Riječ “tata” mnogo je više od slova na papiru. Prva asocijacija na “tata” je oslonac života. Danas slavimo njihov dan – Dan očeva.
Prvo obilježavanje ovog dana održano je 1908. godine u SAD-u nakon velike rudarske katastrofe u kojoj je poginulo više od 250 očeva. Cijeli svijet slavi Dan očeva, ali ne na isti dan. U Hrvatskoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Belgiji i Lihtenštajnu slavi se 19. ožujka, a taj je datum odabran zbog blagdana sv. Josipa, Isusova oca.
Očeve treba slaviti svaki dan, a ne samo jedan dan u godini. Tata je sigurna luka, u koju se uvijek vraćamo. Zagrljaj oca pruža mir, ljubav, oslonac i podršku. Tata daje ono što nitko drugi ne može – čvrsti zagrljaj, koji kaže “ne brini, imaš mene za sve u životu”. Što god da napravimo, on će uvijek biti tu za nas.
Kaže se da čovjek postaje muškarac u trenutku kad prvi put primi svoje dijete u naručje. No, nisu svi te sreće da budu prisutni uz svoje supruge ni prilikom trudnoće ni u prvim danima rođenja djeteta. Jedni od njih su upravo pomorci. Oni su očevi koji kao žrtvu za svoje dijete daju čitav svoj život i svoju slobodu, a zauzvrat dobiju dobrobit svog djeteta. To je ono što nitko ne može platiti.
Jako često se od pomoraca može čuti da im tijekom plovidbe najteže pada upravo to što ne vide svoju djecu. Stoga smo ovim povodom, za Dan očeva, uspjeli za nekoliko riječi pridobiti jednog tatu, pomorca…
Ono radi čega idem na brod su moja djeca, da njih nema vjerojatno se nikada ne bih ni otisnuo na more. Oni su sva moja snaga i sva moja radost dok sam na brodu. Beskrajno mi nedostaju kada nisam s njima. No, s druge strane svjestan sam da činim dobro za njih i da im na ovaj način mogu priskrbiti lijep život.
Najviše me pogađalo dok su bili sasvim maleni, a mene ne bi bilo doma po pet, šest mjeseci, što sam propustio njihove prve korake i prve izgovorene riječi. Propustio sam prvo “tata”. Takvi trenuci su mi bili posebno emotivni i tada bih se zapitao radim li dobru stvar i je li pomorski život dobar izbor za obitelj. Da vam iskreno kažem, i danas kada odlazim na brod, dok grlim djecu na rastanku, uvijek se iznova pitam činim li dobru stvar jer sam svjestan da većinu njihova malenog života nisam bio tu, u najbitnijim trenucima, i da ih više nikada neću imati priliku doživjeti.
Ipak, moja djeca su moja snaga i moja sigurna luka, kojoj se uvijek vraćam. Kad ih ugledam na aerodromu imam dojam da ću se raspuknuti od sreće. To su trenuci koji pune moje srce ljubavlju. Nije lako biti tata pomorac. To je dvostruki život i ponekad je jako teško izdržati odvojenost i gledati odrastanje svoje djece “online”. Uvijek imam grižnju savjest što nisam uz njih. Što nisam tu i u lijepim i u tužnim situacijama i što ih ne mogu poljubiti za dobro jutro niti za laku noć.
Jednom prilikom se moj najstraiji sin na mene naljutio pa mi je u naletu bijesa rekao jednu rečenicu koja mi se zauvijek usjekla u pamćenje. Rekao je “nisi bio tu za mene kad sam te trebao”.
Kako se ono kaže… “Koplje u srce” – eto, tako sam se tada osjećao. Njega je vrlo brzo prošla ljutnja, ali mene ta rečenica i dan danas proganja.
No, na kraju svakog dana na brodu ipak duboko u srcu znam da činim pravu stvar. I istina, nisam otac koji radi od osam do 16 ili 17 sati pa cijelo svoje popodne podredi svojoj djeci, ali kad sam doma imam sve vrijeme svijeta za njih i mogu im se u potpunosti posvetiti, što i radim. To je ono što me istinski zadovoljava kao oca i kao čovjeka. Kad na poslu imam posebno težak dan, dovoljno mi je da na minutu, dvije, preko video poziva vidim svoju obitelj, da mi srce opet bude na mjestu. I tako dan po dan, prođe ugovor i agonija razdvojenosti… Dosta mojih kolega je odustalo od broda jer nisu više mogli podnijeti odvojenost od svoje djece. Ja još nisam došao do tog stadija i vjerujem da ni neću.
Teško je, ali pomisao da znam da sam njihov otac ono je što me drži stabilnim i u poslu i u životu. Zahvalan sam svojoj djeci jer me oni čine boljim čovjekom i boljim pomorcem…
Jedan je tata, stoga ovim povodom svim očevima pomorcima želimo sretan njihov dan. Dragi naši pomorci, i kad jeste i kad niste doma, znajte da su vaša djeca beskrajno ponosna na vas i na sve što za njih radite.
Katarina Mitrović
