O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Facoli su bila velika želja pomoraca na otoku Rabu

IZVORHRT
IZVORHRT

Facoli na čakavskom marame. Crveni, šareni, svileni i vuneni, oni za maškare i oni za korotu. Loparski na otoku Rabu bili su želja pomoraca koji su ih donosili s putovanja, ali i njihovih majki i mladih djevojaka zaručenih za mornare. I maškaruna koji su se facolima kitili. Sjećaju se i prepričavaju stare dane Loparanke podno oltara sa zavjetnim facolima.

Loparski pomorci pristajali u veliku marsejsku luku. Lutali bi ulicama bogatoga Marseillea tražeći najljepši facol za svoju dragu. Facoli su nakon mnogih oluja, teškoga mora, umornih dana stizali u Lopar, prenosi HRT.

– To se nigdje nije moglo nabaviti nego u Francuskoj, a nije bilo ni novca. To se nije moglo nabaciti, vrijedilo je kao zlato, rekla je Rajka Paparić.

U crkvici zavjetni facoli krase oltar i pričaju pomoračke priče. Sjećaju se ove žene svojih muževa i facola.

– Kada bi pomorci doživjeli nekakvu nesreću na brodu, onda bi se zavjetovali pa bi donijeli te facole. Svaki ima svoju priču, dodala je Paparić. 

I danas u loparskoj crkvici, na brijegu iznad luke, svaka obitelj dotakne i pomiluje svoj obiteljski facol.

– Za svakodnevne životne potrebe, za probleme, putovanja, pomorce koji su bili u toj prilici da donesu facole i iskažu zahvalnost za sigurnu plovidbu, siguran put, čak i za zahvalu da su se mogli sretno vratiti u obitelj i obitelj priskrbiti kruh, kazao je Božidar Volarić, loparski župnik.

Pod facolima se tražila utjeha. Pod daškom vjetra koji ih njiše pjevalo se sjetno pomorcima na morima.

Albina Andreškić čuvarica je loparskih facola. U njezinoj zbirci 110 je tih rapskih marama. Starih i novih, svilenih, vunenih, šarenih i crnih, onih koji su išli u miraz i u maškare i onih koji su se nosili u koroti. Jedan facol vezan je uz njezina oca, zaljubljenog u nedostižni francuski facol.

– Cijelog života mu je bila želja da ima svoj francuski facol, međutim moj tata je umro, tada sam se ja zaputila u Marseille i našla sam veliku količinu francuskih facola, rekla je Albina Andreškić.

Po facolu se moglo vidjeti je li žena u veselju, žalosti ili velikoj tuzi zbog muža nestalog na moru. I danas se facoli brižljivo čuvaju u obiteljskim škrinjama. Majke ih predaju kćerima na čuvanje. Francuske facole, crvene koralje i prastare zlatne naušnice.

Facoli na čakavskom marame. Crveni, šareni, svileni i vuneni, oni za maškare i oni za korotu. Loparski na otoku Rabu bili su želja pomoraca koji su ih donosili s putovanja, ali i njihovih majki i mladih djevojaka zaručenih za mornare. I maškaruna koji su se facolima kitili. Sjećaju se i prepričavaju stare dane Loparanke podno oltara sa zavjetnim facolima.

Loparski pomorci pristajali u veliku marsejsku luku. Lutali bi ulicama bogatoga Marseillea tražeći najljepši facol za svoju dragu. Facoli su nakon mnogih oluja, teškoga mora, umornih dana stizali u Lopar, prenosi HRT.

– To se nigdje nije moglo nabaviti nego u Francuskoj, a nije bilo ni novca. To se nije moglo nabaciti, vrijedilo je kao zlato, rekla je Rajka Paparić.

U crkvici zavjetni facoli krase oltar i pričaju pomoračke priče. Sjećaju se ove žene svojih muževa i facola.

– Kada bi pomorci doživjeli nekakvu nesreću na brodu, onda bi se zavjetovali pa bi donijeli te facole. Svaki ima svoju priču, dodala je Paparić. 

I danas u loparskoj crkvici, na brijegu iznad luke, svaka obitelj dotakne i pomiluje svoj obiteljski facol.

– Za svakodnevne životne potrebe, za probleme, putovanja, pomorce koji su bili u toj prilici da donesu facole i iskažu zahvalnost za sigurnu plovidbu, siguran put, čak i za zahvalu da su se mogli sretno vratiti u obitelj i obitelj priskrbiti kruh, kazao je Božidar Volarić, loparski župnik.

Pod facolima se tražila utjeha. Pod daškom vjetra koji ih njiše pjevalo se sjetno pomorcima na morima.

Albina Andreškić čuvarica je loparskih facola. U njezinoj zbirci 110 je tih rapskih marama. Starih i novih, svilenih, vunenih, šarenih i crnih, onih koji su išli u miraz i u maškare i onih koji su se nosili u koroti. Jedan facol vezan je uz njezina oca, zaljubljenog u nedostižni francuski facol.

– Cijelog života mu je bila želja da ima svoj francuski facol, međutim moj tata je umro, tada sam se ja zaputila u Marseille i našla sam veliku količinu francuskih facola, rekla je Albina Andreškić.

Po facolu se moglo vidjeti je li žena u veselju, žalosti ili velikoj tuzi zbog muža nestalog na moru. I danas se facoli brižljivo čuvaju u obiteljskim škrinjama. Majke ih predaju kćerima na čuvanje. Francuske facole, crvene koralje i prastare zlatne naušnice.

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video