Kako u nekoliko rečenica sumirati bogato radno, ali i životno iskustvo našeg sugovornika?
Možda je presudna bila genetska predispozicija, a možda ishitrena odluka jednog srednjoškolca koji je Pomorsku školu skrivećki upisao zbog društva – u svakom slučaju, Jurica Ruić iz Zadra moru je posvetio više od dvadeset godina svog života.
Zahvaljujući jednom slučajnom susretu na samim počecima karijere, s tankera je prešao na offshore. Kobne 2007. godine oteli su ga pirati, a u zatočeništvu usred nigerijske džungle proveo puna 33 dana. Zatim je nekoliko godina radio i kao profesor u Pomorskoj školi Zadar, istoj onoj iz koje je i sam potekao. Premda ga je život odveo drugim putem, ljubav prema podučavanju nikad ga nije napustila, stoga je odlučio pokrenuti YouTube kanal sa savjetima za mlade pomorce. Uz sve to, bavi se i glazbom, a njegove pjesme ‘vrte’ se po zadarskim radijskim postajama.
Za početak, recite nam malo o sebi. Kako ste se odlučili za karijeru u pomorstvu?
Kako to biva, tradicionalno pripadam pomorskoj obitelji te sam tu tradiciju i ja nastavio. U biti, kod nas u obitelji je svaki drugi pomorac. Pradjed, moj otac, ja, a sada i moj sin. Dida, moj brat i moja kćer nisu.
Krenuo sam u Tehničku školu u Zadru 1991., za vrijeme rata. Bez znanja roditelja prebacio sam se na smjer Nautika u Pomorskoj školi, jer su mi tamo bili prijatelji. Do prvih informacija moj otac nije znao da sam u Pomorskoj. E, kad su došle prve informacije, morao sam mu reći gdje sam. Kada sam objasnio da sam u Pomorskoj, moj otac, koji je bio strojar, namrgođeno je rekao: “Nadan se da si gori otiša.”
Kako je tekla Vaša karijera?
Kao svaki pomorac iz Zadra, nakon srednje škole započeo sam s kadeturom na Tankerskoj plovidbi, kao časnik odradio dva, tri broda i otišao na stranca.
Na tečaju u Šibeniku 2001. godine upoznao sam jednog čovjeka. Malo smo ćakulali i to je bilo to. Te godine krenuo sam s navigacijom na crude oil tankerima Tankerske plovidbe, pa se prebacio na stranu kompaniju. Po povratku s broda, u prosincu 2004. godine, dobio sam telefonski poziv. Taj isti čovjek zvao me i pitao jesam li zainteresiran za rad na FSO-u za Chevron. Naravno da sam pristao te sam tako dobio priliku prelazak na offshore, na dobru kompaniju.
Trenutno sam na jednoj od platformi offshore Qatar, gdje radim kao Company Man.
Uz rad na brodu, radili ste i kao profesor u Pomorskoj školi Zadar. Kakvo je Vaše viđenje obrazovnog sustava pomoraca u Hrvatskoj?
O obrazovnom sustavu mogao bih se raspisati, pa i knjigu napisati. Pri tome mislim jedino i isključivo na Pomorsku školu, koja ima vrhunske profesore i ravnatelja koji je nastavio tradiciju koju Pomorska škola gaji od 1957. godine, kada je i osnovana. Dakle, školu je osnovala grupa entuzijasta koji su željeli bolje za buduće pomorce te vidjeli potencijal, ali imali i viziju budućnosti.
Obrazovni sustav je u mnogim svojim segmentima zastario te ne prati trendove i nove načine predavanja. Profesori Pomorske škole trude se pratiti te trendove, ali za više kreativnosti koči ih sustav, pa na kraju posao predavača postane rutina, kao da radiš na pokretnoj traci.
Moj osobni stav je da bi srednjoškolsko obrazovanje pomoraca trebalo biti prožeto s više prakse, ili da se predavanja održavaju na brodu. No, to iziskuje velika novčana sredstva te suradnju s hrvatskim pomorskim kompanijama, što je nažalost na jako niskim granama. Da bi kompanija imala kvalitetu, treba poticati mlade na rad na brodu, subvencionirati potencijale, posjetiti školu više puta godišnje, prezentirati se i objasniti mladima što mogu očekivati.
Obožavao sam posao profesora, rad s učenicima i, naravno, kolegama. I dalje imam isti osjećaj, ali radim nešto drugo, bar za sada.
Napomenuo bih mlađim uzrastima da se više pozabave s engleskim jezikom, pošto je to komunikacijski jezik na 99,99 posto kompanija. Čujem i danas od bivših učenika da ih je, čak nakon završenog fakulteta, “strah” prijaviti se na stranu kompaniju zbog lošijeg znanja engleskog. Imao sam ideju da nastava u Pomorskoj bude 60 posto na engleskom, a 40 posto na hrvatskom. To je zaživjelo jedne godine na nekoliko tjedana, ali se potom odustalo. Kad već nije tako, onda bi trebalo povećati satnicu engleskog jezika i još nekog izbornog jezika, svaki dan minimalno 2 sata prakse stranog jezika i prakse općenito.
Odnedavno imate i YouTube kanal sa savjetima za mlade pomorce. Kako ste došli na ideju da pokrenete kanal?
Na ideju sam došao jer nakon 4 godine što sam otišao iz Pomorske, i dalje dobivam upite bivših učenika o tome što i kako dalje. Pošto ne mogu baš svakome individualno pristupiti, logično je bilo napraviti YouTube kanal.
Dok sam bio profesor obrađivao sam iste teme i govorio iste stvari, ali to učenicima ispari iz glave. Nitko u tim godinama to ne shvaća ozbiljno, pa kad završe faks i “dođu pred zid”, sjete se da sam nešto pričao o tome. Onda me zovu i zaustavljaju na cesti. Meni je to iznimno drago, a svaki put kad me pitaju izdvojim vremena i dajem im smjernice.
Kao što sam rekao, dok sam predavao u Pomorskoj odlučio sam da svake godine jedan sat u učionici mora izgledati kao jedan dan na brodu, pa sam tako i predavao. Prenosio sam iskustvo, predavao na engleskom, dao za vježbu učenicima da napišu CV. Radio sam s njima job interview, igrokaze s podijeljenim ulogama, od kapetana na mostu do mazača u makini. Uglavnom, bilo je zanimljivo.
Kakve su reakcije na Vaš sadržaj? Koje teme obrađujete?
Reakcije na moj YouTube kanal? Neki su zadovoljni, neki to ismijavaju. Moja želja je samo pomoći drugima i radim to besplatno, jer je to čista edukacija. Ja sam možda otišao iz Pomorske, ali Pomorska i posao profesora iz mene nije. Volim pomagati. Kome se sviđa neka iskoristi, a kome se ne sviđa, sretno.
Nastavljam i dalje sa sadržajem kojeg će biti dosta te je zapravo namijenjen onim “friškima”, koji tek namjeravaju ugaziti nogom na brod. Na kanalu ne pametujem kako treba držati timun, kako vezati brod ili management u makini, ne. Savjetujem kako napisati CV, kako se pripremiti za Job Interview, malo ‘safetyja’, i slično.
Sljedeći video bit će “Welcome On Board” ili “Safety Induction”, pa su malo zaokrenuti u nekim drugim smjerovima.
Napomena: Nemam studio razine HRT-a, već koristim samo mobitel, neke besplatne i neke aplikacije koje sam platio te malo vlastitog studijskog znanja.
Koja iskustva iz karijere su Vam ostala u lijepom sjećanju, a koja biste najradije zaboravili?
Moja cijela karijera isprepletena je događajima raznih vrsta. Lijepo je što sam upoznao divne ljude radeći po raznim kompanijama.
Loše iskustvo koje se trudim zaboraviti je 2007. godina, kada sam bio kidnapiran od strane nigerijskih militanata i zadržan u zarobljeništvu usred džungle puna 33 dana.
Što biste izdvojili kao prednosti, a što kao nedostatke pomorskog načina života?
Kažu stari ljudi da se navigati mora. Prednost – eto, malo smo iznad prosjeka što se tiče primanja recimo, mada to se ne odnosi na sve. Ima onih koji rade niže rangirane poslove, pa je njihova plaća u skladu s pozicijom. Nisu svi kapetani i upravitelji stroja, ne navigaju svi na ‘plinu’. Vrlo je šaroliko, ali to je izbor, kao i svaki drugi posao.
Nedostaci – “nema nedostataka jer smo to sami izabrali”, neki zli jezici kažu.
Nedostatak je to što si zatvoren 6 mjeseci godišnje u zatvoru koji se može i potopiti.
Nedostatak je što si zatvoren s 25 ljudi, 6 mjeseci godišnje, na površini malo većeg dvorišta.
Nedostatak je to što kad ploviš iz Perzije prema Japanu, u 30 dana promijeniš i 10 vremenskih zona naprijed, pa onda 10 vremenskih zona nazad, a doma ljudi plaču što dva puta godišnje promijene uru naprid-nazad.
Nedostatak je to što kad dođeš doma obitelj ima jedan ritam, a pomorac drugi. Dok se svi usklade, prođe godišnji.
Imate dugogodišnje iskustvo rada s različitim nacionalnostima. Za koje biste pomorce rekli da su najprilagodljiviji? Kakvi su hrvatski pomorci?
Da, radim u multinacionalnim kompanijama, a tu gdje trenutno radim jedini sam iz Hrvatske. Osobno nemam problema, jer čovjeka ne gledam kroz prizmu nacionalnosti, boje kože ili vjere, već ili kao profesionalca ili neprofesionalca. Dok sam bio profesor, isto sam govorio svojim učenicima.
Primjerice: ja kao Hrvat dođem na brod s predrasudom da netko tko je druge boje kože, vjere ili nacionalnosti ne valja, da su oni ‘glupi’, a mi ‘pametni’. Potopi se brod, ja Hrvat nađem se u moru, a taj za koga sam govorio da ne valja samo zato što je druge boje kože, nacionalnosti ili vjere, pruži mi ruku iz čamca za spašavanje i izvuče me vani. Spasi mi život.
Kad brod ide doli, idu svi s njim. Ne bi se smjelo imati predrasuda. Bitno je da onaj tko je na brodu ili platformi radi svoj posao fer i korektno, za što je i plaćen, kao na svakom drugom poslu.
Vjerojatno će netko tko ovo čita misliti nešto kontra i smijati se ovome što ja pričam, jer je doživio upravo suprotno. Možda i nije sve tako kako ja govorim, ali to je moj osobni stav. Zbilja cijenim čovjeka, njegov posao, a ne ime i prezime.
Hrvatski pomorci su kao i svi drugi pomorci – i dobri i loši.
Koliko se pomorstvo promijenilo otkako ste počeli ploviti do danas?
Započeo sam karijeru kao kadet 1995. godine, ali pomorstvo živim cijeli život pošto mi je otac bio upravitelj stroja od 1983. do 2015. godine. On je počeo 1969. godine. Naslušao sam se njegovih priča i priča njegovih kolega. Ja sam uhvatio zadnje trzajeve tog “old school” pomorstva, a od početaka 2000.-ih pa do danas dogodilo se puno promjena.
Što se promijenilo? Kapetani i Upravitelji postali su manageri. Ljudi se ne druže, svatko je u svojoj kabini nakon završenog posla. Nema neke socijalizacije.
To je pogotovo izraženo u offshoreu. Radni dan je dosta dug, obično od 06 do 18 sati i od 18 do 06 sati, dakle smjene od 12 sati, nekad i duže. To je razlog iz kojeg su ugovori 4, 5 ili 6 tjedana on/off, za razliku od brodova koji imaju drugačiji raspored rada, pa su i ugovori duži.
Čuli smo da se, uz bogatu karijeru u pomorstvu, bavite još i glazbom. Kako se rodila ova ljubav?
Je, istina je, bavim se glazbom. Pišem tekstove i glazbu. Do sada imam 4 pjesme, a do pedesetog rođendana imam namjeru izdati album s 10 pjesama, “The Best Of” (smijeh).
Dok sam bio profesor u Pomorskoj, osnovao sam školski bend koji je imao zanimljivo ime: “Skini mi se s kursa”. S tim bendom sudjelovao sam na više razno-raznih natjecanja i evenata. Uvijek smo bili van konkurencije zbog vrlo autentičnih nastupa. Kroz taj bend prošlo je nekoliko generacija učenika, uvijek u školi ima skrivenih talenata. Samo ih treba pronaći i ohrabriti za nastupe uživo.
Koji Vam je omiljeni žanr? Koje instrumente svirate?
Moj glazbeni uzor od malih nogu bio je Dino Dvornik, kasnije Songkillersi, pa sam i ja u tom funky-groove modu. Od stranih uzora: James Brown, Prince, Jamiroquai, Keziah Jones, itd…
Sviram svašta po malo, ali ništa toliko dobro da bih mogao postati član benda kao svirač. Ja sam pjevač, možda više zabavljač. Volim pozornicu i dobar bend iza leđa. Imam manji glazbeni studio s gitarama, bas gitarama, saksofonom, klavijaturama, kompjuterom… Napravim nešto pa odnesem kod prijatelja Elvisa Sršena u Zagreb da to zapravo snimimo, s pravim profesionalnim glazbenicima.
Lokalne zadarske radijske postaje tu i tamo ih zavrte, što je meni dovoljno. Imam i YouTube kanal za glazbu, na kojemu se mogu pronaći moje pjesme i neki zabavni sadržaji.
Imam namjeru napraviti još 5-6 pjesama u “Dino Dvornik stilu”. Napravio sam dvije, tri pisme dalmatinskog karaktera, ali bih više volio dati ih nekom od zadarskih pjevača. Ono što nitko nije čuo uvijek je novo, ali o tome kad za to dođe vrijeme. Tko zna, možda ih i ja zapjevam…
Kakvi su Vaši planovi za budućnost?
Plan za budućnost mi je podignuti dvoje djece na noge i školovati ih koliko treba, pokušati raditi ono što me veseli: glazba, YouTube i još neke sitnice. Biti sa ženom koju volim i koja me trpi, usprkos svim mojim usponima i padovima.
Bilo bi lijepo imati više pretplatnika na edukacijskom kanalu, prodiskutirati probleme s kojima se susreću mlađi pomorci i kreirati takav sadržaj. Ovo što radim je isključivo kako bih pomogao drugima. Dosadašnji uradci bazirani su na osobnom iskustvu, koje je izgrađeno na greškama, gdje sam naučio kako “NE TREBA”. Stara je poslovica: Budala uči na svojim greškama, a pametan na tuđima. Volim prenositi znanje i iskustvo te ne sakrivati ono što sam naučio.
Katarina Mitrović
