U nedostatku čelika za vrijeme Drugog svjetskog rata, Britanci su se domislili izgradnji nosača zrakoplova od leda. Prototip takvog broda i danas leži na dnu kanadskog jezera Patricia.
Očajna vremena zahtijevaju očajničke mjere, a niti jedno vrijeme nije tako očajno kao kada se najmoćnije nacije svijeta odluče međusobno uništiti, zanimljivost prenosi Morski.hr.
Bilo je vrijeme Drugog svjetskog rata, a Saveznici su se u jednom trenutku našli u problemu – ponestajalo im je osnovnih resursa za izradu vojne i pomorske opreme, prvenstveno čelika.
Britanske su flote napadale njemačke podmornice u sjevernom Atlantiku. S druge strane, savezničke opskrbne brodove na putu preko oceana presretale su i potapale njemačke podmornice alarmantnom brzinom. Avioni su mogli pružiti zaštitu, ali nisu mogli biti raspoređeni usred oceana bez nosača zrakoplova. No, oni su masivni i za njihovu proizvodnju potrebne su enormne količine čelika.
Stoga se postavljalo pitanje kamo bi zrakoplov mogao sletjeti da se napuni gorivom bez preopterećenja već opterećenih resursa.
Churchill dao zeleno svjetlo
Britanski znanstvenik Geoffrey Pyke koji je radio kao savjetnik lorda Mountbattena, došao je na fantastičnu ideju – napraviti nosač zrakoplova od leda. Led je tvrd, ne tone, a bilo kakva oštećenja lako se mogu popraviti zamrzavanjem vode na oštećenom mjestu.
Pyke, poznat po sklonosti šokantnim idejama, predložio je da se od ledene sante odsječe i odvuče veliki komad leda od kojega bi se formirao ledeni brod. Izravnavanjem površine, razmišljao je, služio bi kao platforma za slijetanje, a ako bi uspjeli izdubiti središte, to bi bilo idealno mjesto za sklonište zrakoplova.
Pyke je uspio prodati ideju lordu Mountbattenu koji je Winstona Churchilla uvjerio da se rat može dobiti ‘uz pomoć’ leda. Churchill je dao zeleno svjetlo i projekt je dobio kodno ime ‘Projekt Habakuk’.
Masivni rashladni sustav
Zamišljeni ratni brod bio bi najveći ikad izgrađen: 600 m dugačak te širok 200-tinjak m – više nego dvostruko veći od Titanica – s težinom od preko 2 milijuna tona i s dovoljno prostora za 150-300 zrakoplova.
Postojao je ipak jedan veliki problem – led se topi. Ali Pyke je i za to imao rješenje. Masivni rashladni sustav, koji bi se sastojao od složene mreže cijevi, pumpao bi rashladno sredstvo po brodu i tako spriječio otapanje.
Ubrzo je na jezeru Patricia u kanadskom Stjenjaku izgrađen prototip dugačak 18 m. Rashladni sustav od jedne konjske snage održavao je brod dovoljno hladnim da izdrži tijekom ljetnih mjeseci.
‘Pykrete’ – materijal čvršći od betona
Tijekom testiranja pojavili su se novi problemi. Iako je led tvrd, također je krt. Osim toga, pod pritiskom se deformira pa bi brod velik poput Habakuka pokleknuo pod vlastitom težinom. Srećom, dvojica istraživača s Politehničkog instituta u Brooklynu došli su do rješenja. Otkrili su da se zamrzavanjem mješavine piljevine i vode dobije materijal četrnaest puta jači od običnog leda i čvršći od betona.
Eksperimenti su pokazali da je ovaj novi materijal vrlo otporan na kompresiju, lomljenje, pa čak i na metke. Mogao se strojno obrađivati poput drva i lijevati poput metala, a uronjen u vodu, na površini stvara izolacijsku ljusku koja štiti unutrašnjost od daljnjeg topljenja. Ovaj čudesni materijal nazvan je ‘pykrete’, u čast Pykea.
Navodno se Churchill jednoga dana krajem 1942. kupao u svom domu, kada je uzbuđeni lord Mountbatten upao u njegovu kupaonicu i ispustio komad pykreta u kadu. Sljedećih nekoliko minuta njih su dvojica proveli čudeći se kako se led ne otapa u toploj vodi.
Ogromni troškovi
Još jedna anegdota koja uključuje demonstraciju lorda Mountbattena koju su potvrdili brojni svjedoci dogodila se u Quebecu 1943. Lord je donio dva bloka, jedan od leda i drugi od pykreta, te ih oba stavio na tlo. Zatim je bez upozorenja izvukao svoj pištolj i pucao u blok leda razbivši ga na komade. Potom je okrenuo pištolj prema pykretu. Ovaj se put metak odbio od bloka i zazujao oko nogu promatrača, okrznuo je nogavicu admirala Kinga i završio u zidu.
Čudesni materijal bio je upravo ono što je Pykeu bilo potrebno za uspjeh. Nacrti i planovi za izgradnju nosača zrakoplova požurivani su. Utvrđeno je da bi svaki Habakukov brod zahtijevao 300.000 tona drvne mase, 25.000 tona izolacije od vlaknatice (lesonit-ploča), 35.000 tona drva i 10.000 tona čelika.
Ali kako je projektiranje napredovalo, postalo je očito da će biti potrebno više čeličnog ojačanja kao i učinkovitija izolacija, a procjena troškova višekratno je narasla.
Prototip
Pitanje upravljanja takvim plovilom također je izazvalo određene nedoumice. Masivan brod kao ovaj imao bi ograničenu manevarsku sposobnost i maksimalnu brzinu od samo 6 čvorova te je mornarica zaključila da je prespor.
Najveći problem bila je ipak sirovina. Poput čelika, nedostajalo je drva, a izgradnja čak i jednog Habakuka ozbiljno bi utjecala na proizvodnju papira. Doda li se tome složenost izgradnje, izolacije i hlađenja tako velike strukture, zahtijevalo bi mnogo vremena i radne snage što si nitko od saveznika nije mogao priuštiti.
Na kraju je ideja odbačena i poduzeti su praktičniji koraci poput izgradnje uzletišta na Azorima.
Jedini opipljivi ostaci projekta Habakuk danas leže na dnu kanadskog jezera Patricia gdje je testiran prototip. Ronilačka ekspedicija na tom je mjestu 1985. godine pronašla ostatke prototipa koji su podsjetnik na intrigantni vojni projekt.
