Tema o kojoj sam bio uvjeren da neću nikada pisati, pošto o vremenu na moru ne volim niti pričati. Vjerujem da je većini pomoraca to pomalo mrska tema razgovora. Iako ima i takvih kojima je to, upravo obrnuto, omiljena tema pred određenim auditorijima, gdje do osobitog izražaja dolazi njihova osebujnost. Priznajem, u mom slučaju ima nemalo praznovjerja.
Pričajući o vremenu, kao da ga izazivamo ili iskušavamo. Do te mjere da izbjegavam komentirati čak i lijepo vrijeme, “neprestano u strahu” da bi se moglo pokvariti zbog našega spominjanja. A koliko su na to utjecaja imale priče starih pomoraca, starih dok sam ja još bio dijete, pa kasnije mladi pomorac. Koliko su samo more, godine života provedene na moru u najrazličitijim vremenskim uvjetima imali. A koliko, možda, moja osobnost, ili osebujnost. Sumnjam da ću ikada saznati prave odgovore na ta pitanja. Ne ignorirajući niti zaboravljajući da odgovori uvijek dolaze u bezgranično mnogo slojeva i nijansi.
Na pisanje me, zapravo, potaknuo razgovor s urednikom i voditeljem Pomorske večeri prije nekoliko dana. Kako smo u to vrijeme bili (i još uvijek smo) usidreni na sidrištu luke Donges na francuskoj obali veličanstvenog Biskajskog zaljeva, tako su se misli počele rojiti i ispreplitati sa uspomenama i sjećanjima.
Među najranijim sjećanjima iz priča koje sam slušao od pomoraca u obitelji spominjao se Biskaj i češće ružno nego lijepo vrijeme pri prolasku kroz njega. To su bili, mahom, mali brodovi s malim brzinama, brodovi za prijevoz generalnog tereta kakvih danas više niti nema. I sudeći po, ili možda vjerujući, njihovim pričama, gotovo nije bilo prolaska Biskajem za lijepa vremena. Niti možemo znati, niti bi bilo pristojno ispitivati ili istraživati koliko je istine bilo u tim pričama, a koliko su bile tek, i upravo, samo priče.
Pa si uzimam za pravo izvući citat iz moje prve knjige autobiografskih priča “Uspomene jednog sumanutog”:
Od svih tih priča, jedan detalj mu se urezao u pamćenje i prati ga dan danas. Prolazili su brodom kroz Biskajski zaljev, gdje veliki gadni Atlantik, već stoljećima, ruši obale Španjolske i Francuske.
Biskaj, ime koje se oduvijek među pomorcima izgovaralo i uvijek će se izgovarati tako, s poštovanjem. Jedno od onih dijelova svijeta gdje je vrijeme češće jako ružno nego lijepo. Kako se kaže, dok se nisi u Biskaju izvaljao, nisi ništa probao. Nemali broj brodova i ribarica je skončao svoj put upravo u „velikom“ Biskaju.
“Kako god“, išla je priča dalje, dok je širom otvorenih očiju i ustiju upijao svaku izgovorenu riječ, „dan je u valjanju banda-banda nekako prošao. Osim kuhinje, ofičala na mostu i dežurnog makiniste gotovo da se i nije radilo. Nešto se kao pralo i mazalo po nadgrađu iznutra. Ali, čekala nas je duga i škura noć.
'naš mali, po danu je sve lakše jer vidiš more i valove što se kotrljaju prema brodu, kao da je mala nejaka barka, pregaze ga neoštećeni, ni ne primjetivši ga i nastave svoj put dalje. Noću ti sve drugačije izgleda, oko tebe samo su sjene i plač broda. A, ča misliš, da je brodu lako, da on niš' ne osjeća? Ima brod svoju dušu!“
Ili tako barem istinski pomorci vjeruju. Noćni zvukovi na brodu se jače čuju, imaju drugačiji prizvuk. Još ako dozvoliš mašti da te ponese…
“Takove jedne noći, dok brod je cvilio i plakao u boli i strahu, i mi svi smo bili prestrašeni kao nikad u životu, nekoliko starijih su se skupili u kabini kod Meštroma, zapalili svijeće i molili.“
Komu ili čemu su se molili, možemo samo nagađati. Svakako, kao i svako jutro, i to je donijelo olakšanje i novu nadu. Vrijeme je možda bilo i gore nego te noći, što nekako prošla je. To nije bilo više bitno. Bitno je bilo da je plač broda utihnuo.Dan danas imam doma nekoliko crno bijelih fotografija s malog jugolinijinog broda u fortunalu u Biskaju iz „devetstošezdesetineke“ s teretom na palubi. Kad mi ih je otac prvi puta pokazao, još kao djetetu, nisam si mogao niti približno predočiti o kakvoj nezaustavljivoj sili se radi. Tek kad sam ga prvi puta kao Kadet prošao za ružnoga vremena sam počeo, donekle, razumijevati.
Biskaj je entitet za sebe, poput živog bića u neprekinutoj metamorfozi.
Ne usuđujem se niti pomisliti da među nama postoji nekakva, meni, nerazjašnjiva povezanost, iako nas dvojica, Biskaj i ja, imamo nekoliko zajedničkih pustolovina.
Jedan od najtežih fortunala koje sam doživio bio je u Biskaju, u studenom 1984. godine, kad smo na putu iz španjolske luke Santander išli prema zapadu i uspijevali prijeći svega devet nautičkih milja u četiri sata. Što znači da smo zbog mora u provu imali brzinu od 2,25 čvora tj. nautičke milje na sat. A što je, otprilike, brzina hoda prosječne odrasle osobe, 4 kilometra na sat.
U tom istom Santanderu, biskajskoj luci, sam se kao devetnaestogodišnjak zaljubio u sedamnaestogodišnju djevojku. Da, da, i ona u mene.
Više od trideset godina kasnije smo se u Biskaju uslijed mrtvoga mora žestoko izvaljali pa, u jednom trenutku, nagnuli 43° na lijevo, po čemu je moja druga knjiga autobiografskih priča dobila naslov. Da bismo se potom nagnuli 37° na desno, pa postepeno sve manje, da bismo nastavili 10° do 15° “banda-banda”.
No, isto tako sam Biskajem puno puta prošao po “kalma bonaci” dok je more bilo mirno kao jezero.
Daleko od toga da nema još nebrojeno mnogo pomoraca koji su doživjeli gore vrijeme i to nebrojeno puta; ili da je Biskaj najgore mjesto na planeti što se tiče vremena. Uistinu sumnjam da postoje mjesta gdje je more baš uvijek mirno i da si baš nikada ne daje malo oduška.
Tijekom već spomenute kadeture smo se, u siječnju 1985. godine, vraćali puni rasutog sumpora iz poljske luke Gdansk na putu za Kopar. Da bismo prošli Baltičko more, Sjeverno more, Le Manche, Biskaj, Sredozemno i Jonsko more po, relativno, lijepom vremenu. Međutim, kad smo prošli puntu Santa Maria Di Leuca i ušli u mali Jadran nas je počelo tući i tuklo sve do Kopra.
Kao što nas je u studenom 1998. godine, na putu iz Ravenne za Zadar, uhvatio levanat u provu da smo imali osjećaj da se ne mičemo s mjesta.
Ili kad smo u siječnju 2015. godine krenuli iz Kanade, prošli sjeverni Atlantik i Sredozemlje po, pretežno, lijepom vremenu, dok nismo ušli u Jonsko more gdje nas je polomilo.
Vjerujem da su legendarne “lionade”, fortunali izazvani vjetrom mistral u Lionskom zaljevu, koji puše iz sjevera ili sjeveroistoka.
Ništa manje vjetar bora što praši Egejskim i Crnim morem iz sjeveroistoka, kao naša bura.
Kao i skrivanja po pojadama ispod grčkog otoka Kreta ili zloglasne punte Matapan na poluotoku Peloponez.
Da ne zaboravim dane i noći valjanja po ljetnim monsunima na Indiku.
Pa i manje ili više uspješna bježanja ispred uragana, tajfuna, i kako li sve se ne nazivaju te monstruozne tvorevine, tropski cikloni.
I na kraju, pitate li se koja je poanta ove priče? I nema neke osobite.
Sve što sam želio naglasiti je da se prema moru i moramo i smijemo ophoditi isključivo s beskrajnom poniznošću i strahopoštovanjem.
Kuda god i kada god navigali, neka vam je uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
Sidrište luke Donges (Francuska), 25. svibanj 2023. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
