Donosimo osmi nastavak priča iz knjige “Nenadjedrive priče o pomorskom nazivlju”, autora Dr. sc. Željka Stepanića.
Znanstveno neutemeljenu priču o postojanju dviju struja pokrenuo je Radovan Vidović 1982. godine: „U povijesti sakupljanja naše pomorske terminologije od Bože Babića do Petra Skoka i nastojanja da se ona normira uočavamo dvije struje: jednu koju bismo mogli nazvati… radikalno purističkom, neologističkom, a drugu… tradicionalističkom, skeptičnoj prema novotarijama… U prvu bismo mogli ubrojiti Antuna Mikoča, Božu Babića, Luku Dobrilovića (iz Jedra), Crnića i „bakarsku grupu“, Suzanića i Skoka, a u drugu Zoru, Budmanija i Carića“ (Vidović 1982: 796), prenosi portal Regate.com.hr.
Na prvi pogled sve je jasno, no ima tu nekoliko površnih podataka. Već samo razdoblje koje Vidović spominje prilično je nejasno i neprecizno: od Babića do Skoka. Za pretpostaviti je da je Vidović mislio na okvirno razdoblje od Babićeva prva rječnika iz 1870. godine pa do 1932/33. godine kada Skok objavljuje „prvu našu studiju o pomorskoj terminologiji“. Nakon završetka toga razdoblja, odnosno nakon Skoka, izgleda kao da su obje struje propale u zemlju, kao da su isparile.
Zapravo, za vrijeme Austro-Ugarske monarhije nije se ni znalo za puriste, a konzervativnih tradicionalista, koji bi se bavili pomorskim nazivljem, tada još nije ni bilo. Naime, svi su se naši mornari služili talijanskom nomenklaturom. I tu nema spora. Ne samo da je talijanski bio uvriježen, već i služben, što će reći neprikosnoven i nedodirljiv u našem trgovačkom pomorstvu sve do propasti Monarhije 1918. godine.
Naime, tada uopće nije imalo smisla „tražiti protivnike“ šačici hrabrih bakarskih purista jer su bili malobrojni i izolirani i bez ikakva utjecaja. No, propašću Monarhije sve se stubokom mijenja. Tek tada je sazrjelo vrijeme za novinske polemike, ali još ne i za pojavu tracionalističke struje.
Na purističkoj strani svi odreda bili su pomorci,15 a među njih je Vidović nepotrebno ugurao samo jednog filologa, Petra Skoka za kojeg se nikako ne može reći da je bio tvrdi purist, pogotovo što nije kovao nove pomorske izraze, a i vremenski nije pripadao bakarskome krugu. On je, zapravo, tridesetih godina prošlog stoljeća, između dva svjetska rata, samo zapisivao i pojašnjavao odakle su nam došli nazivi kojima su se koristili naši ljudi na moru.
U predgovoru Skokove knjige, tiskanoj u pomorskoj biblioteci Jadranska straža,16 uredništvo piše da je Skok „definitivno pobio kriva mišljenja Italijana dokazavši da su jadranski Jugosloveni najvažnije stare izraze za pomorstvo i ribarstvo… posudili od Romana naših obala koje su tu našli, a nipošto od Italijana“ (Skok 1933: 4).
Uredništvo je spomenulo samo odakle su došli najstariji izrazi („od Romana“), ali prešutjelo je da je u kasnijem razdoblju, u vrijeme jedrenjaka, najveći broj pomorskih izraza došao od Mlečana.
Ta politički motivirana tvrdnja uredništva nije bila i Skokova, što se jasno vidi iz njegova stava koji je iznio u knjizi: „Na osnovi bilingviteta dade se lako objasniti ono zaista strahovito mnoštvo mletačkih izraza u našoj pomorskoj terminologiji na Jadranu“ (Skok 1933: 131).
Nekoliko stranica prije gore spomenute rečenice Skok piše: „Mletački su pomorski termini mjerodavni i za jedno i za drugo naše pomorstvo, i za ono u Dubrovniku, kao i za ono u mletačkoj Dalmaciji (…) To znači da su naši pomorci mletačku terminologiju smatrali kao jedinu moguću, kao jedinu ispravnu i kao jedinu kulturnu“ (Skok 1933: 128).17
S druge strane znakovit je bio sastav konzervativnih tradicionalista koji je ponudio Vidović. On je naveo samo jednog pomorca, Juraja Carića, te dva filologa: Luku Zoru i Peru Budmanija, Srbe katolike iz Dubrovnika, obojica tvrda vukovca.18
Tako ispada da su uz jedinog pomorca Carića boje tada nepostojeće tradicionalističke struje gotovo isključivo branili samozvani Srbi katolici, a svi odreda bili su tvrdi vukovci.
Inače, toj struji više bi pristajao naziv folklorna ili pučka. Naime, Zore je zapisivao samo ribarske izraze u svome dubrovačkome kraju, ali se nije bavio pomorskim nazivljem, uostalom kao ni Budmani.19
Važno je spomenuti da su obojica umrla prije kraja Prvog svjetskog rata, a vidljive i značajne promjene počele su se događati tek u Kraljevini SHS, tj. nakon završetka svjetskog rata.
Carić se u svojim člancima, piše Vidović, „rugao“ i „ironično obarao“ na nove izraze pa je tako Crnićev pomorski rječnik nazvao „tobožnjim pomorskim rječnikom“ i proglasio ga „neozbiljnim“. Nadalje, Carić je žestoko kritizirao svoje protivnike kojima je „odricao i tehničku i jezičnu stručnost“. Stil mu nije bio nimalo uglađen i odmjeren.
Takvog je bukača Vidović prometnuo u „zvijezdu“ tada nepostojeće tradicionalističke struje opisavši ga kao pomorskog stručnjaka i rodoljuba „koji je branio našu pomorsku terminologiju, iako dobrano strana porijekla, s pravom i s vidovitim realizmom protiv onih koji su se naivno zanosili željama o radikalnom čišćenju te kovanju i izmišljanju „naših“ termina“ (Vidović 1982).
No, bez obzira na veliku buku koju je Carić dizao u tisku, naša pomorska leksikografija razvijala se u suprotnome smjeru od njegovih, a poslije i od Vidovićevih želja i očekivanja. Toliko o njihovom vidovitom realizmu.
A ta nepostojeća tradicionalistička struja trebala je Vidoviću zbog pripreme terena za njegov Pomorski rječnik. Vidović piše da ondašnja „suvremena praksa potvrđuje upravo ono što je zagovarao Carić“.
Međutim, da je ta njegova tvrdnja točna danas bi naši pomorski rječnici bili najobičnije lagano kroatizirane copy-paste inačice talijanskih rječnika. S druge strane, Jurišić, koji piše o toj problematici dvadesetak godina prije Vidovića, uopće ne spominje nikakvu tradicionalističku struju u našoj pomorskoj leksikografiji jednostavno zato što je tada nije ni bilo.
Sam Carić vrlo malo je doprinio našoj pomorskoj leksikografiji,20 iako se „u svojim stručnim djelima služio novom terminologijom“. Naime, ti novostvoreni izrazi kojima se koristio dolazili su iz drugih područja poput matematike, astronomije i geografije, a ne iz pomorstva te je tako njih afirmirao, a ne novostvorene pomorske izraze.
No, da se ne stvori pogrešna slika, on je vrlo važan za naše pomorstvo, ali zbog sasvim drugog razloga: Carić je bio u razdoblju prije Prvog svjetskog rata „osobito zaslužan za popularizaciju pomorstva“ (usp. Jurišić 1962: 461).
Carić je svojoj knjizi Nautika (geodetički dio), objavljenoj 1890. godine, a koja se uzima kao „prvi pravi hrvatski nautički udžbenik“ (usp. Franušić 1994), u predgovoru napisao:
„Red mi je priznati da sam naišao na dosta poteškoća a recimo slobodno i neprilikâ poradi terminologije. A kako i ne bih, kad na hrvatskom jeziku još nije bilo ma koje knjige, koja bi se bavila nautikom… Nijesam se nikako mogao odvažiti da prevodim ili bolje da kujem novo tehničko nazivlje“ (Carić 1890: V). Tridesetak godina poslije Carić je zapisao da u njegovim „stručnim i nautičkim radnjama nema kovanica“.21
No, zanimljivo je primijetiti da u njegovim stručnim radovima, ne u beletrističkim, nema ni noštromizama iako ih je zdušno zagovarao.
Pogledajmo još dva zanimljiva autora iz tog doba koji su promakli Vidoviću. Jedan je već ranije spomenuti Aleksandar Lochmer, rođen u Senju, koji je krajem devetnaestoga stoljeća predavao engleski jezik na bakarskoj nautici i koji se služio Babićevim pomorskim nazivljem kad god je za to imao priliku.
Drugi je Božo Đaja, dubrovački Srbin katolik, kapetan duge plovidbe koji nikada nije čuo za to novo hrvatsko nazivlje, a kamo li da se njime služio. Uzgred, Đaja se poslije preselio u Beograd i svoja je djela pisao na ekavici i ćirilici o, nećete vjerovati, srpskom pomorskom nazivlju.
Vratimo se opet Lochmeru. On piše: „kako nespretno i upravo ružno je današnje nazivlje na našoj trg. mornarici, kojega ne rabi niti veći dio talijanske mornarice, a u ustima naših ljudi postalo je prava barbarština, te kako je potrebno da mladež dobije s riječju i neku ideju o stvari, da nazivlje bude što no Englez kaže self-explaining, taj će priznati da su mnogo ljepše i razumljivije riječi ‘krmeno, veliko i prveno jedrilo’, nego li ‘jarbol od mezane, od maištre i od trinketa… ili ‘pobočno jedro’, nego li ‘kurtelaci’ (Lochmer 1899: VII-VIII).
U svom općem Englesko-hrvatskom rječniku iz 1906. godine Lochmer je uvrstio novostvorene hrvatske pomorske nazive, ali ne i noštromizme, za razliku od pomorca Đaje kojem su potonji bili svakodnevnica te je samo njih zapisao u svojim morskim putopisima, a pojasnio ih je ovako:
„Duž obala dalmatinskih upotrebljavaju se mnoge osakaćene reči talijanske, a naročito na brodovima. To dolazi otuda što za vreme gospodarenja Mlečića nad Dalmacijom, mrnarica njihova beše mahom sastavljena od naših primoraca koji primiše neke njihove izraze, samo što ih navrnuše na srpski izgovor“ (Đaja 1903: 6-7). Eto, čovjeka je malo puno uzelo.
Drugi autori općih rječnika iz onoga doba, osim Lochmera, nisu se koristili Babićevim pomorskim nazivljem, a nisu dobro poznavali ni pomorstvo, posebno Bogoslav Šulek, rodom Slovak, u Hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku znanstvenog nazivlja iz 1874/75. godine te Dragutin Antun Parčić, rođen u Vrbniku na Krku, u Rječniku talijansko-slovinskom (hrvatskom) iz 1868. godine (pretisak 1887. godine) te Rječniku hrvatsko-talijanskom iz 1901. godine.
Parčić se nije koristio Babićevim pomorskim izrazima jer ih nije poznavao, ali s druge strane, nije zagovarao ni noštromizme, za razliku od tvrdih dubrovačkih vukovaca, pa tako zapravo nema ni jednih ni drugih naziva u ono malo zapisanih pomorskih izraza u njegovu rječniku (usp. Stepanić 2011a: 72-83).
Dragutin Antun Parčić se na ovaj način, „ne robujući novouspostavljenome štokavskom standardu, opirao nadolazećemu prodoru vukovaca u hrvatsko jezikoslovlje, boreći se za nevukovski tip jezika“ (Gostl 1998: 109).
15 Spomenuta „bakarska grupa“ brojila je najmanje desetak nastavnika koji su bilježili pomorske nazive.
16 Jadranska straža bila je pomorsko-promidžbena udruga utemeljena 1922. godine u Splitu radi kulturnog, gospodarskog i općeg unaprjeđivanja Jadranskoga mora i primorja. Nastala je za talijanske okupacije Dalmacije, a glavna joj je zadaća bila očuvanje nacionalnih obilježja i pomorske tradicije zemlje, širenje narodne svijesti o važnosti Jadranskoga mora, unaprjeđenje njegova iskorištavanja te razvoj jadranske orijentacije. Djelovala je do 1941. godine (Hrvatska enciklopedija LZ Miroslav Krleža – on-line izdanje).
17 Zanimljivo je spomenuti i ovo Skokovo zapažanje: „Značajno je, na primjer, što je Dalmacija plakala za propašću mletačke republike, za ‘privedrim duždom od Mletaka’ onda kad za tom propašću u samim Mlecima nije niko žalio“ (Skok 1933: 91).
18 Dubrovčani Pero Budmani i Luko Zore izjašnjavali su se kao Srbi katolici, a tako se izjašnjavao i treći Dubrovčanin Milan Rešetar, kojem se Carić obratio za mišljenje nekoliko godina poslije. Sva trojica bili su tvrdi vukovci, a prema Vidoviću, pripadali su tradicionalističkoj struji, dok Božanić proizvoljno i površno proziva naše vukovce kao da su bili protiv noštromizama. Upravo suprotno, najtvrđi vukovci bili su za noštromizme. Inače, sva trojica bili su među vodećima „srbokatoličkim ideolozima“, a zastupali su tezu, u duhu tada prevladavajuće Vukove etnojezične teorije, da je Dubrovnik po jeziku „oduvijek bio srpski“ (usp. Ćosić 2018: 16 i 24). „Manje skupine Srba katolika pojavile su se i u drugim urbanim dijelovima Dalmacije (Zadar, Split, Makarska), ali se nigdje nisu uspjele organizirati i politički djelovati tako dugo i uspješno kao u Dubrovniku pa je dubrovačka skupina postala svojevrsni stožer pokreta“ (Ćosić 2018: 17). Pokret Srba katolika pojavio se u Dubrovniku polovinom 19. stoljeća, nagli uspon doživio je u osamdesetim te vrhunac u devedesetim godinama istoga stoljeća. Do pada dolazi već prvih godina 20. stoljeća, a do zamiranja stvaranjem Kraljevine SHS. Riječ je o identitetskom, političkom i kulturnom pokretu manjeg, ali vrlo obrazovanog dijela Dubrovčana koji su u doba formiranja suvremenih nacija pokušali izgraditi srpski etnički i nacionalni identitet. Najprije je u dijelu dubrovačkih intelektualaca početkom druge polovine 19. stoljeća sazrela slovinska tj. jugoslavenska misao. Oni su 1878. godine pokrenuli časopis Slovinac. Gašenjem časopisa 1884. godine „na dubrovačku političku scenu snažno i bespovratno stupila (je) nacionalna i politička diferencijacija, došlo je do raslojavanja među dotadašnjim slovincima rimokatoličke vjeroispovijesti. Jedni su prigrlili hrvatsku, a drugi (u još većem broju) srpsku nacionalnu i političku misao“ (Tolja 2011: 271-272). Srbi katolici bili su obrazovani pa stoga i vrlo utjecajni u svojoj okolini. Tako su spomenuti Budmani i Zore, uz još neke viđenije Dubrovčane, „prenijeli ‘štafetnu palicu’ iz slovinstva u srbokatolicizam“ (Tolja 2011: 270). Štoviše, „u Dubrovniku se u ono vrijeme biti Srbinom katolikom smatralo znakom učenosti i dobrog ukusa“ (Banac 1991: 209).
19 Vidović je spomenuo Budmanija jamačno samo zato što je jednom davno odgovorio Cariću, kad ga je ovaj zamolio za savjet, da je „svakako manji barbarizam primiti tuđu riječ, nego našu udesiti po tuđem jeziku“.
20 Lingvist Milan Moguš napisao je o Cariću ovo: „Upravo je generacija kojoj su pripadali i Budmani i Carić učinila korak natrag u razvoju hrvatskoga standardnog jezika, i to neprihvaćanjem hrvatske književnojezične baštine isto kao i zanemarivanjem trodijalekatske osnove hrvatskoga jezika“ (usp. Stolac 1998a: 119).
21 Usp. Juraj Carić, Pomorski rječnik – jedan filološki rekord, Novo doba, Split, 30. i 31. kolovoza 1922.
iz knjige “Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju”
Dr. sc. Željko Stepanić
mail: [email protected]
mob: +385 99 660 0709
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Pomorac.hr
