Lokacija: Od Ligurskog preko Crvenog, Arapskog mora, Perzijskog zaljeva, Sredozemlja do Riječkog zaljeva. Ali i puno dalje …
Vrijeme: Travanj do srpnja 1992. godine
Ime broda: “Kilchem Baltic”
O brodu Kilchem Baltic sam pisao, doduše vrlo šturo, u svojoj prvoj zbirci autobiografskih priča „Uspomene jednog sumanutog“. A zašto šturo? Kako je to jedna među prvim mojim pričama, bojao sam se da se ne razvodnim u ‘bespotrebnim’ detaljima koji bi mogli kod čitaoca izazvati dosadu. Danas bih, zasigurno, sve te ranije priče obogatio detaljima.
Bili smo neobična skupina na Baltiku te godine. Bilo nas je mladih i punih entuzijazma i bivših pomoraca, koji su se nakon godina provedenih na kopnu zbog rata i/ili financijske situacije vratili na brodove. Bilo ih je kojima je to bio prvi ukrcaj u životu, iz već spomenutih razloga. I, na žalost, bilo je jako puno negativne energije.
A najneobičniji član posade bila je mala Marta. Marta, kujica koju su pronašli u Costa Rici u mjesecu martu tj. ožujku, donijeli je na brod i zbog mjeseca u kojem je pronađena nazvali tako. Nitko nije mogao znati mješanac kakvih mješanaca je bila Marta. Ono što mogu, još uvijek, sa sigurnošću reći je da je izgledala kao mini rottweiler. Imala je specifičnu crno smeđu kombinaciju dlake i opaki izgled gubice. Unatoč tome što sumnjam da je imala više od desetak kilograma.
I bila je apsolutno veselo i umiljato stvorenje koje nas je, većinu barem, uveseljavala svojom psećom spontanošću i neusiljenošću. Koliko toga bismo mi ljudi mogli, kad bi si dopustili, naučiti iz ponašanja životinja. Tako ih je bilo među nama na brodu koji su mogli, da su znali kako, naučiti od Marte.
Možda se pitate zašto baš sada pišem o Marti, a nisam ju spomenuo u toj priči o brodu. Ja se više pitam kako sam ju uopće tada mogao ispustiti iz te priče, kad ta priča nije potpuna bez Marte. Evo, ne znam kako sam uspio onda ali znam zašto sada pišem o njoj.
Nakon petnaest dana iskrcavanja melase u portu Bacolod na Filipinima, šesnaesti dan smo im dojadili pa su nas izbacili van na sidro, da bi se uz nas vezala jedna od dvije teglenice koje će, nadam se, uspjeti primiti sav preostali teret. No, jutros smo nas četvorica stajali na mostu i zabavljali se promatranjem malog zoološkog vrta na teglenici. Imaju dolje nekoliko kokošaka, pijetlova, pasa i, vjerujemo, pilića. Opet, uvjeravaju nas naši Filipinci da im pijetlovi služe za borbe, koje su jako popularne na Filipinima. I, kažu, potpuno legalan vid zabave. Koliko to koga uistinu može zabaviti – promatranje dva pijetla, oboružana mamuzicama, naoštrenim kandžama i kljunovima kako se bore do smrti. Jezivo.
U jednom trenutku sam ugledao ovećeg psa, neodređene pasmine, dlake boje pijeska, kako se lijeno preokrenuo s jednog na drugi bok. Obzirom na vanjske temperature, nije ni čudo da mu je vruće. Dakle, pas kao pas, ni po čemu ni približno sličan maloj Marti. Osim činjenice što je pas i što su sjećanja navrla svom silinom.
Kako sam u to vrijeme još uvijek bio ‘tek’ Terco, to je značilo da nisam imao gotovo nikakvog utjecaja na brodski život, pa niti Martin. Uz to pridodajmo nesimpatičan podatak da pretpostavljenima nisam bio osobito drag. I, konačno, iz Rijeke sam, na što se nije gledalo s pretjeranom naklonošću. Mnogo godina kasnije su mi stvari postepeno posta(ja)le jasnije. Ali, nećemo o kvazi lokalpatriotizmu nego o Marti. Barem malo, iako je zaslužila puno više.
Nas nekolicina smo običavali poslije večere, kada je to vrijeme dopuštalo, prošetati do prove ili po palubi oko broda. Podrazumijevalo se da to neće proći bez Marte. Znala bi se zatrčati do prove pa natrag, naizgled, od čiste sreće što je netko uz nju s kime se može poigrati.
Nažalost, bilo je pojedinaca koji bi joj kad god bi im se pružila prilika udijelili udarac nogom. A nije joj niti falilo ‘palubina’, boje za palubu, po tijelu. Znao me uhvatiti takav nemoćan bijes jer joj nisam mogao pomoći. U nekoliko navrata kad sam se potužio Čifu bio sam ismijan, uz komentare da je to samo pas. I takav je trebao biti meni, mlađem ofičalu, primjer i uzor.
U sjećanju mi je ostala jedna od, zasigurno, najljepših uspomena vezanih za Martu. Bili smo na ukrcaju benzena u luci Lavera, na jugu Francuske, koji smo kasnije iskrcali u Talijanskoj Porto Marghera, nedaleko Venecije. U jednom trenutku se zatrčala preko brodske skale s broda i dalje do omanje livade. Kakve li sve ludorije nije izvodila po travi, bio ju je apsolutni užitak promatrati. Je li bila sretna što nije na čeliku, ili što je na travi koja ju je možda škakljala po trbuhu, nešto treće ili sve skupa, neću nikada saznati. Jedino znam da je izgledala sretnije nego ikada otkad sam se ukrcao.
Po iskrcaju u Porto Marghera smo trebali na riječkoj Mlaci u rafineriji krcati mazivo ulje. Nažalost, teret je otpao pa smo samo na sidru odbavili smjenu posade i nabavu.
Nakon mučne partence iz Riječkog zaljeva, drugi dan sam tražio Martu po brodu, ali ju nisam nikako mogao pronaći. Dok mi netko nije rekao da ju je Komandant dao agentu, koji ju je poveo kući. Živjeli su u jednom mjestu iznad Bakra. Tuga, ljutnja, razočaranje i bijes. Nisam mogao dokučiti zašto ju je dao tamo nekome nepoznatome. Kako će joj biti kod njega, hoće li biti dobri prema njoj, hoće li joj nedostajati njezin dom i mi, njezina obitelj? Milijun neodgovorenih pitanja u glavi me mučilo, dok nisam shvatio da je tako, ipak, za nju bilo najbolje. Da ima normalan dom, normalnu obitelj koja ju neće udarati nogama ili bojati opasnim bojama. Da će, zasigurno, imati trave za trčanje u izobilju. I da će biti sretan mali pas, što je i zaslužila.
Bacolod (Filipini), 03. IX. 2022.
Kapetan Aron Baretić – ABe
