Lokacija: zračna luka Leonardo da Vinci, Rim
Vrijeme: 15. siječanj 1996.
Ime broda: “Arun” (na povratku kući)
Uvijek može ispasti i gore, naravno. No, kad jedan naizgled beznačajan detalj dovede do lančane reakcije koja je mogla eskalirati i kulminirati u nešto upravo gore, zamisliš se nad vlastitim životom. Zamisliš se koliki, ako uopće, utjecaj imaš na vlastito postojanje. Kao i sveprisutna pitanja, najčešće bez odgovora, o uzročno posljedičnim vezama. Što bi bilo kad bi bilo, ili što ne bi bilo da jesam ili nisam učinio ovo ili ono.
Stoga, kariku po kariku, tim lancem akcija i reakcija uspio sam se vratiti negdje u travanj ili svibanj 1992. godine. Nisam siguran više je li bilo pri prolasku Sueskog kanala prema jugu ili na povratku prema sjeveru. Ono u što jesam siguran je da sam prilikom prolaska Suezom kupio golemi kufer od preprodavača na brodu. Bio je dovoljno velik da stanu sve moje stvari, koje sam do tada nosio u dvije torbe. Bilo je to vrijeme prije ograničavanja težine prtljage po komadu, tako da je pomorac mogao imati jedan kufer ili torbu težine četrdeset kilograma, a da mu nitko ne kaže riječi o tome. Djelovao je i kvalitetno, a ni cijena nije bila prevelika za moju plaćicu terculjka. U paketu mi se činilo kao apsolutni pogodak.
Vrijeme je pokazalo da stvari nisu baš tako jednostavne kako se na prvu čine. Kao recimo kad smo se 1992. godine nas dvojica iskrcali u Abidjanu i stigli do Graza, gdje smo morali podići plaću za cijeli ugovor. Da, bile su to ratne godine u Hrvatskoj, a ukrcavalo se preko razno raznih agencija – tko je bio sreće da uopće nađe ukrcaj. Dakle, pokušajte zamisliti taj golemi kufer pun odjeće, obuće i svega ostaloga što je čovjeku moglo biti potrebno za šestmjesečni ugovor. Pa tome nadodajte kakvih četiri do pet kilograma drvenarije iz Afrike. E, ako ste uspjeli, onda još u tu sliku ubacite mene kako se borim s tom nemani s perona preko perona, iz vlaka u vlak, u Grazu, Zagrebu i konačno u Rijeci. Ipak, s dvadeset i sedam godina sam bio prilično tvrdoglav i nedokaziv. Dok konačno nisam shvatio.
A shvaćanje je započelo već u Lomeu, dok sam se pakovao u kabini i pokušavao zaključati neman. Konačno sam i uspio u tome i bio sam neizmjerno sretan i zadovoljan sobom. Dok sljedećeg trenutka nije popustila jedna od dvije bravice na kuferu. Ma dobro, razmišljao sam, dobar komad gije (konopa) i problem riješen. Tako je i bilo, našao sam taman nekoliko metera tanke gije i omotao zvijer nimalo slično znanim i neznanim mornarskim uzlima (čvorovima). Vidim se, ili barem zamišljam da je tako bilo, kako stojim iznad kufera i gledam ga sav ponosan na svoj uradak.
Iskrcavali smo se dvojica i letjeli skupa do Pariza, gdje sam ja imao let za Rim pa Trst, a kolega za Zagreb pa Dubrovnik. Nismo se nikad više sreli nakon toga. Koliko je konačnosti i tuge u toj jednostavnoj riječi od svega pet slova, nikad.
U Rimu sam morao uzeti kufer te ga ponovo poslati dalje za Trst jer, pretpostavljam, u to vrijeme Air France i Alitalia nisu imali ugovor ili nešto slično.
Kako god, kad sam pokupio kufer mogao sam vidjeti da to moje vezivanje na koje sam dan ranije bio tako silno ponosan i nije bilo baš tako kvalitetno. Dobro, čekajte, nije bilo ni katastrofalno loše. Gija je i dalje držala kufer prilično zatvorenim. A kad kažem prilično, onda želim reći da je bio otvoren kakva dva centimetra i da nije bio razbijen. Osim bravice, što već znamo. Istina je da sam bio pomalo zabrinut, jer bilo tko bilo gdje je mogao ubaciti bilo što u moj kufer. Unatoč svemu, bio sam silno sretan što je stigao do Rima u jednom komadu.
I dok sam jurio dalje po zračnoj luci, jedva obraćajući pažnju na išta oko sebe kako ne bih propustio let za Trst, ugledao sam trojicu talijanskih carinika u onim njihovim kičastim uniformama. Bah, kao da bih ih iti primijetio da jedan od njih nije držao čvrsto na povodcu vezanog predivnog mužjaka njemačkog ovčara. E, sad dolazimo do kraja onog ranije spomenutog lanca.
Tom, baš tom njemačkom ovčaru se moj i baš moj kufer učinio baš jako sumnjiv, pa mu je prišao i počeo njuškati po njemu. Dobro, razmišljao sam, možda je nanjušio drvenariju, što nije miris kojim se susreće svakodnevno. Što god da je bilo, nije se dao odvući od mog kufera pa su me (ne)ljubazni carinici zatražili da stavim kufer na nekakav stol i otvorim ga. Naravno da nisam očekivao da ću ga morati otvarati prije dolaska kući, nakon čega mu je sudbina bila zapečaćena, a sad zamalo i meni. Kako je odplitanje konopa potrajalo, tako su ova trojica postajala sve nervoznija i sve bezobraznija, te su počeli s unakrsnim pitanjima.
Carinici: „Otkud dolaziš?“
Ja: „Iz Lomea.“
Carinici: „Šta imaš za prijaviti?“
Ja: „Ništa.“
Carinici: „Kako ništa? Znaš ti za šta je ovaj pas obučen?“
Ja: „Pretpostavljam da traži drogu.“
Carinici: „Onda znaš da ti je bolje da prijaviš, da se ne zapetljaš još gore!“
Ja: „Nemam šta prijaviti.“
Carinici: „Hrvat, ha!? Zašto ne pričaš talijanski? Susjedi smo.“
Ja: „Zašto ti ne pričaš hrvatski? Susjedi smo.“
Carinici: „Jasno ti je da ćeš u zatvor ako ti pronađemo drogu?“
Ja: „Jasno mi je, ali nemam droge.“
Osim tog glupo hrabrog ispada sa susjedima, nastojao sam ostati miran, ne izgubiti živce, ne činiti ništa što bi isprovociralo njih ili psa. A oni su, istovremeno me ispitujući, rovali po mom kuferu, gledali u moj prljavi veš, otvarali načetu pastu za zube, i da ne nabrajam. I to sve dok su oko nas prolazili ljudi, pa sam se osjećao kao jeftini ljudski otpad. Konačno, kad ni oni niti pas nisu ništa našli, bez riječi, bez isprike su se pobrali dalje, ostavivši me sa širom otvorenim kuferom i stvarima pobacanima po stolu.
Nekako sam uspio sve posložiti na svoje mjesto, ponovo vezati kufer, boreći se s bijesom i stidom, suzama u očima i urlikom nemoći u grlu te nastavio prema pultu Alitalie pošto sam propustio let za Trst. Srećom, sljedeći let je bio dostupan već nekoliko sati kasnije.
Na putu Aliaga (Turska) – Antwerpen (Belgija), 24. VI. 2020.
Kapetan Aron Baretić – ABe
