Hrvatska je zemlja tisuću otoka, velikih, malih, naseljenih, nenaseljenih… Tisuću otoka čini tisuću različitih priča iz mukotrpne hrvatske povijesne baštine. U tim pričama postoji i ona o najmanjem naseljenom otoku, o nadmorski najnižem otoku, te o najboljim roniocima. Ovaj put je to priča o otoku Krapnju.
Površine je svega 0,36 km², dok mu najviša nadmorska točka ne prelazi 1,25 metara. Pa i tako mali otok, koji jedva viri iz mora, u povijesti je bio meta krvavih osvajača. To je otok tristo godina duge tradicije ronilaštva, otok poznat po lovu i preradi spužvi, otok poznat po vađenju i brušenju koralja i naravno ribarstvu. S kopnom je povezan prijevozom pomoću malih brodica, do naselja simboličnog imena – Brodarica.
Danas središte Krapnja čini naselje kamenih kuća, u spletu karakterističnih uskih kamenih uličica. Nastanivši se na otoku bez izvora pitke vode, pašnjaka i obradive zemlje, doseljenici su bili prisiljeni preživljavati od mora i njegovih plodova.
Spužvarstvo je još od staroga vijeka poznato kao unosan zanat, koji traje i danas. Spužvari su prvi podmorski šetači, ljudi koje je posebno životno okruženje sljubilo s podmorjem i označilo im interese. Spužvarstvo se najprije razvilo na Egejskim otocima čiji stanovnici se spominju kao vrlo vješti lovci ronjenjem. Spuštali su se i do 30m dubine s utegom i kasnije slobodno izranjali na površinu, znali su koristiti i naprave nazvane tini ispod kojih su disali zarobljeni zrak. Oni su proširili spužvarstvo i na ostali Mediteran. Sve do polovine 19. st. europsko tržište se opskrbljivalo samo s mediteranskom spužvom. Tek oko 1840. godine neki francuski trgovac otkrio je u podmorju bahamskih otoka kvalitetna rastilišta spužava i tako afirmirao to spužvolovno područje, donosi Galerija od Spužava Žitak.hr koja štiti i njeguje ambijentalne vrijednosti i milenijsku sljubljenost čovjeka i podmorja.
Dolazak spužvarske djelatnosti na otok
Oko 1700.g. s otoka Krete došao Grk fra Antun i podučio stanovnike spužvarskoj djelatnosti. Stotinjak godina kasnije, 1. siječnja 1811. Fra Ante Vilica, otvara osnovnu školu u samostanu, koja je djelovala do 1888., kad je otvorena Pokrajinska osnovna škola.
Ipak, spužarstvo postaje i ostaje jedan od glavnih izvora prihoda te po njemu, i po hrabrosti i vještini ronjenja, Krapanj ostaje poznat sve do danas. Tradicija spužvarstva na otoku stara je preko 300 godina. Krajem 19. stoljeća na otok je došla prva teška ronilačka oprema. Do 1893. godine lovili su samo na osti, dakle do dubine od oko 15 metara. Godine 1893. zadruga u Krapnju dobiva prvi ronilački aparat, a 1896. godine i drugi aparat. Iste godine je utemeljena Spužvarska zadruga. Nastao je sukob interesa između onih koji su lovili na osti i ronilaca. Prije Drugog svjetskog rata, pa do ranih 60-tih, bilo je petnaest do dvadeset ronilačkih ekipa na Krapnju. Svaka ekipa imala je svoj brod koji je brojio 7 do 8 članova, od kojih su dvoje ili troje bili ronioci. Sezona lova na spužve počinjala je početkom ožujka i trajala je do kraja rujna.
Ronioci su se naizmjenično spuštali do dubine 40 m i ostajali pod morem sat vremena. Nikada nisu bili zajedno pod morem, jer je postojao problem ručnog pumpanja zraka, a na dubine veće od 40 metara spuštali su se jednom dnevno. Od tada do danas Krapljani su razvili lov na spužve i ronjenje do samog savršenstva, prvenstveno što se tiče same tehnike ronjenja. Krapljanski su spužvari rijetki ronioci koji ne završavaju u barokomori, a intezivno svaki dan borave od 3 do 8 sati u moru te pri tome obavljaju vrlo naporne zadatke. Da bi se tako teško moglo raditi prvenstveno to mora biti u genima, a zatim moraju biti izuzetno fizički i psihički pripremljeni. Krapljanski spužvari stvorili su novi pojam sigurnosti uzimajući za temelj vrhunsko iskustvo te sate provedene pod vodom.
Oni obavljaju do 5 uzastopnih zarona u danu na velike dubine, a da pri tom ne ugroze svoj život. Krapljanski spužvari su uz izlov spužava, kao vrsni ronioci, razvijali i radove na vađenju potonulih brodova te na izgradnji i popravku luka i podmorskih instalacija.
Tu je i sjećanje na Federika Tanfaru koji je još prije puno godina u običnom ronilačkom odijelu zaronio na dubinu od 104 metra, o čemu su tada pisale i svjetske novine. Sve govori kako su Krapljani pravi ronilački entuzijasti i heroji.
Morska spužva
Pitome spužve prilično su osjetljive i traže toplo, slano, mirno i čisto more – kao što je naš Jadran. One rastu pričvršćene na hridinastom morskom dnu do 200m dubine, ali se rastilišta kvalitetnih spužava najčešće razvijaju od 5 do 50 m dubine. Da pitoma spužva naraste do 15cm veličine u promjeru (srednja komercijalna veličina) potrebno joj je vrijeme od 2-4 godine, ovisno o području rasta. Večina spužava su hermafroditi, a jajašca za oplodnju proizvode tek nakon tri godine rasta. Razmnožavaju se spolno oplodnjom jajašaca i nespolnim – vegetativnim putem kada pupanjem razrastaju u veliki busen, zadrugu ili koloniju. Isto tako mogu se komadići spužve odvojiti od prvobitnog busena i svaki izrasti u novi, pa se ova osobina koristi pri uzgoju.
U podmorju hrvatskoga Jadrana rasprostranjena je vrlo kvalitetna i tražena varijanta spužve, Euspongia officinalis Adriatica – Dalmata Fina, Sorte-A, koja može narasti i do 40cm u promjeru, a najtraženiji oblik posve fine je strukture, pun i okruglast, veličine od 15 do 21 cm u promjeru . Uz nju u manjim količnama raste i Euspongia officinalis lamella – Slonovo uho, spužva specifičnog oblika i žilavosti, može narasti preko 1m u promjeru, tražena je od rijetkih kupaca i za posebne namjene.
U živom stanju spužvu prekriva tamna opna s mnogobrojnim rupicama kroz koje more struji u unutrašnjost spužve. Strujanje izazvano titranjem trepetljika, koje proizvode posebne unutrašnje stanice, donosi joj planktome i polurazgrađene sitne morske organizme s kojima se hrani i na taj način filtrira more. Jedna spužva veličine oko 20 cm. dnevno može filtrirati do 2000 l morske vode. Nakon čišćenja od opne i mekane životne supstance koja se rasprostire između fino satkanih sponginskih vlakanaca, dobije se kostur spužve smeđe boje, mekan i uporabljiv. Spongin je jedinstveni materijal u prirodi, rožnata organska tvar – albuminoid – koja sadži u sebi do 14% joda.
Uporaba morske spužve kao higijensko sredstvo spominje se vrlo davno. Stare freske pronađene na Kreti prikazuju uporabu spužve. Rimljani su od žilave spužve slonovo uho pravili kistove i s njom oblagali unutarnju stranu vojničkih oklopa. U srednjem vijeku spužva se više koristi u crkvama i u medicini (jod).
Morska spužva i danas ima široku uporabnu vrijednost, iako moderna tehnologija s raznim sintetičkim materijalima pokušava doskočiti njezinim neuhvatljivim prirodnim osobinama koje se očituju u čvrstoći, izdržljivosti, mekoći, mogućnosti upijanja, osobinama organske tvari, izostanku štetnih statičkih elektriciteta prilikom uporabe i kemijskom sastavu. Koristi se u kućanstvu, za njegu lica i tijela, pri restauriranju umjetnina, za finu obradu keramike, porculana, kože i drva, u grafičkoj djelatnosti, u crkvama, laboratorijima i u medicini.
