U životu je izgradio 60 barki i popravio mnoge. U opatijskoj lučici nema nijedne koju njegova ruka nije dotaknula i nekoliko puta. Ovo je priča o Ivi Kalčiću…
Jadera, Morski vuk, Kontesa i Panitula samo su neke od barki na kojima je radio brodograditelj Ivo. Opatijci kažu – nema na vezu u lučici nijedne koju njegova ruka nije dotaknula pa i nekoliko puta. A prvu je barku barba Ive napravio davne 1956. godine.
– Naučio sam zanat u Lovranu kod poznatog Gašparinića. 1953. sam išao učiti zanat. Sa 17 godina sam završio zanat i odmah sam počeo raditi, i to je bilo u Medveji. Prve dvije napravio sam u Medveji, treću sam napravio u Ičićima, onda sam išao raditi u Volosko u radionicu. Tamo sam radio 15 godina, u Voloskom, i onda sam došao tu u Opatiju, i tu isto 15 godina. I zadnje godine prije mirovine radio sam u Ičićima u marini, govori Ivo za HRT emisiju More.
Koliko se sjeća i broji, dosad je sam napravio 60 novih barki. Pronašli smo ga usred završnih radova na barci opatijskoga ribara Marina Žepine koji Ivu dobro poznaje.
– Od kad znam za sebe, znam i za njega, ali mi malo nije jasno, malo sam čak onako i zavidan, radi bolje nego mi mladi. Skače po brodu k’o da mu je 20, smije se Marin.
Marinovu barku Panitula barba Ivo vraća u život kako bi u turističke svrhe potrajala još dugo.
– Barka ni moja, barka je pola od banke, a pola od moje žene. Ja samo delam tu, ja i Ivo delamo na njoj i to je to. Zadovoljan sam, normalno, promijenili smo sve, sve mrtve bande smo promijenili, prvo smo krmu i ostao nam je taj dio još u škveru, a to ćemo danas put Bakra do to napravimo, kaže Marin.
I naravno, barka je starija, od onih koje se sve rjeđe viđaju na vezu. A baš je zato barba Ive i voli obrađivati.
– Drvena je, ostajemo vjerni. Nemamo šoldi za plastiku, preskupa je plastika, a i nema dušu, kaže Marin.
– Drvene barke treba svake godine uređivati, izgubiti najmanje šest-sedam dana ako je vrijeme, tako da ljudi danas ne vole imati baš drvene barke jer je skupo održavanje, preskupo. Ali tu i tamo su neki zaljubljenici, kaže Ivo.
Ivo je nedavno prodao svoju barku, ali sjeća se davnih dana kada je na moru obavljao još jedan zanat koji se pokazao dobrom dodatnom zaradom.
– Ribaril sam još prije kod jednog ribara u Medveji ’60. godine. Lovili smo srdele… Radio sam na svijeći, onda su bile petrolejske svijeće. Dobili smo tri mjesečne plaće za jednu škuru od te ribe, ribari, a polovica je bila za gazdu, prisjeća se Ivo.
No tada se od početnih koraka u brodogradnji nije moglo dobro zaraditi.
– Radio sam 56 radnih dana, ali samo rad. Taj rad mi je bio plaćen 27.500 ondašnjih dinara. Volio sam slušati muziku i s tim novcima išao sam kupiti radio u Rijeku. Najjeftiniji radio je koštao onda 32 tisuće. Morao sam se vratiti doma da mi mama još da ostatak da mogu donijeti radio, kaže.
Još od godine 1956. barba Ivo ne prestaje raditi. Danas mu je popravak barki hobi kojim si krati umirovljeničke dane, druži se i pomogne prijateljima. I priznaje, da ima veću i natkrivenu garažu, možda bi se i u osamdeset i četvrtoj godini života upustio u avanturu izgradnje još pokoje male barke.
