Nakon završenog medicinskog fakulteta u Moskvi i Beogradu, sada šezdesetogodišnja Olivera Đorić Knežević dio karijere provela je radeći kao liječnica u jednom manjem mjestu. No, svoju malu ordinaciju potom je odlučila zamijeniti onom plovećom – na kruzeru. Danas, kako kaže, živi svoj oduvijek sanjani san.
Kako je tekla Vaša karijera?
Deset lijepih i zahtjevnih godina sam kao liječnica provela u seoskoj sredini. Te godine su udarile temelje mojoj, sada shvaćam, budućoj karijeri – radu na kruzeru. Godine su prolazile, stasavala sam kao liječnica, ali i kao osoba, savladavala znanja i vještine te završila specijalizaciju opće medicine, kao i brojne medicinske tečajeve i treninge.
Zatim su došle veoma teške godine vrelih društveno političkih zbivanja na našim prostorima, što se poklopilo i sa mojom obiteljskom tragedijom. Kroz život sam krenula sama s devetogodišnjom kćeri i podrškom roditelja. I preživjela sam sve.
Rad s ljudima i moj poziv da radim kao liječnica su mi podjednako pomogli da preživim. Dali su mi snage za sanjarenje i nove životne planove, čak i kada je situacija izgledala poprilično tužno za mene.
Kako ste se odlučili ordinaciju na kopnu zamijeniti radom na kruzeru?
Kada se moja kćer osamostalila i krenula svojim životom, tada sam se i ja odlučila okrenuti sebi i svom snu – radu na brodu. Sve što volim i želim u životu tu je bilo na jednom mjestu – more, moja profesija i putovanja. Nisam odoljela i zaposlila sam se kao liječnica na kruzeru. Još uvijek me to raduje.
Kako se razlikuju posao na kopnu i rad u ordinaciji na kruzeru?
Da, potpuno je drugačije. Ne može se to niti usporediti. Počevši od toga da govorite jezike koji vam nisu materinji, susrećete se s ljudima drugih nacionalnosti i kultura, do toliko drugih različitosti.
Na brodu su izazovi i rizici često prisutni na dnevnoj bazi. Sam posao liječnice na brodu je vrlo zahtjevan, odgovoran i traži konstantno usavršavanje kao i svakodnevno učenje od kolega.
Zapravo, posao liječnika na brodu zahtijeva svakodnevno učenje, na svakom mjestu i situaciji. Brod je težak, ali ujedno i prekrasan. Sve je mnogo ljepše kada radite u dobrom timu jer u zatvorenom prostoru, kao što je kruzer, smatram da je od krucijalnog značaja imati dobre i uljudne kolege. Nikad ne možete predvidjeti što sve može donijeti dan ili noć na oceanu.
No, sve se savlada i riješi jer – tko hoće, taj nađe i načina.
Koji su najljepši trenuci koje pamtite s broda?
U sjećanju mi je ostalo puno ljepota. Ali, jedna uspomena mi se najviše usjekla u pamćenje.
Bio je to četverogodišnji dječak iz Španjolske koji je bio na pregledu kod mene. Bio je prestravljen i nije prestakao plakati. Onako krupnook i kovrčave kose baš mi se urezao u sjećanje. Po završetku pregleda, pobjegao je iz ordinacije, a potom se vratio, skočio i zagrlio me. “Gracias”, izustio je.
Tada sam naučila da se na svim jezicima svijeta riječ “hvala” može zamijeniti zagrljajem.
Kako Vam pada odvojenost od najmilijih?
Biti pomorac je teško! Nedostaju mi kuća i obitelj. No, živ čovjek se na sve navikne. Ako volite svoj posao i ako ste kreativni, shvatite što vam je činiti. Slijedila sam svoje snove i presretna sam. Brod me sasvim ispunjava.
Početi ploviti bila mi je najbolja odluka u životu.
Namjeravate li se ikad vratiti raditi u ordinaciju na kopnu?
S obzirom na moja iskustva rada na brodu, voljela bih svoj radni vijek završiti na kruzeru. Tu mi je prekrasno i svaki dan na brodu meni je poseban…
Katarina Mitrović
