Razarač „Zagreb“ izgrađen je 30. ožujka 1938. godine u Jadranskom brodogradilištu u Splitu, kao drugi razarač u povijesti Kraljevine Jugoslavije.
Ovaj razarač izgrađen je s blizancem „Ljubljana“ prema nacrtima francuskih inženjera iz brodogradilišta u Nantesu. Stajao je 112 milijuna tadašnji kraljevskih dinara. Porinut je 28. lipnja 1938. godine, a u operativnu je službu uvršten početkom studenoga 1939. godine, prenosi Povijest.hr.
Kakav je to bio brod?
Njegove značajke bile su: standardna istisnina 1210 t, turbinski parni stroj marke „Parsons Marine Steam Turbine Company“ jačine 32362 kW, 44 000 KS, brzina 38 čvorova. Bio je naoružan sa četiri poluautomatska topa marke „Škoda“ od 120 mm, potom četiri protuavionska topa marke „Bofors“ od 40 mm, dva trocijevna torpedna aparata francuskog tipa od 553 mm (prema nekim navodima šest torpednih cijevi), dva mitraljeza od 12,7 mm, 30 mina, dva bacača dubinskih bombi i jednim klizačem dubinskih bombi. Razarač je imao ugrađen spremnik za naftu, a posljedica toga bio je mali akcijski radijus brodova. Navedena osobina nije predstavljala veliku manu jer je namjena razarača bila djelovanje po Jadranskom moru. Težina mu je bila smanjena ugradnjom malih oplatnih čeličnih limova. Oplata trupa iznad vodene crte bila je debela 5 mm. Razarač je bio obojen standardnim bojama Jugoslavenske kraljevske ratne mornarice: gore svijetloplavo sive, a dolje crvene boje. Posadu ovoga broda činilo je 145 ljudi.
Jednake značajke imao je i razarač „Beograd“ (izgrađen 1937. godine u Nantesu i Splitu). S najstarijim razaračem „Dubrovnik“ sačinjavali su prvu klasu razarača Kraljevine Jugoslavije zvanu „Beograd“. Kako je „Dubrovnik“ bio prvi i ujedno najjači brod u klasi, nejasno je zašto je klasi dano ime „Beograd“. Vjerojatno je pri određivanju imena određenu ulogu igrala i tadašnja srpska želja za prevlašću u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.
Važno je istaknuti da je na bokovima broda bilo ispisano bijelo slovo „Z“ s lijeve strane, i slovo „3“ (ćirilično „Z“) s desne strane (u Kraljevini Jugoslaviji brodovi se nisu označavali punim imenom, već bi na bokovima broda bila ispisano početno slovo imena broda). U razaraču su se nalazile dvije srebrne krune, velika (težine 25 kilograma) i mala (težine 5 kilograma). Na krunama su se nalazili grbovi Zagreba. Velika kruna nalazila se na zapovjedničkom mostu, a manja u časničkom salonu.
Prije početka agresije
Prvi zapovjednik razarača „Zagreb“ bio je Konstantin (Kosta) Grubješić, kapetan bojnoga broda. O službi i “pomorskom životu“ razarača „Zagreb“ do početka agresije na Jugoslaviju, ostalo je zabilježeno vrlo malo podataka. Ono što je poznato jest da je razarač „Zagreb“ 22. siječnja 1940. godine s brodovima „Beograd“ i „Ljubljana“ upućen iz Tivta na vojnu vježbu u Šibenik. U Mljetskom i Korčulanskom kanalu brodovi su služili kao meta podmornicama „Nebojša“ i „Smeli“ tijekom njihovih vježbi torpednog napada, da bi potom razarači postali sami sebi meta. Razarač „Zagreb“ vozio je posljednji u borbenom poretku po uzburkanom Jadranu. Plovidba je bila uredna sve do ulaska u obalno svjetlo Sveti Križ u Kanalu svetog Ante kraj Šibenika, kada razarač „Ljubljana“ nije uspio na vrijeme skrenuti u pravcu bure, već se zanio krmom i udario u stijene ispod vile „Moj mir“. „Ljubljana“ se tako ispriječila ispred razarača „Zagreb“, ali je zapovjednik „Zagreba“ Petar Krizomali pojačao rad strojeva te je „Zagreb“ uspio zaobići „Ljubljanu“. Dok su ranjenu „Ljubljanu“ izvlačili iz šibenskog akvatorija, razarač „Zagreb“ pristao je u šibenskoj luci, gdje je služio radnicima prilikom obavljanja podvodnih radova.
Članovi posade broda „Zagreb“ šest su mjeseci (do srpnja 1940. godine) pružali lučkim radnicima usluge vađenja, odvoženja na kopno, čišćenja te konzerviranja dijelova opreme i naoružanja.
Razdoblje Drugoga svjetskoga rata – napad na Kraljevinu Jugoslaviju
Za to vrijeme Hitler sa svojim talijanskim saveznikom Benitom Mussolinijem i japanskim carem Hirohitom kreće u svoj pakleni plan − osvajanje Europe i svijeta.
Prve „žrtve“ njihovoga krvavog pohoda bile su Austrija, Čehoslovačka, Abesinija (Etiopija). Rat započinje 1. rujna 1939. napadom njemačkih postrojbi na poljsku luku Gdanjsk. Ubrzo potom padaju Danska, Norveška, Švedska, Nizozemska i Belgija. U Kraljevini Jugoslaviji vlada potpuno mirno stanje budući da je tadašnji princ Pavle Karađorđević u dobrim odnosima s Hitlerom.
Međutim, jugoslavenski susjedi Mađarska, Rumunjska, Bugarska, u razdoblju između prosinca 1940. i ožujka 1941. godine pristupaju Trojnom paktu sklopljenom između Njemačke, Italije i Japana. Dana 25. ožujka 1941. godine i Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, što izaziva velike demonstracije građana. General Simović izvodi vojni udar i pada vlada Cvetković − Maček, a na vlast dolazi kralj Petar II. Ovi postupci za posljedicu imaju Hitlerovu odluku o napadu na Jugoslaviju te njemački avioni već 6. travnja 1941. godine bombardiraju Beograd (ovaj je sukob poznat i pod nazivom Travanjski rat). Kraljevska vojska nalazi se u potpunom rasulu te ne uspijeva pružiti dostojan otpor njemačkom agresoru. Kralj Petar II. Karađorđević 17. travnja 1941. godine potpisuje odluku o kapitulaciji Jugoslavije.
Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije za vrijeme napada
Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije uoči ratnog sukoba bila je sastavljena od jedne krstarice, četiri razarača, šest torpiljarki, četiri podmornice, šest minopolagača, pet manjih minopolagača, osam motornih torpiljarki, dva mala torpedna čamca, četiri riječna monitora, jednog broda-matice za hidroavione.
Posada ovih brodova bila je većinom moralna, disciplinirana i željna pružiti otpor neprijateljskim snagama. Nažalost, jedan dio mornara imao je određene negativne osobine, npr. karijerizam, međusobnu netrpeljivost, korupciju itd. Važno je napomenuti da su neki članovi Kraljevske mornarice bili zapravo pripadnici Komunističke partije.
Dana 6. travnja 1941. godine kaotično stanje u Jugoslaviji prelazi i u redove mornarice. Napad Nijemaca za posljedicu ima malodušnost, dezorijentiranost, međusobnu nacionalnu netrpeljivost te demoraliziranost. Posljedica toga je da se u mornarici ne provode nikakvi koherentni planovi vezani uz otpor okupatoru.
Naprotiv, velik dio flote ratne mornarice predao se Talijanima, uz časnu iznimku podmornice „Nebojša“, motorne torpiljarke „Durmitor“ i „Kajmačkalan“ te deset hidroaviona koji su pobjegli iz Boke Kotorske i prešli na stranu Saveznika (pridružili su se britanskim snagama u Egiptu).
Razarač „Zagreb“ tijekom Travanjskog rata
Razarač „Zagreb“ u travnju 1941. godine nalazio se u Tivtu kao član Prve torpedne divizije Kraljevske mornarice zajedno s razaračima „Dubrovnik“ i „ Beograd“, krstaricom „Dalmacija“, dvije torpiljarke, četiri podmornice, jednim minopolagačem, jednim minonoscem i osam motornih torpiljarki. Na čelu divizije bio je Milan Domanaiko, kontraadmiral. „Ljubljana“ nije mogla biti u sastavu Divizije jer se u to doba nalazila na remontu na doku u Pomorskom arsenalu u Tivtu.
Dana 7. travnja 1941. godine talijanski su avioni iznenada napali Boku Kotorsku, bez objave rata. Tako je što tada bila rijetkost jer su svi ratovi, pa i Drugi svjetski rat, počeli objavom ratnog sukoba. Posada broda „Zagreb“, na čelu sa zapovjednikom Nikolom Krizomalijem, kapetanom bojnoga broda, uspješno pruža otpor nadmoćnijem neprijatelju. „Zagreb“ nadzire akvatorij od Boke do Perasta, gdje nemilosrdno pljušte talijanske bombe koje pristižu čak i iz Albanije.
Na brod tada pristiže i Nikola Ljutić, prvi časnik broda. Tri eskadrile talijanskih aviona zamjećuju razarač „Zagreb“ u plovidbi između Kamenara i Bijele, ali ga zahvaljujući umješnim manevrima kap. Krizomalija ne uspijevaju pogoditi. Važno je napomenuti da nijedan brod tijekom osmodnevnog napada talijanskih aviona nije bio pogođen. Posada razarača „Zagreb“ uspjela je navodno čak i oboriti osam neprijateljskih zrakoplova, a jedan od njih pao je u predio Kavče pored Tivta. Važno je istaknuti da su već tada na brodu bila prisutna mišljenja da bi „Zagreb“ trebao isploviti na Sredozemno more i priključiti se Saveznicima, ali do ostvarenja tih misli nikada nije došlo. Kontraadmiral Domanaiko želio je s brodovima Prve torpedne divizije isploviti iz bokokotorskog zaljeva sve do otoka Krfa, gdje su se nalazili britanski ratni brodovi, no nije nailazio na razumijevanje zapovjednika ostalih brodova Divizije.
Tijekom Travanjskoga rata, 10. travnja 1941. donesena je odluka o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske (NDH), o čemu je kap. Krizomali izvijestio posadu, na što mu je poručnik Sergej Mašera uzvratio: „Gospodine zapovjedniče, to su alarmantne vijesti, zbog toga se ide na strijeljanje.“
Ovaj rat potrajao je do 15. travnja 1941. godine kada je zbog priprema za skorašnju i neizbježnu bezuvjetnu kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije ukazom zabranjeno napadati neprijateljske avione.
Jugoslavija pada
Dana 17. travnja 1941. godine Nijemci predvođeni mađarskim, rumunjskim i bugarskim saveznicima ulaze u Beograd. Slavko Kvaternik donosi odluku o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske. Kralj Petar II. Karađorđević 18. travnja 1941. godine potpisuje kapitulaciju Jugoslavije.
U tekstu kapitulacije navedeno je da se sva vojska Kraljevine Jugoslavije mora predati talijanskim i njemačkim snagama. Kako je međusobnom podjelom teritorija između Italije i Njemačke dio Crnogorskog primorja, u čijem se sastavu nalazi i luka Tivat, pripao Italiji, cjelokupna se Prva torpedna divizija trebala predati Talijanima. Odredbe o statusu ratne mornarice navedene su u čl. 15. Odredbi o izvršenju primirja između njemačke i jugoslavenske oružane sile od 17. travnja 1941. godine, a glase: “Ratna mornarica ostaje u svojim lukama. Minske i obalske zapreke imaju se naznačiti. Obrambena postrojenja ratne mornarice imaju se predati. Izlaženje trgovačkih brodova je zabranjeno. Brodovi koji se nalaze u vožnji imaju se pozvati natrag u jugoslavenske ili u luke sila Osovine.“ Među mornarima Kraljevine Jugoslavije vlada rezignirano raspoloženje.
Veliki dio brodova želi se predati Talijanima, pa se tako razarač „Dubrovnik“, na čijem je čelu bio Vladimir Šaškiljević, predao Talijanima (kasnije se pridružio četnicima), kao i razarači „Beograd“, torpiljarke „T1“, „T8“ te podmornice „Hrabri“, „Osvetnik“ i „Smeli“. Autor navodi činjenicu da je kapitulacija bila zabranjena tadašnjom Uputom za primjenu međunarodnoga ratnoga prava u Kraljevskoj mornarici iz 1939. godine.
Što je odlučio „Zagreb“?
Jedini upitan brod ostao je junak naše priče − razarač „Zagreb“. Dok su se talijanski, a prema nekim izvorima i hrvatski vojnici spuštali u kišom okupani Tivat, na brodu se odvijala prava drama. Brod je bio vezan na udaljenosti od tri metra od obale, u uvali Sveto Trojstvo i na dubini njegovoga gaza, a bio je kamufliran granama masline, zbog straha od talijanskog bombardiranja. Na brodu je bio najnužniji broj članova posade, dok su se ostali članovi nalazili na kopnu.
Sa zvona tivatske crkve začula se podnevna zvonjava. U tivatskoj luci oglasila se zviždaljka − znak da se mornari iz luke trebaju vratiti na brod. Neki se časnici nisu odazvali tom pozivu, već su se u strahu od talijanskih vojnika razbježali. Na palubi „Zagreba“ održava se sastanak na kojem su kapetan Krizomali, prvi časnik Ljutić te Milan Spasić i Sergej Mašera, poručnici bojnoga broda, inače najstariji časnici na brodu. Zapovjednik Krizomali govori Mašeri i Spasiću da su svi pokušaji za isplovljenje ostali bezuspješni, budući da britanska mornarica nije „Zagrebu“ osigurala lozinke koje bi brod zaštitile od eventualnih britanskih napada. Krizomali je naveo da je posada broda dužna postupiti prema naredbi navedenoj u odluci o primirju i kapitulaciji. Ona je glasila: „Prema klauzulama zaključenog primirja, dana 17. travnja 1941. godine, sve posade brodova Ratne mornarice dužne su se iskrcati, ne oštetivši pritom ništa na brodovima. U protivnom, odgovorna lica potpadaju pod udar prijekog suda koja predviđa smrtnu kaznu.“ Ljutić se protivi toj naredbi te traži da se brod potopi, a njegovo mišljenje dijeli i poručnik Mašera. Mašera je čak naveo da uvjeti kapitulacije vrijede za sve strane pa prema tome i za razarač „Zagreb“, koji bi u slučaju napada imao pravo na obranu.
Ostao je još jedan problem. Naime, ovu je odluku trebalo priopćiti ostalim članovima posade, što je učinio Nikola Ljutić. Mornari ovu odluku nisu oduševljeno prihvatili, naprotiv, počeli su masovno odlaziti s broda, razbivši pritom neke dijelove broda, čak i brodsko oružje. Autor ovaj njihov stav smatra opravdanim i u duhu zakona. Svaki član posade ratnog broda u ratnim okolnostima ne smije se predati bez otpora i bez ispaljenog metka, već se treba boriti do zadnje kapi krvi.
Na brodu ostaju zapovjednik Krizomali, prvi časnik Ljutić, Mašera, Spasić te poručnik Žika Anđelić, inače prvi časnik razarača „Beograd“ koji priopćava Ljutiću zabrinutost zapovjednika „Beograda“ zbog naglog odlaska posade „Zagreba“ na kopno. Za to vrijeme Mašera i Spasić prema prethodnoj naredbi razoružavaju brod te pripremaju detonatorske vrpce, unose eksploziv u komore, a štapine postavljaju po palubi. O navedenim radnjama Mašera i Spasić izvijestili su zapovjednika Krizomalija. Potom na brodu nastaje tajac. Mašera i Spasić pokazuju razočaranost postupcima vojnog vrha, posebice Mašera, čiju su obitelj Talijani u Prvom svjetskom ratu potjerali iz rodne Gorice.
Za to vrijeme Ljutić izvještava posadu razarača „Beograd“ o tome da je „Zagreb“ miniran. O stanju „Zagreba“ Ljutić je izvijestio i radnike u lučkom Arsenalu te im je naredio da se maknu iz luke i ukrcaju na mali čamac jer će brod ubrzo eksplodirati.
Trenutak odluke
Oko 14 sati pada odluka da preostali članovi posade napuste brod. Na brodu se tada uz već spomenute članove nalazio i narednik Alfeldi te kormilar Stipe. Krizomali ostaje na brodu, nadajući se da će uspjeti izvršiti predaju broda Talijanima, usput tražeći da mu se pripremi ručak, ne znajući da će razarač vrlo brzo otići u zrak. On se, naime, potajno nadao da će mu Talijani dozvoliti da unutar talijanskih oružanih snaga formira Sekciju hrvatske mornarice. Spasić mu kaže da ode do razarača „Dubrovnik“, upozorivši ga da ovdje sigurno neće ručati. Krizomali ga potom opomene, na što mu Spasić odgovori neka požuri jer su štapini zapaljeni.
U mali brod ukrcaju se potom Krizomali, Ljutić, Alfeldi i još neki članovi posade. Čamac se pod zapovjedništvom kormilara Stipe uputio prema razaraču „Dubrovnik“. Ljutić se potom prisjetio da su na brodu ostali Spasić i Mašera, na što mu je Krizomali rekao da će oni ostati na brodu. Ljutić je oko 14 sati u smjeru razarača „Zagreb“ poslao čamac na kojeg su se trebali ukrcati Spasić i Mašera, no obojica su odbili ukrcaj.
Talijanske kolone ulaze u Tivat, pritom pritajeno slaveći „osvajanje“ novog teritorija.
Mašera i Spasić ostaju na brodu te ubacuju ručne bombe u unutrašnjost broda. Njihova želja za ostankom na brodu bila je veća od izlaska na kopno i eventualnu sigurnost nad rascjepkanim teritorijem sad već bivše Kraljevine Jugoslavije. Njihova prvotna želja bila je isploviti sa svojim brodom na more i pružiti otpor mrskom neprijatelju. Do toga nije došlo, već je naređena predaja broda. Oni su stoga odlučili potopiti brod i poput pravih domoljuba svoje mlade živote dati domovini, odreći se pritom budućnosti pod tuđom vlašću, života sa svojim roditeljima, djevojkama, stvaranja obitelji, djece. Sve je to nebitno prema jednoj ljubavi – onoj prema domovini. Motivirani željom da na „Zagreb“ nikada ne stupi tuđinska noga, odlučili su potopiti brod i s njime podijeliti svoju sudbinu. Mašera i Spasić odlaze na palubu pozdraviti se s ostalim članovima posade koji se sada nalaze na čamcu i plove u navodnu sigurnost i slobodu.
Mašera i Spasić ponovno odlaze u unutrašnjost broda, odakle se vraćaju u punoj ratnoj opremi. Razvijaju svilenu ratnu zastavu, koja će zavijoriti posljednji put, ali se nikada neće spustiti. Nikada više na njemu neće vijoriti nijedna druga zastava, ni fašistička talijanska, ni nacistička njemačka. Pritom se Mašera i Spasić, grleći se, opraštaju jedan od drugoga. Skidaju sa svojih uniformi časničke epolete-oznake činova, čekajući trenutak odluke i gledajući pritom u vrh obližnje planine Lovćen. Jedan od njih se nešto sagnuo.
Oko 17 sati, kada su najbliži brodovi bili udaljeni od njih oko pola kilometra, na brodu su se začule dvije jake eksplozije i pojavila se ogromna vatra. Golemi stupovi dima sukljali su iz broda, a pramac mu se rasporio na dva dijela, dok su tijela dvojice časnika odletjela u zrak. Dijelovi broda letjeli su na sve strane, a dio brodskog topa završio je u predjelu Brdište. Olupina razarača „Zagreb“ jednim je dijelom potonula na plitko muljevito dno.
Zapovjednik Krizomali odmah pokušava doći do broda, nadajući se da su se Mašera i Spasić predomislili i isplovili s broda. Njegove su nade bile uzaludne. Krizomali je mogao samo raportirati zapovjedniku broda „Dubrovnik“ Šaškiljeviću da je „Zagreb“ dignut u zrak i da su na njemu herojski poginuli Mašera i Spasić. Vijest o njihovoj pogibiji izazvala je oduševljenje među posadom „Dubrovnika“, kao i među posadom štabnog broda „Beli orao“, na koji je u međuvremenu prešao kontraadmiral Domanaiko.
Epilog
Tijelo Milana Spasića pronađeno je nekoliko dana nakon potonuća kod Otoka cvijeća. Pogreb je održan na Savinskoj Dubravi uz sve vojne počasti. Pripadnici Kraljevske mornarice na grob su mu položili dva vijenca na čijim je vrpcama pisalo „Milanu i Sergeju − Klasni drugovi“. Važno je napomenuti da su na pogrebu bili prisutni i pripadnici talijanske vojske koji su iskazali poštovanje, zadivljeni samim hrabrim činom mladog časnika.
Tijelo Sergeja Mašere nikada nije pronađeno. Doduše, u studenom 1985. godine svećenik Rogina iz Bokokotorskog zaljeva predao je pronađenu lubanju u ljubljanski Institut za sudsku medicinu, gdje je s velikim stupnjem sigurnosti utvrđeno da lubanja pripada Sergeju Mašeri. Lubanja je 17. travnja 1987. godine pokopana na ljubljanskom groblju.
Mašera i Spasić su 1973. godine proglašeni narodnim herojima te im je postupno dodijeljen Orden narodnog heroja. Tako su postali jedini narodni heroji koji nisu nikad bili članovi mornarice NOVJ. Autor napominje da ni ostali brodovi Prve torpedne divizije nisu imali sretan kraj. Razarač „Dubrovnik“ Talijani su prozvali „Premuda“ te je u njihovu sastavu bio do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine kada su ga preuzeli Nijemci i nazvali ga „TA 32“. Nijemci su ga potopili 24. travnja 1945. godine u Genovi.
Razarač „Beograd“, koji je prije Drugoga svjetskoga rata prenosio zlatne rezerve u Veliku Britaniju, zaplijenjen je od Talijana koji su ga preimenovali u „Sebenico“ i u čijem je borbenom sastavu bio do 11. rujna 1943. godine kada su ga zaplijenili Nijemci koji su mu promijenili ime u „TA 43“. Dana 1. svibnja 1945. godine, dok se „TA-43“ nalazio u tršćanskoj luci, partizani su ušli u Trst gdje su ga i potopili.
Razarač „Ljubljana“ dana 17. travnja 1941. bio je na popravku u doku Arsenala u Tivtu. I njega su Talijani zaplijenili te nakon popravka uvrstili u svoju flotu pod imenom „Lubiana“. Saveznički su ga zrakoplovi potopili pred tuniškom obalom 1. travnja 1943. godine.
