O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Djelatnici Luke Dubrovnik otkrivaju kako izgleda njihov posao: Dočekujemo ‘Postiru’, ‘Hanibala’, kruzere i mega jahte, ali Abramoviča još nismo sreli

Obično su kao djelatnici Luke Dubrovnik Amir Đuderija i Josip Džamarija navikli čekati ‘Hanibala Lucića‘. Obojici se Luka Dubrovnik već nekako upisala u rodoslovno stablo. Josip je počeo raditi u Luci prije osam godina, a tu mu je radio i otac. Istu priču ima i Amir koji iza sebe ima sedam godina rada na ovom radnom mjestu.

– Meni je otac radio u Luci Dubrovnik 42 godine, a i tri brata su mu radila tu, jedan njegov brat je radio na ovom mjestu gdje sad ja radim, priča Amir, a donosi Dubrovački vjesnik.

Rade sve što treba

Radni dan traje do 7 do 14 sati, rade svaku subotu, a po potrebi i nedjeljom. Njihov zadatak je održavanje područja luke, ukrcaj, iskrcaj robe ili putnika, privez, odvez…

– U smjeni nas je sedam, a osmi je šef. Zimi svi radimo jutarnju smjenu, a ljeti smo po potrebi raspoređeni u smjenama. Ako brod dolazi popodne, podijeli nas šef koji određuje raspored, a sve zavisi od kruzera, od toga kako koji brod dolazi i kako se dogovorimo. Možemo se međusobno mijenjati, pokrivati jedan drugoga, a svi vozimo, tako da nam to nije problem. Naravno, nismo stalno ovdje u Gružu, nekad smo na Batahovini, kaže Josip.

– Mi smo vozači, vozimo kamione i viljuškar, operativa smo, radimo sve što treba. Ujutro kad dođemo pregledamo strojeve, a onda nas, po potrebi, šef uputi što ćemo raditi. Većinom šef to sve organizira tako da mi znamo što nam je raditi, govori Amir.

Iza njih je još jedna sezona, a primijetili su kako se nakon korone sve opet vraća u normalu. Na brodove ukrcavaju svakojaku robu, a i za iskrcaj su traženi. Počevši od kruzera pa do ‘domaćih‘ plovila poput nezamjenjive ‘Postire‘ ili pak ‘Hanibala Lucića‘. Nisu pomorci, ali neprestano imaju posla s brodovima.

-Najčešće s kruzera iskrcavamo otpad kamionima, a na kruzere ukrcavamo hranu, voće, povrće, zna biti i materijala kao cijevi, željezo, svašta… nema tu pravila. Nekad se zadržimo cijeli dan, nekad sat vremena, nekad deset minuta, sve zavisi koliko tereta dođe, pojašnjava Josip.

– Ništa se ne zna dok brod ne dođe. Čak i onda na brodu ni sami nekad ne znaju što im treba. Ne zna se koliko će kruzer otpada imati ili hoće li ga biti uopće, kaže Amir, a Josip se nadovezuje:

– Može ne biti ništa, može biti tri ili čak pedeset kubika tereta. Nekad najave tri kubika, a bude pedeset, a nekad najave 20, a bude tri, nikad ne znaš, ali moraš biti tu, naglašava Josip.

Putnici zaborave neki dokument

Sigurno se zna kad će koji kruzer ili brod stići. U njihovoj ‘kućici‘ do velikog mula u Gružu stoji popis s točnim satnicama.

– Nemamo problema u suradnji s ekipom s kruzera, agent sve dogovara, a i na kruzerima ima dosta naše posade. Znali smo sresti i Dubrovčane, Splićane, Zadrane i Crnogorce… Postalo nam je normalno doći ispred kruzera, a prve je godine bilo čudo. Uspijemo popričati s našima, iako su uvijek u nekakvoj preši, veli Josip.

Za ulaz u carinsko područje imaju posebne propusnice, a teškoća nemaju.

– Navikli smo na posao, naučili smo raditi tako da nam to nije problem. Tijekom sezone bude malo naporno, rano se dižemo, ali nam je kao i drugima – svima je vruće, umori se čovjek, ali nije strašno, govori Josip.

– Ljeti, kad dolaze brodovi čija je matična luka Luka Dubrovnik, ostanemo cijeli dan ako treba, na sve se čovjek brzo navikne, uđe u rutinu. Ne bude baš stresnih situacija jer se osjećaš kao kod kuće, imamo dobre odnose, ekipa je dobra i lijepo nam je, ističu obojica.

Obojica su se navikli i na zvonjavu telefona, a kad u prvom dijelu godine vide prvi kruzer koji stiže, znaju da opet sve počinje ispočetka. Osim kruzera, u gruškoj luci se često vide i luksuzne mega jahte i vojni brodovi.

– Nudimo im iste usluge kao i ostalima: iskrcavamo otpad, radimo ukrcaj ili iskrcaj putnika, privez, odvez, sve što treba… Ako je vojni brod, ograđujemo ga velikim ili malim ogradama što s broda često traže putem agenta. S mega jahti najčešće iskrcavamo otpad, a ukrcavamo hranu. Dolazile su Abramovičeve jahte, ali njega nije bilo na njima, priča Amir koji dodaje kako pojava mega jahti više ne izaziva posebno uzbuđenje kao prije:

– U početku smo sve slikavali, ali se više ne sjećam kad sam zadnji put nešto slikao, priznaje Amir.

Svjetski poznata lica nisu sretali, a najčešće imaju kratak kontakt s putnicima.

– Nekad im ukrcavamo ili iskrcavamo prtljagu, a nekad ih i vozimo s autom. Kad dođu mali kruzeri kojima smo matična luka, bude i gostiju koje vozimo, kaže Amir.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.

Obično su kao djelatnici Luke Dubrovnik Amir Đuderija i Josip Džamarija navikli čekati ‘Hanibala Lucića‘. Obojici se Luka Dubrovnik već nekako upisala u rodoslovno stablo. Josip je počeo raditi u Luci prije osam godina, a tu mu je radio i otac. Istu priču ima i Amir koji iza sebe ima sedam godina rada na ovom radnom mjestu.

– Meni je otac radio u Luci Dubrovnik 42 godine, a i tri brata su mu radila tu, jedan njegov brat je radio na ovom mjestu gdje sad ja radim, priča Amir, a donosi Dubrovački vjesnik.

Rade sve što treba

Radni dan traje do 7 do 14 sati, rade svaku subotu, a po potrebi i nedjeljom. Njihov zadatak je održavanje područja luke, ukrcaj, iskrcaj robe ili putnika, privez, odvez…

– U smjeni nas je sedam, a osmi je šef. Zimi svi radimo jutarnju smjenu, a ljeti smo po potrebi raspoređeni u smjenama. Ako brod dolazi popodne, podijeli nas šef koji određuje raspored, a sve zavisi od kruzera, od toga kako koji brod dolazi i kako se dogovorimo. Možemo se međusobno mijenjati, pokrivati jedan drugoga, a svi vozimo, tako da nam to nije problem. Naravno, nismo stalno ovdje u Gružu, nekad smo na Batahovini, kaže Josip.

– Mi smo vozači, vozimo kamione i viljuškar, operativa smo, radimo sve što treba. Ujutro kad dođemo pregledamo strojeve, a onda nas, po potrebi, šef uputi što ćemo raditi. Većinom šef to sve organizira tako da mi znamo što nam je raditi, govori Amir.

Iza njih je još jedna sezona, a primijetili su kako se nakon korone sve opet vraća u normalu. Na brodove ukrcavaju svakojaku robu, a i za iskrcaj su traženi. Počevši od kruzera pa do ‘domaćih‘ plovila poput nezamjenjive ‘Postire‘ ili pak ‘Hanibala Lucića‘. Nisu pomorci, ali neprestano imaju posla s brodovima.

-Najčešće s kruzera iskrcavamo otpad kamionima, a na kruzere ukrcavamo hranu, voće, povrće, zna biti i materijala kao cijevi, željezo, svašta… nema tu pravila. Nekad se zadržimo cijeli dan, nekad sat vremena, nekad deset minuta, sve zavisi koliko tereta dođe, pojašnjava Josip.

– Ništa se ne zna dok brod ne dođe. Čak i onda na brodu ni sami nekad ne znaju što im treba. Ne zna se koliko će kruzer otpada imati ili hoće li ga biti uopće, kaže Amir, a Josip se nadovezuje:

– Može ne biti ništa, može biti tri ili čak pedeset kubika tereta. Nekad najave tri kubika, a bude pedeset, a nekad najave 20, a bude tri, nikad ne znaš, ali moraš biti tu, naglašava Josip.

Putnici zaborave neki dokument

Sigurno se zna kad će koji kruzer ili brod stići. U njihovoj ‘kućici‘ do velikog mula u Gružu stoji popis s točnim satnicama.

– Nemamo problema u suradnji s ekipom s kruzera, agent sve dogovara, a i na kruzerima ima dosta naše posade. Znali smo sresti i Dubrovčane, Splićane, Zadrane i Crnogorce… Postalo nam je normalno doći ispred kruzera, a prve je godine bilo čudo. Uspijemo popričati s našima, iako su uvijek u nekakvoj preši, veli Josip.

Za ulaz u carinsko područje imaju posebne propusnice, a teškoća nemaju.

– Navikli smo na posao, naučili smo raditi tako da nam to nije problem. Tijekom sezone bude malo naporno, rano se dižemo, ali nam je kao i drugima – svima je vruće, umori se čovjek, ali nije strašno, govori Josip.

– Ljeti, kad dolaze brodovi čija je matična luka Luka Dubrovnik, ostanemo cijeli dan ako treba, na sve se čovjek brzo navikne, uđe u rutinu. Ne bude baš stresnih situacija jer se osjećaš kao kod kuće, imamo dobre odnose, ekipa je dobra i lijepo nam je, ističu obojica.

Obojica su se navikli i na zvonjavu telefona, a kad u prvom dijelu godine vide prvi kruzer koji stiže, znaju da opet sve počinje ispočetka. Osim kruzera, u gruškoj luci se često vide i luksuzne mega jahte i vojni brodovi.

– Nudimo im iste usluge kao i ostalima: iskrcavamo otpad, radimo ukrcaj ili iskrcaj putnika, privez, odvez, sve što treba… Ako je vojni brod, ograđujemo ga velikim ili malim ogradama što s broda često traže putem agenta. S mega jahti najčešće iskrcavamo otpad, a ukrcavamo hranu. Dolazile su Abramovičeve jahte, ali njega nije bilo na njima, priča Amir koji dodaje kako pojava mega jahti više ne izaziva posebno uzbuđenje kao prije:

– U početku smo sve slikavali, ali se više ne sjećam kad sam zadnji put nešto slikao, priznaje Amir.

Svjetski poznata lica nisu sretali, a najčešće imaju kratak kontakt s putnicima.

– Nekad im ukrcavamo ili iskrcavamo prtljagu, a nekad ih i vozimo s autom. Kad dođu mali kruzeri kojima smo matična luka, bude i gostiju koje vozimo, kaže Amir.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.