Zdenka Nizić iz Kaštel Gomilice nije tipična djevojka nekog uobičajenog zanimanja za jednu dvadesetšestogodišnjakinju. Sebe i svoju sreću pronašla je na brodu – među konopima, brusilicama i ostalim alatom.
Sve što želi je raditi posao koji voli u Hrvatskoj, no nažalost, susreće se s poteškoćama…
Zašto od svih poslova baš pomorstvo?
Za karijeru u pomorstvu sam se odlučila na jedan specifičan, ali i pomalo lud način.
Sjećam se da sam jednu večer sanjala brod i došla mi je ideja: „Zašto ja ne bih pokušala ploviti?“. Oduvijek sam voljela more i brodove, a u tom periodu života pokušavala sam se pronaći. Više od ičega željela sam raditi ono što doista volim. Željela sam spoznati tko sam zapravo ja i što me čini sretnom.
Prvi put sam krenula na brod u lipnju 2017. godine i bila sam ukrcana kao hotelsko osoblje. Međutim, osjetila sam da to ipak nije ono što me privlači i onda je počela moja borba za premještaj na drugu poziciju. Sjećam se da sam tijekom radnog vremena na prvom brodu imala pauzu od četiri sata i koristila sam je kako bih radila s mornarima na palubi. Počela sam piketavati i brusiti. Sve što su oni radili, radila sam i ja.
Iskreno da vam kažem, ono što me pomorstvu najviše privlači je to što, dok sam na brodu, osjećam duševni mir. Strašno volim svoj posao. Sada sam kormilar i obožavam sva ta zaduženja koja dobivam.
Ne biste vjerovali, ali obožavam piketavati. Taj osjećaj kada piketavam, kada tučem staru ruzinu, nešto je posebno što ne mogu opisati riječima. Mozak na pašu i mir u duši. Tako se samo tada osjećam.
Kako izgleda jedan Vaš tipični radni dan?
Iskreno, svi dani su mi bili različiti jer sam mijenjala radna mjesta i kompanije. Ali, opisat ću vam jedan radni dan kada sam navigala na Baleariji. Budili smo se oko pet ujutro i krenuli pripremati buškainu za pilota. Imali smo tri porta na dan. Nekada bi ja otišla na timun, a nekada netko od kolega. Ako nisam bila na timunu, išla bih na pramac vezati brod i pripremiti konope i sve što uz to ide. Odmah nakon toga bih se spustila na palubu, gdje sam morala odlaširati kamione. Bili su laširani kadenama, pa bi trebalo maknuti kavalete i kunjeve i iskrcati. Kad bismo to obavili, na smjene smo se mijenjali i išli doručkovati kako bismo sve stigli jer bi odmah nakon toga krenuo ukrcaj, a potom i nova tura kamiona i auta, koje je sve trebalo laširati i staviti kavalete i kunjeve.
Nakon toga, kad bi nam došlo vrijeme za poći iz porta, trebali smo namjestiti buškainu i sačekati pilota da se vrati tako da mogu podignuti skale i zatvoriti vrata. Onda bismo otišli raditi po palubi, ako je što trebalo dovršiti, opiturati ili srediti, a nakon svega otišli bismo na ručak. Iza ručka smo imali četiri sata slobodno pa u sljedećem portu sve ispočetka.
Zadnji ugovor, kada sam bila na trajektu, bilo mi je mnogo lakše. Dan bi mi počeo u pet sati. Odmah bih odvezala brod i počela ukrcaj. Kolega i ja smo se izmjenjivali na timunu. Pola dana bih ja vozila, a pola dana drugi kormilar. Većinom su bila dva broda pa bi vozili mi pola dana, a pola dana drugi brod. Tako da smo imali vremena za sređivanje broda, ali i za sebe i svoje potrebe.
Koliko dugo plovite? Gdje sada radite?
Sada će biti šest godina otkako se bavim ovim poslom. Trenutno imam u planu odraditi sezonu na turističkom brodu ovdje po Jadranu jer mi je, nažalost, malo teže dobiti posao kormilara u Hrvatskoj. I sami znate da kod nas još uvijek postoje kategorije muških i ženskih poslova. U našim pomorskim firmama, ne želim ih imenovati, žena mora imati vezu da bi radila na kompaniji i dobila stalno zaposlenje. To je tužno.
Na kojim vrstama brodova ste plovili?
Kroz ovih šest godina radila sam na različitim vrstama brodova, a najviše je na Ro-Ro brodovima. Bila sam na dva katamarana, kruzeru i trajektu, te naravno, par puta na našim turističkim brodovima.
Kako biste opisali međuljudske odonose na brodu?
Kroz sve ove godine susretala sam se s raznim ljudima i moram priznati – dok sam plovila van Hrvatske, odnosi su bili mnogo bolji. Često smo bili svi skupa i većinu poslova smo zajedno radili, dok smo se u slobodno vrijeme dosta družili. Nismo se odvajali jedni od drugih. Bili smo, kako se kaže, kao prava obitelj. S druge strane, što se tiče situacije u Hrvatskoj, primijetila sam da se kod nas uvijek “igraju igrice”. Uvijek su ljudi jedni protiv drugih. Posada se podijeli – pola ih razgovara međusobno, pola ne. Bespotrebno se svađaju.
No, ipak ima i dobrih odnosa, nije sve tako loše. Tako moram priznati da sam zadnja dva broda imala divne kapetane. To su na Jadroliniji bili Goran Grbić i Goran Knežević. Dva prekrasna čovjeka, koji poštuju svoju posadu i uvijek vole popričati sa svojim mornarima i kormilarima. Na tim brodovima međuljudski odnosi su bili jako dobri jer je posada bila sretna i zadovoljna. Posada je mogla vjerovati kapetanima, a kapetani su mogli vjerovati svojim ljudima. Tada kompletan brod postaje jedna velika sretna obitelj.
Upravo je to ono što me brodu privlači i na brodu zadržava – ta ljepota zajedništva među ljudima. Međuljudski odnosi grade se na povjerenju i tada je brod zdrava sredina, a ne toksična.
Kako je biti žena na brodu? Primjećujete li da se kolege prema Vama drukčije ponašaju?
Biti žena na brodu i nije neki problem jer, ako malo bolje pogledate, to je u svijetu više-manje – normalno. Jedino kod nas u Hrvatskoj to zna biti malo teže jer ovdje imate ljudi koji vas jednostavno ne žele na kompaniji. I to su vam uvijek neki zatucani kapetani, a vjerujte mi, s takvima sam se, nažalost, dosta susretala. Mada, kada sam s takvim ljudima imala priliku raditi, uglavnom bi se navikli na mene. Svatko bi radio svoj posao u miru i nitko nikoga nije dirao.
Kolege se uglavnom ponašaju dobro prema meni. Kad se dijele poslovi, mi sve skupa radimo. Rijetko kad bude da jedna osoba radi jedno, a druga drugo, osim ako smo u škveru. Mogu reći čak da ima i kolega koji ti utrape i svoj posao jer vide da možeš pa zašto ne iskoristiti. Šalu na stranu, iskreno govoreći, nikada nisam imala problema do sada s drugim mornarima ni kormilarima.
Što biste izdvojili kao prednosti, a što kao nedostatke pomorskog načina života?
Prednosti su što, ako baš volite takav život na brodu, uvijek možete naučiti neke nove, zanimljive stvari. Možete se lagano uvijek i gurati prema naprijed za neku veću poziciju. Isto tako, ako navigavate van Hrvatske, uvijek možete vidjeti svijeta i drugih kultura.
S druge strane, nedostaci su što na brodovima ima sve više prekovremenih sati rada koji se nekada uopće ni ne isplaćuju. Na brodovima često nema dovoljno ljudi za neki obujam posla pa se mora raditi prekovremeno. No, ja se radi toga nikad ne bih prestala baviti ovim poslom. Previše ga volim.
Kako je Vaša obitelj reagirala na Vaš posao? Jesu li Vas pokušali odgovoriti od Vaše odluke?
Moja obitelj je uvijek uz mene i podržavaju me u većini mojih odluka. Prije šest godina, kada sam donijela ovu odluku, bili su uz mene i rekli da pokušam ako mislim da je to ono što želim i ako je to posao u kojem se vidim. Imam od njih zeleno svjetlo. Na tome sam im jako zahvalna.
Smatrate li da je ženama teže ploviti nego muškarcima?
Ne, uopće se ne slažem s tim. Problem je što ženama nije teže ploviti, nego im se teže zaposliti. To bi se hitno trebalo promijeniti. Kao što sam već rekla, mnoge pomorske agencije su mi pristale dati posao i primiti me, a potom bi mi javili da se njihov kapetan ne slaže s tim da žensko radi na brodu.
Koji su Vaši planovi za budućnost?
Imala sam planove da se zaposlim u Hrvatskoj na nekoj kompaniji. Nisam čak ni imala neke kriterije što se tiče plaće ili radnih sati, međutim kod nas, kao što sam do sada rekla, vlada jedna velika diskriminacija. Trenutno sam i prošla kroz neke nepravde na Jadroliniji, gdje ako nemaš jaku vezu ili nisi, ajmo reći, blizak s pojedinim kapetanima koji izgleda odabiru koga ukrcati, a koga ne, ti ispaštaš. Ja nisam imala nikoga ni da me ubaci u tu firmu niti sam imala vezu, a to je onda odmah kritično za ostanak nakon isteka ugovora. Stoga su me poslali na prekid od šest mjeseci, a svi mi dobro znamo što to znači.
Unatoč svemu, nikada neću odustati od ovog posla i ne mijenjam svoje planove. Trenutno planiram otići na neki naš manji turistički brod i odraditi sezonu, a i dalje ću se nastaviti truditi u Hrvatskoj naći za stalno posao. Ništa me neće slomiti. Negdje mora biti netko kome neće smetati što sam ženski kormilar. Ne tražim puno od života, samo da mi se da prilika da radim ono što volim i ono u čemu sam dobra.
Što biste poručili ženama koje se žele otisnuti na more poput Vas?
Iskreno, većinom žene koje žele ući u pomorski svijet su one koje žele biti časnice i one će sigurno uspjeti u tome. Ali, ako ima onih kao što sam ja, kako volim reći, “obični šljakeri”, moj savjet je da će im biti jako teško, ali da uvijek daju sve od sebe. Da budu uporne, toliko da same sebi dosade jer, na kraju krajeva, ako stvarno vole taj posao i vide se u njemu, nikad, ali baš nikad, unatoč svim preprekama, ne smiju odustati.
Želim im da budu poput mene: uporne, hrabre i odvažne.
Katarina Mitrović
