom odluči Miho da i on pokuša po treći put sreću. Iznova pođe u svijet i obogati se. Iskustvo motrenja gušterice pokazuje tajnu ljudske upornosti i rada.
Audijencija kod španjolskog kralja Karla V.
Sredinom 16. stoljeća Sredozemno je more postalo nemirno poprište sukoba Turske, Francuske i Španjolske, gdje je zavladala glad. Miho, željan zarade, usprkos svemu, na svojim je brodovima donio u Španjolsku puno žita i time spasio zemlju od gladi. Car Karlo, da mu zahvali, primi ga u audijenciju, baš u času dok se brijao. Nudio mu zlato, vlast i naslov. Miho sve odbije: jer bio je bogat, vladar svojih brodova, ponosni građanin dičnoga grada Dubrovnika! Zato zatraži od cara bijeli ubrus vezan pod carsku bradu. Car mu dade ubrus, koji se, kažu, i danas čuva u župnom uredu na Lopudu, kao znak uspjeha ovog jakog i sposobnog pomorca.
Spomenik
Mudra je i Pracatu zahvalna Dubrovačka Republika dugo vijećala kako se odužiti velikom, plemenitom i uglednom svom građaninu, pa je nakon nekoliko desetljeća odlučila podignuti mu spomenik u samom srcu vlasti u atriju Kneževa dvora! Zaključeno – učinjeno! Talijanski kipar Pier Paolo Jacometti iz Recanatija dovršio je brončano Mihovo poprsje 1638. godine, koje u Dvoru stoji i danas. To je jedini ikad podignuti spomenik nekom dubrovačkom građaninu za vrijeme Republike, a zna se da Republika nije voljela nikakvo isticanje.
Pracatovim se imenom zove ulica gdje mu bješe kuća u Gradu, uselio se naš Miho u dječje slikovnice, na pozornicu ga je stavio književnik Luko Paljetak, a isti ga je sjajni lirik u novije doba i opjevao:
(…)
Bio je jedan čovjek i zvo se Miho Pracat,
I u njega je bilo solada sve za bacat,
Dubrovnik cijeli š njima mogo je potaracat.
Spomenik su mu digli u Dvoru, znajte i vi:
MICHAELI PRAZATTO, BENEMERITO CIVI!
Napisala: Maja Nodari
