“Mali Vranjic velikoga svita” monografija je kojom se ponose članovi Udruge pomoraca Vranjic “Ruža vjetrova” i koja je samo jedan dio njihovih planova na očuvanju vranjičke pomorske tradicije.
– U knjizi su sadržani podaci o vranjičkim pomorcima od 1900. do danas, a prema prikupljenim informacijama bilo ih je oko 130, što je uistinu respektabilan broj za jedno ovako malo misto. Monografijom smo obuhvatili i vranjičke brodograditelje, kalafate te ribare od kojih je, zapravo, sve nekako i poteklo davnih dana u našem mistu i razvijalo se – vele nam okupljeni članovi Udruge “Ruža vjetrova”, redom pomorci, sadašnji ili nekadašnji, predsjednik Udruge Joško Mikelić, tajnik Dragutin Jurić i član Boris Jelić dok listamo blizu dvjesto stranica ove monografije čija je autorica Branka Bezić Filipović.
Peta obljetnica udruge
Kada je knjiga lani u prosincu izdana tim su činom, kažu, obilježili i petu obljetnicu djelovanja udruge koja ima mnogo planova u daljnjem radu. U svome usmjerenju na očuvanju vranjičke tradicije važne su im aktivnosti s mladima, počevši od suradnje s Dječjim vrtićem “Papaline”, pa tako učenje o pomorskoj tradiciji i važnosti zaštite mora drže kao primarni cilj za budućnost.
– Tili smo sačuvat tu našu baštinu Vranjica, malog mista, a velikog svita, koje je imalo puno pomoraca, kalafata, ribara…, a danas su njihova dica i unučad u tim istim vodama.
Mislim da je ovo prvi cjeloviti prikaz bogate pomorske tradicije u Vranjicu kroz zadnjih 40 godina, s obzirom na brojnost ljudi koji žive u mjestu, iznjedrilo je između 30 do 50 osoba čije su familije i oni živjeli od kruha sa sedam, a danas i više kora, to jest mora. Željeli smo ujedno i opisati neke događaje iz života tih ljudi – počinje priču tajnik Udruge Dragutin Jurić, pomorac u mirovini.
– U Vranjicu još uvijek živi takav duh, između giganta Splita i Solina ipak smo uspjeli opstati. Brojne obitelji su vezane za pomorstvo, bilo da je riječ o časničkom zvanju koje može biti strojarsko i nautičko, do takozvanog bijelog osoblja, kuhara, konobara…, bilo da je riječ o brodograditeljima, kalafatima, ribarima… Nekoć djedovi i pradjedovi, danas njihova dica ili unuci. Zato želimo i dalje promicati pomorstvo.
Nama bi bilo najteže da se iza nas ugasi sve! Zato mi je drago da su dica baš zainteresirana, pokazujemo im u vrtićima kako se vezuju mornarski uzlovi, odnosno čvorovi, bit će uskoro i radionice kako privezati brod, nikad ne znaš kad ti nešto može zatribat – za Otvoreno more govori predsjednik Joško Mikelić koji već 41 godinu plovi, a od toga je 26 godina kapetan.
Školovani lučki peljar
– Treba svakako istaknuti da i dalje svakodnevno dolazimo do novih podataka i novih imena, tako da bismo sad već mogli baratati s brojkom od 150 pomoraca. Interesantno je da se toliko ljudi opredijelilo za taj poziv, a žive ili potječu iz ovako malog mjesta, po posljednjem popisu s oko 1060 stanovnika – naglašava Jelić.
– Radim u Centru za izobrazbu pomoraca Advanced Maritime Venture u Supetru kao instruktor i predavač. To je trening centar za pomorce iz cijele Europe, tako da dolaze i stranci i naši, i na taj način smo došli do nekih imena ljudi koji plove, a koji su vezani za Vranjic. Nikad u Vranjicu možda nisu bili, ali su im porijeklom didovi ili pradidovi iz Vranjica – kazuje Jelić pa nam nadalje pokazuje specifične podatke koji su u knjizi obuhvaćeni, pozivajući, naravno, sve koji imaju neki novi podatak da im se jave.
– Svaki brod koji dolazi u bilo koju luku svijeta je obavezan uzeti lučkog peljara, odnosno pilota koji će uvesti brod u luku jer on zna lokalnu vremensku prognozu, zna luku, usko surađuje sa zapovjednikom… Tako smo i mi u Vranjicu imali Stipu Grgića (1894. – 1956.), on je bio prvi lučki peljar koji je to radija još u Austro-Ugarskoj na području Vranjica, vjerojatno i među prvima na ovom dijelu Jadrana. Austrijanci su ga čak poslali i na školovanje.
Obitelj Grgić je imala i nešto šta je prije bilo uobičajeno u svijetu, lavandere koje bi prale robu. Kad bi se brod privezao, sta bi nekoliko dana pa bi se posteljina i roba dala “na kraj” oprat, dok je druga obitelj Grgić imala tupinolome, a tupina se prevozila dalje brodovima – otkriva nam djeliće iz knjige Jelić.
– I tako se pomalo dizao standard, vidjeli su da se od toga može živjeti i napredovati – dodaje predsjednik Mikelić.
