Jahta “Rumija” – nepokretno kulturno dobro Crne Gore a čiji gotovo potpuno razoreni ostaci već duže od stoljeća počivaju u akvatoriju Luke Bar pod Volujicom, u crnogorskoj je javnosti poznata kao najveće od ukupno čak deset jahti i plovila za rekreaciju koje je tijekom svoje vladavine, imao crnogorski knez i kralj Nikola I Petrović.
“Rumija” je u povijest Crne Gore ostala zabilježena i kao najveći brod koji je pod crnogorskom zastavom, sudjelovao u ratnim operacijama u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, ali nitko kod nas još nije podrobnije opisao detalje kompleksne borbene operacije koja je 2. ožujka 1915. godine dovela do uništenja “Rumije” i njenog potapanja u sred barske luke. Ova dobro planirana i još bolje izvedena operacija austrougarskih pomorskih snaga od prije skoro 108 godina u akvatoriju najveće crnogorske luke, do sada je bila samo ovlaš tretirana od crnogorskih povjesničara i pomorskih autora poput kapetana Dinka Franetovića koji je uništenju “Rumije” posvetio jedno poglavlje u svom kapitalnom djelu “Historija pomorstva i ribarstva Crne Gore do 1918. godine” (Titograd, 1960.). Niko se međutim, do sada nije do detalja bavio svim aspektima ove, i za današnje pojmove smjele i uspješne pomorsko-diverzantske operacije koju su u toj olujnoj ožujskoj noći 1918. proveli Austrougari a koja je kasnije imala i veoma ozbiljne indirektne posljedice na konačni vojni poraz i kapitulaciju Kraljevine Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, piše Boka News.
Brod koji je našoj javnosti najpoznatiji pod imenom “Rumija” i s oreolom službene jahte crnogorskog kneza i kralja Nikole, svoj je život započeo 11. kolovoza 1900.godine u Škotskoj, gdje je tog dana, u brodogradilištu “John Reid & Co” blizu Glasgowa, porinuta novosagrađena jahta “Zaza”. Novogradnja broj 321 sagrađena je po narudžbi čuvenog britanskoj industrijalca, ser Williama Birdmorea. Bila je to veoma lijepa, klasična parna jahta s dva jarbola na kojima je “Zaza” po potrebi, mogla razviti i jedra i ploviti nošena snagom vjetra. Čelični brod od 185 bruto-tona, izuzetno lijepih linija trupa, bio je dug 41,8 metara, širok 6,1 metara, s gazom od 2,5 metara. “Zazu” je pokretao klipni parni stroj trostruke ekspanzije snage 65 konja, napravljen u tvornici “Muir & Houston Ltd” iz Glasgowa.
Nakon skoro pet godina tokom kojih su je koristili ser William Birdmore i njegovi gosti i prijatelji, jahtu je krajem 1904.,od britanskog industrijalca kupio osmanski sultan Abdul Hamid te je darovao crnogorskom tada još uvijek knezu, Nikoli Petroviću. Turska posada jahtu je preuzela u Velikoj Britaniji i 1. siječnja 1905. dovela je u tadašnji Pristan, odnosno Bar gdje ju je jedan visoku turski oficir zajedno s fermanom sultana Abdula Hamida o darivanju jahte knezu Nikoli, predao crnogorskom suverenu. Crnogorska posada koja je brojila 14 ljudi, brod je od turske preuzela 3. siječnja kada je komandant “Zaze” postao kapetan Niko Janković iz Igala. Knez Nikola prvi se put svojom novom jahtom vozio 23. ožujka 1905. kada je sa “Zaze” svečano obilježio početak radova na gradnji lukobrana pred Pristanom. Dana 28. srpanj iste godine jahtom se od Bara do Bojane vozio prijestolonasljednik Danilo koji je tada odlučio i da se brodu promijeni ime, pa je “Zaza” preimenovana u “Rumiju”. U prosincu 1907. svoje posljednje dane na “Rumiji” koja je tada bila u Boki, proveli su neizlječivo bolesni prinčevi Stanislav i Stevan Petrović. Stanislav je i umro na jahti 4. siječnja 1908. dok je njegov brat Stevan preminuo nepuna dva mjeseca kasnije u Cannesu u Francuskoj.
“Rumija” je tijekom Balkanskih ratova, prevozila ratni materijal, crnogorsku i srpsku vojsku koju je i iskrcavala u Medovi. Po izbijanju Prvog svjetskog rata, “Rumija” koja je tada bila najveći brod pod crnogorskom zastavom, opet je stavljena u vojnu službu pa je jahta često prevozila vojsku iz Bara za Medovu i obrnuto, odnosno teglila razne manje jedrenjake i druga plovila koja su bila natovarena hranom i ratnim materijalom.
Austrougari su tada iz svoje glavne pomorske operativne baze na južnom Jadranu u Boki Kotorskoj vršili česte napade na crnogorsku i albansku obalu, pokušavajući da spriječe dopremu oružja, hrane i drugog ratnog materijala kojim su saveznici – Britanci i Francuzi morskim putem opskrbljivali Kraljevinu Crnu Goru. Ubrzo su shvatili koliko je “Rumija” kao jedini veći parni brod pod crnogorskom kontrolom koji je mogao tegliti druga plovila, imala značaj u lancu opskrbe protivnika. Stoga su u veljači 1915., počeli sistematski lov na “Rumiju” kojom je tada zapovijedao kapetan Ivo Đokić iz Bara, ne bi li zarobili ili uništili ovu jahtu.
Tako su 14. veljače iz Boke isplovile austrougarske torpiljarke TB 15 i TB 68 sa zadatkom da presretnu “Rumiju” koju su austrougarski hidroplani uočili kako u visini rta Mendra kod Ulcinja, prema Baru tegli neko manje plovilo. Međutim, “Rumija” i njen tegalj su se do dolaska torpiljarki na prijavljenu poziciju, već sklonili u zaštitu crnogorske obale i uplovili su u Bar. Torpiljarka TB 68 pod komandom poručnika bojnog broda Ervina Valnera odlučila je međutim, da i sama uplovi u luku pod Pristanom i tu pokuša zarobiti “Rumiju” i manji talijanski jedrenjak koga je ona upravo bila doteglila, ali su tu namjeru Austrougara predosjetili Crnogorci koji su na TB 68 otvorili preciznu i jaku vatru sa svoje topovske baterije na rtu Ratac. Pod paljbom protivnika koja ju je ozbiljno ugrozila, austrougarska torpiljarka morala je odustati od svog nauma i povući se prema Boki, zajedno s TB 15 i u međuvremenu pristiglim austrougarskim razaračem “Csikós” na koji su vatru otvorile crnogorske baterije sa Volujice i iz Šušanja.
Drugi neuspješan pokušaj Austrougara da dođu glave “Rumiji” dogodio se, prema svjedočanstvu njenog tadašnjeg zapovjednika, kapetana Iva Đokića, 21. veljače kada je jahta s ukrcanih 87 crnogorskih dobrovoljaca pristiglih iz SAD, plovila od Medove prema Baru. “Rumija” je pritom, teglila i dva manja jedrenjaka. Kada se našla u visini ušća Bojane, primijetila je “Rumija” u daljini dvije austrougarske torpiljarke kako patroliraju akvatorijem ispod Ulcinja. Zbog toga je kapetan Đokić skrenuo svoj brod i doveo ga u samu blizinu albanske obale gdje se sklonio od protivničkih ratnih brodova. Potom je Đokić nastavio putovanje ka Ulcinju gdje su se međutim, ubrzo prema njegovom svjedočanstvu, pojavile dvije austrougarske podmornice. On je da ne bi bio torpediran, otpustio iz teglja oba jedrenjaka koji su potom, u neposrednoj blizini obale, zajedrili prema Baru, dok je Đokić sa “Rumijom” uplovio u Ulcinj i pramcem nasukao jahtu na Malu plažu, te je tu s broda iskrcao dobrovoljce. Pod okriljem mraka, Đokić je potom odsukao “Rumiju” i umjesto prema Baru gdje je pretpostavljao da će ga podmornice čekati, okrenuo na jug i vratio se sretno u Medovu. Iz te albanske luke “Rumija” je potom 1. ožujka prije zore, isplovila na svoje posljednje putovanje – prema Baru gdje je sretno stigla kasnije istog dana. Jahta je oborila oba sidra u akvatoriju barske luke a krmom se vezala na glavno drveno mulo u luci. Tu su je popodne uočili austrougarski hidroplani, pa je zapovjedništvo austrougarske Pete pomorske divizije odlučilo da se već iste večeri izvrši iznenadni napad – pomorski prepad na Bar i da zarobi ili uništi “Rumiju”, kao i da se uništi lučka infrastruktura i zalihe hrane i streljiva koju su tamo dopremili Francuzi i Englezi. Tu operaciju detaljno je kasnije opisao austrougarski oficir, poručnik bojnog broda u rezervi Hans Hugo Sokol, u svom djelu “Austro-ugarski pomorski rat 1914-18.”, izdanom tridesetih godina prošlog stoljeća u Beču.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
