U obnovi putničke flote stradale u Prvom svjetskom ratu, britanski je Cunard naručio u domaćim brodogradilištima izgradnju tri broda blizanca od oko 20 000 bruto tona. Prvi u nizu, kršten imenom SCYTHIA, otklizao je s navoza brodogradilišta Vickers Armstrong u škotskom mjestu Barrow u ožujku 1920. godine.
Uskoro ga slijede brodovi istih karakteristika koji su dobili imena SAMARIA i LACONIA. Svi oni imaju po 19730 bruto tona, dugi su 183, široki 22,5 metra te su mogli prihvatiti 350 putnika u prvom, 350 u drugom i 1500 putnika u trećem putničkom razredu. Šest parnih turbina Wallsend Slipway su im preko dvije propele omogućavale plovidbu brzinom od 16 čvorova, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
RMS SCYTHIA
SCYTHIA je na prvo transatlantsko komercijalno putovanje zaplovila 20. kolovoza 1921. godine iz Liverpoola za New York i Boston. Osim ove redovne pruge, povremeno je plovila i na kružnim putovanjima, pa je tako tri puta doplovila i u Dubrovnik, i to prvi put 12. prosinca 1922. godine na svom prvom kružnom putovanju Sredozemljem. Na drugo putovanje prema Dubrovniku je zaplovila 29. siječnja 1929. iz New Yorka.
U tom programu putovanja je pisalo kako će posjetiti “misteriozni Egipat, svetu zemlju Palestinu, antičku Grčku, veličanstvenu Italiju, romantičnu Španjolsku, začaranu Sjevernu Afriku, čarobnu Tursku i primitivnu Dalmaciju”. Pod gradske mire SCYTHIA se na tom putovanju usidrila 16. ožujka s 353 putnika i 418 članova posade. Još jednom se vraća na 67- dnevnom kružnom putovanju Sredozemljem koje započinje 28. siječnja 1930. iz New Yorka, a pored Dubrovnika još sidri i u: Kotoru, Tunisu, Malti, Siracusi, Taormini itd.
SCYTHIA je održavala svoju redovnu prekooceansku liniju sve do 1939. godine kada je rekvirirana za potrebe britanskog ratnog stroja. U Glasgowu je preinačena u transportni brod te je tako sudjelovala u brojnim pomorskim operacijama u Drugom svjetskom ratu. Prekrcana s oko 4000 vojnika, bila je 1942. godine čak i pogođena njemačkim podmorničkim torpedom, ali je uspjela nekako doploviti do Gibraltara. Tu je privremeno osposobljena za plovidbu do New Yorka, gdje je šteta potpuno i otklonjena. Poslije rata, sudjelovala je u transportima povratka izbjeglica i vojske u domovinu, a neko vrijeme je održavala i prugu iz Londona za kanadski Quebec. Krajem 1957. godine, SCYTHIA je prodana čeličanama British Iron & Steel Corporation pa je sljedeće godine u rezalištu Thomas W. Ward u mjestu Inverkiething i završila u hrpi sekundarnih sirovina.
RMS SAMARIA
Drugi brod blizanac iz serije, SAMARIA, je zaplovio s navoza istog brodogradilišta kao i SCYTHIA, ali godinu dana kasnije. Plovi jednakim rutama i ima gotovo identičnu sudbinu. U hrpi starog željeza završava 1956. godine na istom mjestu gdje će mu završit i brod blizanac SCYTHIA.
SAMARIA je u četiri navrata posjetila Dubrovnik. Prvi put je to bilo 14. ožujka 1926. s 407 putnika. Ponovo, i opet u ožujku 1929. s 350 putnika i 416 članova posade, te 1931. s 246 putnika i 300 članova posade. Posljednji je put doputovala 14. ožujka 1935. s 268 putnika i više se ovamo nikada nije vratila. Kartolinu SAMARIE usidrene pred Gradom koju prilažem ovom tekstu je Neven Jerković kupio na ebay aukciji.
RMS LACONIA
Nažalost, najgoru sudbinu je doživio najmlađi član ovog trija blizanaca, LACONIA, izgrađen iste godine kao i SAMARIA, ali u brodogradilištu Swan, Hunter & Wigham Richardson u Wallsend-on-Tyne i jedini koji nije nikada posjetio Dubrovnik.
Njega je u južnom Atlantiku 12. rujna 1942. godine potopila njemačka podmornica U-156. Zajedno s nesretnim brodom, u valovima hladnog oceana smrt je našlo oko 2500 talijanskih vojnih zarobljenika i izbjeglica raznih nacionalnosti. Kada je vidio kako je potopio pogrešan brod, zapovjednik podmornice kapetan Werner Hartenstein je naredio posadi da pomogne u spašavanju preživjelih putnika i posade. Paluba njemačke podmornice je bila prepuna nesretnih ljudi, a u tegalj je uzela i sve preostale lajbote za spašavanje. Takav čudni konvoj napali su američki vojni zrakoplovi iako su znali o kakvoj se akciji spašavanja radilo.
Podmornica je u samoobrani zaronila, a u američkom su napadu uglavnom izginuli nesretni, već jednom i uzalud spašeni, putnici. Za ovaj hrabri čin pokušaja spašavanja života na moru, kapetan Hartenstein je dobio prestižni nacistički orden “Željezni križ”. Ali vrijeme prepliće čudne ljudske sudbine, pa su tako kapetan i cijela njegova posada, nekih pola godine iza ove akcije potopljeni zajedno s podmornicom u vodama oko Barbadosa.
Trio velikih Cunardovih lajnera – blizanaca tako je završio svoju životnu priču u kojoj se, po dobrom starom običaju, uvijek našlo mjesta i za posjetu Dubrovniku.
Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
