Danijel Frka desetljećima u podmorju Jadrana pronalazi neotkrivene olupine starih brodova, najčešće iz vremena Prvog i Drugog svjetskog rata, brodova za koje su postojali podaci da su potonuli, ali nije se precizno znalo gdje ih je točno progutalo more. Ista strast za nalaženjem olupina jednako ga drži od mladosti do danas. Frka ima više od 10.000 urona u morske dubine.
Ovih je dana objavljeno njegovo kapitalno djelo, opširan ronilački vodič po olupinama hrvatskog dijela Jadrana, uputstvo roniocima kako doći do skrivenog blaga što leži u ovdašnjem moru, piše Jutarnji. “Potonulo blago Jadrana” objavili su riječka Naklada Val i Hanza Media.
Knjiga je pisana tako da, ako i niste nikad zaronili, u nju lako zaronite. Čak i ako vam je namjera tek prelistati, zadržati se na površini, naposljetku nenadano duboko uronite među desetine fotografija olupina, njihovih detaljnih opisa. Na nešto više od 550 stranica za svaku je olupinu osim povijesnog konteksta u kojem je brod građen, plovio i potonuo Frka zabilježio i koja je bila vrsta broda, njegovo ime, pod kojom je zastavom plovio, kad je i gdje izgrađen, uvršteni su podaci o pogonu, dimenzijama, kad je potonuo, uzrok potonuća, mjesto gdje je potonuo, koliko ga je teško pronaći poželi li se doći roniti na olupini, na kojoj dubini leži, kolika je povijesna važnost te olupine, kakve su tragedije vezane uz njegovo potonuće, kakve su struje, kakav je pristup, kakva je vidljivost, živi svijet te koliko znanja i vještine traži od ronioca za doći do te olupine.
Koliko često idete u potragu za neotkrivenim brodovima?
– Moji prijatelji i ja, entuzijasti i zaljubljenici u ronjenje i olupine, organizirali smo razne ekspedicije, neslužbene, radili potrage za puno različitih brodova. Više puta smo se kući vraćali, a da ih nismo pronašli, pretraživali područja na kojima nismo našli ništa. Nerijetko smo morali vraćati se tri, četiri puta ne bi li konačno našli ono za čim smo tragali. Prije petnaestak godina tražili smo, zapadno od Premude, neke potopljene brodove iz Drugog svjetskog rata. Čitajući njemačke ratne dnevnike, našao sam podatke gdje bi ti brodovi mogli biti potopljeni. Pregledali smo desetak kvadratnih kilometara prazne morske pučine, no na dnu je sonar pokazivao samo ravno pješčano dno. Kad smo naposljetku odustali i krenuli prema Susku, gdje smo planirali prespavati, kratko nakon što smo krenuli s tog lokaliteta, naletjeli smo na – olupinu. Sonar je na ekranu ocrtao olupinu velikog broda. Sljedećeg dana, kad smo zaronili na dubinu od oko šezdeset metara, ugledali smo na dnu brod. Ali ne, to nije bio brod koji smo tražili, već neki drugi brod. Nismo u tom momentu ni znali koji je to brod, a bio je veliki, željezni. Kasnije sam po arhivima pronašao o kojem se brodu radi. Bio je to talijanski parobrod Pascoli, potopljen 1941.
Osim povijesnih arhiva i sličnih podataka, puno se oslanjate na mape koje rade domaći ribari. Zašto ribare toliko zanimaju olupine?
– Konkretno, brod koji sam upravo spomenuo da smo neuspješno tražili pronašli smo nakon što su nam ribari s Lošinja dali svoju kartu sa zabilježenim mjestima gdje im zapinju mreže. Ribari, ti ljudi koji su svaki dan na moru, najpouzdaniji su izvor za moguće lokacije potopljenih brodova. Oni ne vole kad im se mreža zaplete o neku olupinu, jer ili se podere ili je uopće ne mogu ni izvući. Zato precizno i bilježe takva mjesta pa ih onda izbjegavaju u velikom luku.
Za “Potonulo blago Jadrana” i letimičnim listanjem se vidi da je tražilo puno rada. Ne samo rada, treba strasti da se napravi ovakav detaljan vodič. Otkud vam fokus i tolika volja?
– Mene taj entuzijazam za olupine i proučavanje uvijek jednako drži cijeli život. Prije ovog napisao sam dva ronilačka vodiča po hrvatskom Jadranu s Jasenom Mesićem, prijateljem i podvodnim arheologom, koji se nažalost više ne bavi strukom, jer je hrvatski veleposlanik u Rimu. Ovu, treću knjigu, napisao sam sam. Ona je prošireno izdanje prethodne dvije, jer smo izdavač i ja zajedno zaključili da je bolje da nova knjiga bude prošireno izdanje prethodne knjige “Blago Jadrana” koja je još prije nekoliko godina posve rasprodana. Jest da sam ja u međuvremenu skupio materijale za tridesetak novih olupina i razmišljao sam o novoj knjizi kao nastavku “Blaga Jadrana”, ali zaključili smo da ju je ipak bolje napraviti kao prošireno izdanje, jer će onda i oni koji nisu kupili prethodne knjige dobiti širu i potpuniju informaciju.
Prvi vodič “Tajne Jadrana” koji ste napisali u koautorstvu s Mesićem sadržavao je 24 olupine, drugi “Blago Jadrana” 56, a ovaj ima 75 olupina po cijelom Jadranu. Riječ je o najobuhvatnijem ronilačkom vodiču o novovjekovnim olupinama Jadrana fokusiranom na olupine iz 19. i 20. stoljeća. Kao izuzetak, u knjizi je i jedan antički lokalitet, mjesto brodoloma koji se dogodio prije više od 2000 godina, nedaleko od Šimuna na otoku Pagu. Zašto ste se uglavnom bavili 19. i 20. stoljećem?
– Druga razdoblja, poglavito doba stare Grčke i Rima su dosta istražena, njihovim istraživanjem i zaštitom su se posljednjih desetljeća puno bavili profesionalni podvodni arheolozi, koji se bave istraživanjem i zaštitom lokacija iz tog vremena i iz srednjeg vijeka. Nije bilo smisla da ja to ponavljam, a tema antičkih lokaliteta u Jadranu svakako zaslužuje jednu zasebnu knjigu. Kad sam se počeo zanimati za olupine, to su bile olupine iz vremena Prvog i Drugog svjetskog rata, olupine koje u to doba, prije trideset i više godina, nisu toliko zanimale arheologe da bi na njima radili istraživanja i zaštitu tih pomorskih lokaliteta.
Ronite od 1970-ih, a od 1980-ih često s prijateljima tragate za olupinama potopljenih brodova. Kako ste krenuli u to?
– Odavno me zanimala povijest i tema brodoloma na Jadranu, a moju je maštu kao 12-godišnjaka potpalila knjiga “SOS na Jadranu” koju sam dobio za Božić i pročitao dvadesetak puta. Kasnije sam počeo nabavljati literaturu i arhivske podatke, iz čega sam otkrivao što sve ti brodovi skrivaju i na koji su način potopljeni.
Mlad i ronilački neiskusan za prvog urona u potrazi za olupinama doživjeli ste – razočarenje.
– Bilo je to 1976. Uz sve naše očekivanje i entuzijazam nismo uspjeli pronaći olupinu, premda su svi znali za nju, da je na tom području. Informirali smo se za lokaciju kod jednog starijeg ronioca koji je u trenutku kad nam je objašnjavao gdje treba zaroniti bio potpuno pijan i na nautičkoj karti nam je zabilježio posve krivu lokaciju. S tog prvog ronjenja u koje smo polagali velika očekivanja vratili smo se potpuno razočarani. Naravno, kasnije smo zaronili na pravoj lokaciji i bili smo oduševljeni.
Zašto ronite, što vas vuče na dno?
– Oduševljava me to što je svaki zaron prekid svake veze s površinom. To je kao da u glavi okrenete neki prekidač i prebacite se u jedan drugi svijet. Svijet tišine u kojem su jedini zvukovi pucketanje sitnih morskih organizama i ponekad prolazak nekog broda iznad vas. U tom svijetu tišine ja se jako dobro osjećam.
Svaki potopljeni brod je, čak i kad je naizgled istražen, ipak i dalje posve nepoznata priča, sakrivena od pogleda. To ne može prestati mamiti čovjeka?
– Strast za pronalaženjem i istraživanje olupina drži me od malena, još kao dijete sam maštao da ću jednom na leđa staviti ronilačke boce i svojim očima vidjeti te potopljene brodove o kojima sam čitao u knjigama o ratnim događajima i pomorskim nesrećama. Svaki taj potopljeni brod i avion koji je završio na dnu, baš svaki, ima svoju priču, vezan je uz osobne drame ljudi koji su proživjeli ili nisu preživjeli i ostali su tamo zauvijek. Fascinira me otkriti njihove tajne. Olupine su kao vremenske kapsule, zamrznute u onom stanju kakve su bile kad su potonule. Zato je svaki zaron na potopljene brodove meni vrlo emotivan, svjestan sam da su za njih vezane sudbine pomoraca i putnika koji su na njima nastradali.
Koji su vam potonuli brodovi bili posebno uzbudljiva otkrića i zašto?
– Ima puno brodova za koje se zna da su potonuli, ali nisu do tada bili pronađeni. Između Krka i obale, u Velebitskom kanalu nedaleko od Senja potonuo je talijanski parobrod Regolo koji je orkanska bura 1956. otrgnula s veza na obali u Senju i potopila ga s cijelom posadom usred kanala. Mi smo u četiri navrata tražili brod i pronašli ga tek prilikom četvrtog pokušaja. Kolega Miro Baričić i ja prvi smo zaronili na taj brod. Bilo je to fascinantno biti prvi čovjek koji je vidio taj brod nakon što je on potonuo.
Svaka je olupina na neki način fascinantna, posebno one koje su u jako dobrom stanju. Fantastično je očuvan jedan američki bombarder iz 2. svjetskog rata, zvali su ga Leteća tvrđava, nalazi se na dubini od 71 metra, nedaleko od Visa. Fascinantno je koliko je dobro očuvan, sletio je na more i potonuo. Također je fascinantna olupina austro-ugarskog bojnog broda Szent Istvan potopljenog 1918., koji leži na 66 metara dubine zapadno od otoka Premude. To je ujedno i najveći ratni brod potopljen u Jadranu. To da su neke olupine željeznih brodova u sjevernom Jadranu odlično očuvane možemo zahvaliti osobinama Jadranskog mora. Jer, primjerice, olupine stare stotinjak godina ispred obala Velike Britanije već su se potpuno raspale. Željezne olupine. Izgledaju kao hrpa presavijenog metala koji leži na dnu. Jadransko more možda ima povoljan kemijski sastav morske vode ili dna koji to propadanje usporava, tj. čini da željezo propada puno sporije.
No, sve će se te željezne olupine jednom potpuno raspasti. Ako ostanu na dnu ne postoji mogućnost konzerviranja. Ali, taj je proces u Jadranu jako usporen. Zato je ova knjiga važna jer bilježi jedan vremenski presjek u stanju olupina na dnu Jadrana, stanju koje će se s vremenom nepovratno izmijeniti procesom postupnog raspada željeznih olupina.
Koliko se često u nas pronalaze nove olupine?
Svake godine se pronađe nekoliko novih olupina, slučajno ili u organiziranim hidroarheološkim akcijama pretraživanja. U zadnjih desetak godina pronađen je relativno veliki broj antičkih lokaliteta s amforama. Jedan od primjera je kod Šimuna na Pagu, jedini antički lokalitet koji sam u knjizi obradio. U zadnjih dvadeset godina bila je praska da svi novopronađeni antički lokalitet s amforama budu zaštićeni, poklopljeni čeličnim kavezom. Ali, ti kavezi nakon nekoliko godina toliko obrastu morskim raslinjem da skoro ne vidite sadržaj u njemu. To onda roniocima prestaje biti zanimljivo za razgledavanje. Prije smo u vodičima imali nekoliko lokaliteta s kavezima, ali su mi sami ronioci rekli da im to uopće nije interesantno i da se tamo rijetko roni, pa sam ih izbacio.
No, ovaj kod Paga nije pokriven kavezom, može se doći, opipati i vidjeti kako izgleda. U netaknutom je stanju, onakav kakav je i potopljen. Pronašao ga je Vedran Dorušić, vlasnik ronilačkog centra Foka iz Šimuna. Dorušić je dugogodišnji suradnik Ministarstva kulture i Hrvatskog restauratorskog zavoda i njihov je suradnik na zaštiti podvodnih spomenika kulture. Kako se lokalitet koji je pronašao nalazi neposredno ispred njegovog ronilačkog centra, on čuva taj lokalitet i vodi ronioce turiste na njega kao ekskluzivnu lokaciju. Jer, potpun je netaknut, s njega nije ništa ukradeno, a nalazi se na maloj dubini koja omogućava da gotovo svi mogu roniti. Potopljen je na 25 do 35 metara.
Kako znate da je lokalitet netaknut, da baš ništa nije otuđeno?
Zato što da su primjerice neke amfore ukradene, to bi se mjesto vidjelo, jer su one obično slijepljene sitnim morskim organizmima. Mnogi organizmi imaju vapnenačke strukture, poput pužića, cjevčica koje se međusobno slijepe. Ako nešto iz toga otrgnete, uzmete amforu, ostanu vidljivi tragovi. Osim toga, kod se otkrije takav lokalitet, on se prilikom prvih stručnih pregleda detaljno snimi, fotogrametrijski, vertikalno svaki detalj.
Koliko je tih ronilačkih lokaliteta na kojima su olupine i zaštićeno?
Lokalitet se zaštićuje ako se utvrdi da je riječ o olupini od izuzetne povijesne odnosno kulturne vrijednosti. Gotovo sve olupine ratnih brodova su zaštićene, baš kao i olupine koje su povijesno važne, poput putničkih brodova. Te lokalitete štiti se, među ostalim, i zbog toga da se s njih ne odnose ‘suveniri‘, ne uzimaju nikakvi dijelovi. Na njima se može roniti samo preko ovlaštenog ronilačkog centra. Nisu, naravno, sve olupine zaštićene. Na zaštićenima se može roniti samo posredovanjem ovlaštenog ronilačkog centra koji je platio koncesiju i koji ima dužnost paziti da nitko s te olupine ništa ne uklanja.
Koliko je velik problem otuđivanja, kako kažete uzimanja “suvenira” s olupina?
U Jadranu je zaštićen prilično velik broj olupina, rekao bih više od stotine. Odnošenje suvenira ili ta bolest ili strast za prikupljanjem suvenira pod vodom je stara koliko i sportsko ronjenje.
Još 1960-ih, kad je puno antičkih lokaliteta s amforama bilo netaknuto, domaći ronioci su vodili i strance na te lokalitete da si uzmu koju amforu. Tad nije postojao ni jasan sustav zaštite, niti je postojao popis olupina. Mnogi su lokaliteti s antičkim amforama pokradeni, neki i potpuno uništeni. No, vremenom je sustav i svijest o potrebi zaštite podmorskih lokaliteta jačala pa se uspostavom Hrvatske, početkom 1990-ih počelo sa sustavnim istraživanjem i zaštitom takvih nalazišta. Na željeznim olupinama možete i danas naći niz suvenira – od tanjura i raznog posuđa posade i putnika pa do kompasa, navigacijskih svjetala koja baš lijepo pašu u nečiju vitrinu.
Zato mi učimo mlade ronioce, a i moja knjiga je i jedan od načina promocije takvog stava, da treba jačati svijest za zaštitom, učimo ljude da dođu, da snimaju, fotografiraju, ali da iza sebe ostave samo svoje mjehuriće, da ne uzimaju ništa s tih lokaliteta. Jer, olupine u podmorju su eksponati velikog podmorskog muzeja. I, kao što nikome ne pada na pamet da dođe u neki muzej na kopnu, otvori vitrinu i uzme ono što mu se sviđa, tako i ronioci ne bi smjeli pomisliti uzeti bilo što s olupine. To su pomorski eksponati, i ako danas uzmete s tog potopljenog broda neki suvenir, on će biti samo za vas ili će čak i propasti, neće biti ni za vas jer ga ne znate konzervirati i više nikome neće služiti.
Većina je nas u doba kad smo bili mladi ronioci uzimala kakve sitnice s tih brodova. No, s vremenom se čovjeku zaista otvore oči, shvati da je glupo i neodgovorno to što je uzeo stvari sa sobom. Pogotovo ako se radi o metalima, jer to ne znaju konzervirati pa se takvi eksponati za par dana raspadnu u zahrđali prah. Puška iz Prvog svjetskog rata pod vodom na prvi pogled izgleda integralno, a vani se brzo raspadne i onda shvatite kakvu ste glupost napravili – naštetili ste drugima, a za sebe niste dobili ništa. Dobili ste hrpu zahrđalog metala.
Koliko je Jadran poznata ronilačka destinacija?
Jadransko more je u europskim okvirima dobro poznata destinacija. Dolaze ronioci iz cijele Europe, privlače ih dobro očuvani potopljeni brodovi i zrakoplovi. To kao turistički potencijal još nije dovoljno iskorišteno. Moglo bi biti i daleko više. Ova je knjiga prilog popularizaciji te teme. Danas se u sportsko-rekreativne svrhe roni sve dublje. Suvremeni aparati za ronjenje, tzv. rebreatheri, omogućavaju da se roni na do 120, 150 metara dubine, čak i dublje, a da za to nije potrebna profesionalna logistička podrška kakva je donedavno bila jedini način da se roni na tim dubinama. Te olupine sad su zato postale dostupne svakom roniocu turistu bolje utreniranom i osposobljenom za tehnička ronjenja, a to je svako ronjenje dublje od 40 metara.
Ronilaca turista koji su osposobljeni za tehnička ronjenja dolazi nam sve više. Uglavnom dolaze iz Poljske, Češke, Slovačke, Njemačke, Nizozemske, Italije i Velike Britanije.
Kad je počeo ronilački turizam u nas?
Prvi strani ronioci počeli su u većoj mjeri dolaziti 1990-ih. Osnivali su se ronilački centri koji su te turiste vodili po zanimljivim podmorskim špiljama, grebenima, koraljima, kanjonima i shvatilo se da treba obogatiti ponudu za ronioce. Potom su vlasnici ronilačkih centara počeli voditi turiste i po potopljenim brodovima, olupinama, jer je to bilo možda i najinteresantnije.
