Ugarsko-hrvatsko dioničko pomorsko parobrodarsko društvo iz Rijeke je u brodogradilištu Wigham Richardson Newcastle-on-Tyne u Velikoj Britaniji početkom prošlog stoljeća naručilo izgradnju još jednog putničkog broda koji će biti dostojan takmac austrijskom Lloydu na dužobalnoj jadranskoj pruzi između Rijeke i Kotora. Novogradnja broj 386 zaplovila je 1902. godine kao GÖDÖLLŐ, krštena imenom mađarskog grada smještenog tridesetak kilometara sjeveroistočno od Budimpešte. Bio je to blizanac šest godina ranije na istim navozima izgrađenog broda PANNONIA.
GÖDÖLLŐ je bio parobrod od 869 bruto tona, dug 69, širok 8,8 metara, a mogao je ukrcati 817 putnika. Parni stroj četverostruke ekspanzije izgrađen u istoimenom brodogradilištu snage 1177 KW mu je omogućavao plovidbu brzinom od 14 čvorova, piše Ivo Batričević za Dubrovački dnevnik.
PLOVIDBU PREKIDALI SVJETSKI RATOVI
Punih je dvanaest godina uspješno povezivao naš grad s cijelom dalmatinskom obalom, a njegova skladna vizura bila je pravim ukrasom gruške luke. Nažalost, ovu je idilu uskoro prekinuo sarajevski atentat i početak prvog velikog svjetskog ratnog sukoba. Dana 21. siječnja 1918. rekviriran je za potrebe K. und K. Kriegsmarine Seetransportleitung kao brzi transportni brod.
Nakon završetka rata, GÖDÖLLŐ 1921. godine mijenja ime u ZAGREB za novog vlasnika Hrvatsko dioničarsko pomorsko društvo Rijeka. Godine 1922. ulazi u sastav Jadranske plovidbe dioničkog parobrodarskog društva Sušak, a od 1923. je u vlasništvu Jadranske plovidbe d.d. Sušak. Ponovo nastavlja, sljedećih devetnaest godina, neumorno ploviti istim prugama i na istom zadatku, kojega opet prekida novi svjetski rat.
Kako ne bi pao u ruke Talijanima, ZAGREB je nasukan 11. travnja 1941. u uvali Soline kod Krka. Ubrzo je osposobljen za plovidbu od strane talijanskih okupatora te je zaplovio pod novim imenom ENRICO BARONI. Po kapitulaciji Italije, brod se našao u Splitu gdje su ga zarobili partizani, ali kada su Nijemci ponovo okupirali grad, ENRICO BARONI je 14. rujna 1943. još jednom potopljen kako tada ne bi njima pao u ruke.
Marljivi i pedantni Nijemci su ga brzo popravili pa je već u listopadu normalno nastavio plovidbu. Nažalost, za vrijeme engleskog bombardiranja Šibenika 17. travnja 1944., nesretni se brod opet našao na morskom dnu, gdje je i dočekao kraj rata.
PET PUTA MIJENJAO IME
ENRICO BARONI je 1946. od strane odreda za spašavanje JRM izvučen na površinu i otegljen u “Jadranska brodogradilišta a.d.” u Splitu gdje je popravljen i kompletno preuređen, a parni motor je prilagođen da umjesto garbuna troši naftu. U putničkoj floti riječke Jadrolinije zaplovio je 1948. pod imenom DALMACIJA.
Ne treba posebno naglašavati kako je nastavio svoje plovidbe uglavnom na pruzi za koju je originalno i bio izgrađen, ali povremeno i na kružnim putovanjima.
Kada je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Jadrolinija odlučila svojim najboljim novogradnjama namijenjenim putničko-teretnim (kasnije i kružnim) putovanjima dati ime ISTRA i DALMACIJA, njen veteran ponovo, po peti put, mijenja ime te od 1963. plovi kao CRES. Nažalost, pod novim imenom nije dugo plovio.
U prosincu 1967. CRES je raspremljen te otegljen u svoju posljednju luku tj. u Brodospasovo rezalište brodova u Svetome Kaji pored Solina. Rezanje broda je započelo u veljači 1968. godine. Tako je konačno nestao jedan od Jadrolinijinih prvih i legendarnih putničkih parobroda koji su dugo godina bili najbolja i najsigurnija veza našega grada sa ostalim gradovima uzduž naše obale.
