Tužnih li godišnjica… Prije točno stotinu ljeta valovi su o kubansku obalu razbili škunu Zagreb, posljednji jedrenjak duge plovidbe na hrvatskoj obali Jadrana. U siječnju 2023. bit će 90 godina kako je silna oluja u modri grob bez križa odnijela jedrenjak Sveti Nikola i svu posadu. Užgimo u Otvorenom moru lumine za te davne brodove i pomorce, piše Marijan Žuvić za Otvoreno more.
Za Lloyd’sove kroničare pomorskih nesreća stradanje četverojarbolne škune Zagreb u listopadu 1922. bilo je tek jedno od sličnih širom svijeta, klasični primjer kako bezvjetrica, hrvatski književno utiha, a po domaću uvijek i samo bonaca, može ubiti brod! Srećom nitko od posade nije stradao, no čekala ih je prava pustolovina, pa su se kućama vratili tek pred Božić!
GRAD ŠKVEROVA
Podatke o Zagrebu i njegovoj posadi objavio je kap. Oliver Fio u tekstu Naši posljednji jedrenjaci, tiskanom 1956. u dubrovačkome pomorskome časopisu Naše more. Dragocjeno je i svjedočanstvo Šime Lisičića, trećega časnika i kasnijega uglednoga splitskoga pomorskoga poduzetnika. Objavljeno je u dnevniku Novo doba u prosincu 1922. Točno 30 godina ranije dnevnik The Bath Daily Times zabilježio je da je zaplovila škuna James W. Elwell. A što je bilo između?
Bath u državi Maine, danas veličinom tek gradić, nekoć je bio središte brodogradnje na atlantskoj obali Sjedinjenih Država. Od 1743. godine tamo je izgrađeno više od 5000 brodova, sredinom 19. stoljeća radila su istodobno 22 brodogradilišta, a kliperi i škune iz Batha postali su svjetski slavni. U svom tom mnoštvu James W. Elwell nije se osobito izdvajao. Izgrađen je 1892. u brodogradilištu Kelley, Spear & Co. za Johna Kelleyja, bio je dug 78 i širok 12,1 metar, a mogao je ukrcati 1800 tona tereta. Kako je para već uveliko vladala morima, i on je imao parne strojeve, no samo za podizanje jedara i sidara.
Kronike bilježe da mu je od 1901. vlasnik bila tvrtka J.S. Winslow & Co. iz Batha, a onda se seli u susjedni Portland, gdje mu je gospodar bio Eleazar W. Clark. Škuna je 1920. stavljena na prodaju, da bi početkom 1921. postala talijanski Quattro novembre. I prije nego što je napustila vez u Portlandu, prodana je tvrtki Jugoslavensko trgovačko d.d. Nakon dolaska u Split, 14. listopada 1921., ime joj je promijenjeno u Zagreb. Uređena u Kraljevici i Rijeci, u punoj je snazi isplovila na prvu, a kako će se pokazati, i posljednju plovidbu.
DUGI ISKRCAJ
Početak puta i nije bio obećavajući, jer su Zagrebu trebala 42 dana da dojedri u Marseille. Tamo ga je čekao zanimljiv teret: 600 tisuća komada crijepa za kupce iz Havane. Putovanje do daleke Kube nije se otegnulo, jedrilo se dobro, no zato je iskrcaj potrajao punih mjesec dana. Trebalo je slijediti tek kratko putovanje do Tampe na Floridi i ukrcaj fosfata za britansku luku Bristol. No Zagrebu nije bilo suđeno da se odmakne od kubanske obale!
Škuna je iz Havane isplovila u petak 6. listopada 1922., ali se poslije nešto početnih milja našla u potpunoj bonaci nedaleko od rta Punta Dominica. Posada je cijelu subotu pokušavala sve da se brod odmakne od obale i izbjegne vrlo jake morske struje, no uzalud. U nedjelju 8. listopada uvečer Zagreb je cijelom dužinom bio na obali. Sljedećega jutra bilo je jasno da su u potpunoj divljini, na rubu tropske prašume.
Pravim čudom pojavila su se dvojica jahača, koji su odveli dva člana posade u naselje Asumption, odakle su telegrafom uputili poziv za pomoć. Odaziva nije bilo, pa je posada u utorak napustila jedrenjak koji se sve brže punio morem. Pri tome se jedan od brodskih čamaca prevrnuo i potonuo. Ipak, pomorci su se nekako uspjeli probiti do Asumptiona.
Tamo su u kolibi ostali punih devet dana prije nego što su stigli u Havanu. Njihovim nevoljama tu nije bio kraj – tek su počinjale! Bez isprava i novca čekali su u Havani čak 35 dana, dok iz Washingtona nije stigao jugoslavenski veleposlanik Ante Tresić-Pavičić. Slijedilo je putovanje do Bordeauxa, pa konačno do Sušaka. Do tada od Zagreba ništa nije ostalo. Vrlo brzo se prelomio, a onda su ga valovi razbili o hridi.
NESRETAN BROD
Kap. Fio u tekstu iz 1956. navodi da je posadu činilo 16 članova, da je zapovjednik bio kap. Josip Medanić iz Kostrene svete Barbare, prvi časnik Vinko Lukšić iz Sutivana, drugi časnik Božo Kovačić iz Vrboske, a treći časnik Šime Lisičić iz Splita. Na Zagrebu su bila i četvorica kadeta – Ivo Bruckner, Pero Prcović, Ivo Medanić i Ivo Sučević. Imena druge osmorice pomoraca, što bi se reklo basa force, nitko nije zabilježio…
Imena pomoraca s četverojarbolne škune Sveti Nikola ostala su zabilježena, ali sve što se zna o tragediji broda i cijele posade jest jedna jedina rečenica iz pomorskih crnih kronika: 10. siječnja 1933. isplovio iz luke Sousse za Taranto i nestao bez traga. Ta rečenica stoji već 90 godina i – zauvijek. Nema dvojbe da je brod nastradao u silnome nevremenu koje mu se našlo na putu, ali modra grobnica ostaje bez križa.
Inače to nije bio sretan brod, pod izvornim danskim imenom Dronning Margrethe dugo je punio crne kronike. A početak je bio sjajan. U brodogradilištu J.Køfoed Skibsbyggeri A/S u gradiću Faxe Ladeplats izgrađene su od 1918. do 1920. četiri jednake četverojarbolne škune s pomoćnim motorom za brodovlasnika Hermana Hansena iz Kopenhagena. Brodovi su bili dugi 44,3 i široki 9,6 metara, mogli su ukrcati do 720 tona tereta, a pokretali su ih, uz jedra, dizelski strojevi Tuxham od 120 konjskih snaga.
Dobili su imena danskih kraljica, a bili su tako skladni da se u Danskoj i danas o njima govori s ponosom i divljenjem. Glazbenik Michael Milo Jørgensen čak ih je i opjevao, a mi donosimo dojmljivu sliku s omotnice njegova albuma. Ipak, te su ponosne kraljice od prvoga dana imale – pegulu!
Prvi brod Dronning Thyra izgrađen je 1918., a već na prvome putovanju u lipnju te godine potopila ga je njemačka podmornica UC 59. Dronning Dagmar zaplovila je 1919., a 1926. je skončala u dubinama. Silovito ju je udarila jedna druga kraljica, švedski parobrod Drottning Victoria. Godine 1920. zaplovili su brodovi Dronning Margrethe i druga Dronning Thyra. Prvi će postati zlosretni Sveti Nikola, a drugi je jedini izbjegao smrt u dubinama.
U brodskim knjigama Dronning Margrethe zabilježeno je ukupno deset nezgoda od početka 1922. do konca 1927. A onda je došao kobni 23. studenoga 1928. godine. Ploveći u gustoj magli, škuna se nasukala na švedski otok Gräsö u Botnijskome zaljevu. Posada ju je sutradan napustila, noseći najnužnije. Kad su do broda stigli predstavnici vlasnika, zatekli su kraljicu posve opljačkanu. Otočani s Gräsöa sve su odnijeli! Žalosni je brod napušten u korist osiguratelja. Godinu dana poslije eksperti su ga pregledali i ustvrdili da bi ga se moglo popraviti.
PUT U SPLIT
Odsukan je, temeljito obnovljen i stavljen na prodaju. Star samo deset godina i dokazano čvrste gradnje, kupca je našao na Jadranu. Bio je to Vicko Vidan iz Stomorske, no i prije nego što je 7. srpnja 1930. škuna doplovila u Split, dobila je nove gospodare – Luku Duplančića iz Splita te Teodora i Rudolfa Puhalovića iz Visa, a udio su imala i braća Vidan. Sveti Nikola je kršten u Splitu 9. srpnja i tada je nastala njegova, koliko nam je poznato, jedina fotografija.
Ipak, od nekadašnje kraljice nije bilo osobite koristi. Posla je bilo malo, pa je škuna više bila na vezu nego u plovidbi. Počelo se tražiti kupca i on se 1932. i pojavio! Bili su to braća Vicko i Josip Stella, te Ante Kuzmanić, svi iz Omiša. Sve što su imali uložili su u uređenje broda u Trogiru: Sveti Nikola je ponovno bio u punome sjaju. U Vranjicu je ukrcao čak 800 tona cementa za tunisku luku Sfax i isplovio 27. studenoga 1932. godine. No, bio je prekrcan, pa su pomorske vlasti naložile da se olakša za 150 tona. To je i obavljeno u Milni. Nakon iskrcaja u Sfaxu proslijedio je Sveti Nikola u nedaleki Sousse te ukrcao puni teret fosfata za Taranto. Isplovio i nestao!
Kap. Fio objavio je popis posade: zapovjednik kap. Bonifacije Čepulić iz Kostrene svete Barbare, časnik palube Marin Mimica iz omiške Rogoznice, motorist Dobroslav Ružić iz Splita, nadglednik tereta Ante Kuzmanić iz Omiša, vođa palube Ante Dragičević iz Staroga Grada, kormilari Vicko Stella iz Omiša i Toma Lovrić iz šibenske Rogoznice, mornar Dragomir Usmijani iz šibenske Rogoznice i mladić palube Ante Stella iz Omiša. Kako se vidi, s brodom su nestala i sva tri njegova suvlasnika. Na brodu je bila i jedna nepoznata osoba koja se na Svetoga Nikolu ukrcala u Milni.
Marijan Žuvić