Unatrag nekoliko dana ustao sam u 2 i 45 ujutro, kad me probudio Sekondo s mosta jer smo stigli na poziciju kad sam smatrao da moram biti na mostu tokom prolaska kroz Singapurski tjesnac i sam dolazak u Singapur. Ukrcao se pilot u 5 i 30, a nešto poslije 6 i 30 smo bili usidreni. Kasnije sam uspio odspavati dva sata, i nekoliko sati kasnije sat i pol. Kad me, opet, Sekodno probudio u 14 sati jer se pojavio Auditor na brodu.
Očekivali smo ISM/ISPS/MLC audite, ali ne s početkom u 14 h. Još kad mi je rekao da će sve skupa potrajati trinaest do četrnaest sati, odvratio sam da to neće ići tako. Pošto je sad 14 h, to bi trebalo potrajati do 3 ili 4 ujutro sljedećeg dana, pitao sam. Nakon što je potvrdio, ponovio sam kako to ne možemo jer smo em premoreni, neki od nas, em bismo kršili pravila o dopuštenim satima rada i odmora, propisanih međunarodnom konvencijom.
I još ćeš mi na kraju napisati službeni prigovor kako kršimo pravila. Da bi on odgovorio kako ne moram brinuti jer tako nešto neće sigurno napisati. E, vidiš, rekao sam mu, upravo u tome i jest problem. Upravo je problem što tako nešto nećeš napisati, a ja želim da napišeš. Jer, tek nakon što se to počne zapisivati u službenim prigovorima i izvješćima raznih inspekcija koje posjećuju brodove, možda će se uspjeti uvesti nekakav red u cijelu zbrku.
Jer, dokle god mi pomorci lagali i namještali sate kako bismo zaštitili poslodavce, kako bi oni „zaštitili“ nas od nas samih i svih ostalih, ovdje reda neće biti. Pomorci će(mo) i dalje, po potrebi, raditi duže i više od dopuštenog. I dalje će(mo) varati sebe i ostatak svijeta da se pridržavamo pravila, koja su nam nametnuta. Jer kršenjem istih dovodimo sebe same u još veće probleme. I šta ti preostaje nego „spustiti gaće ispod koljena i saviti se u struku“, uz nadu da neće boljeti previše.
Moj prvi kontakt s „work & rest hours“ je bio još 1996. godine kad je tadašnja kompanija uvela SMS (Ship Management System). U to vrijeme i još puno godina kasnije smo ručno ispunjavali svakojake „selfmade“ tablice i pisali svakojake bedastoće u njih. U to vrijeme nitko nije polagao osobitih računa na to, iako smo bili prinuđeni ih voditi i spremati, sukladno kompanijinom SMS-u. Niti su postojali maštoviti službeni programi u koje se upisuju sati rada i odmora, kao danas.
Tako smo godinu dana kasnije bili posjećeni od strane jednog od visoko pozicioniranih službenika kompanije u Rotterdamu. Tijekom razgovora sam pitao dotičnog kako da riješim trenutno situaciju s neizbježnim kršenjem pravila. Odgovorio mi je nešto u kontekstu: “Daj Čife, kao da ne znaš kako to ide!“ Naravno da sam znao, ali sam želio da mi on to kaže, barem, kad već neće napisati i potpisati pod punim imenom i prezimenom.
S novogradnjom smo 2012. godine imali SIRE inspekciju u Singapuru. Tijekom inspekcije je primijećeno da smo ja, Čif i Sekondo „u crvenom“, tj. da kršimo pravila. I to je uredno zabilježeno u izvješću. Službeni odgovor naše službe za „kvalitetu“ je bio da će Zapovjednik u sličnim situacijama ubuduće biti upućen da zaustavi brod dok se ne ispune uvjeti zadovoljavanja pravila. Mrtvo slovo na papiru.
Ili kad smo 2015. odrađivali razvoz za kanadsku kompaniju između Montreala i više porata po Velikim jezerima. Kad nismo mjesec dana znali je li dan ili noć, kad smo zadnji put spavali osam sati u komadu. I, na kraju, kad smo konačno završili s time i kad sam službi za „kvalitetu“ u detalje objasnio što bi trebalo, a što ne bi smjelo. Kao i to da se brodovi s kanadskom zastavom i moćnim sindikatom iza sebe zaustavljaju kad se posada treba odmoriti. Tada mi je odgovoreno napismeno da je odgovornost Zapovjednika da osigura svakom članu posade adekvatnu količinu odmora. Zaboravio sam napomenuti da su kanadski unajmitelji bili pod priličnim dojmom performance koju je brod pokazao u proteklih mjesec dana.
Tijekom tog perioda, po dolasku u Montreal na ukrcaj, a nakon neprospavane noći, prišao mi je Čif da više ne može i da mora odspavati. Što sam mogao nego ga pustiti da spava!? O posljedicama ćemo razmišljati kad se dogode. Vratio se natrag nakon pola sata jer nije mogao zaspati od brige i straha za svoj posao, kao i mene. Ali nam pumpaju glave o umoru i iscrpljenosti i kako ih izbjeći.
Drugom prilikom, idemo za porat Sarnia na Velikim jezerima. Od prve pilotske stanice Les Escoumins do Sarnije s tim brodom je potrebno četiri dana. Ako sve ide glatko i bez zastoja. U Sarniji nas očekuje SIRE inspekcija. Javljam službi „kvalitete“ da ću kroz ta četiri dana biti stalno „u crvenom“. Što će biti bespotreban službeni prigovor od strane inspektora. Odgovor je bio kako na Velikim jezerima nisu nikad dobili prigovor na račun sati rada i odmora. Dakle, nije bitno što ja i još neki od moje posade neće moći imati normalan raspored kroz četiri dana, nego je bitno da to ne uđe u izvješće.
Što se poduzima od strane međunarodnih, državnih tijela i oganizacija, od strane brodara i sindikata, koji svi lijepo žive od pomoraca? Ništa!
No, niti išta od ovoga navedenoga nije kraj svijeta, jer sam uvjeren da sličnih i puno gorih situacija pomorci doživljavaju svakodnevno na svim vrstama brodova. Kudikamo ozbiljniji problem je što su neki među nama, a govorim o višim ofičalima, toliko isprepadani da odlaze u kontraproduktivne krajnosti gdje zanemaruju sigurnost cjelokupne posade, dakle broda. Očito ne shvaćajući da su moguće posljedice uvelike ozbiljnije od neposluha.
Jučer mi se požalio mladi kolega, 3. ofičal, kako on i 2. ofičal već danima rade šest sati uz šest sati odmora i još mu Čif daje poslove van tih dvanaest sati rada. Uz blagoslov zapovjednika, po principu „ne znam ja ništa“, a zapravo „nije me briga“ – jer, razmišlja, što ne zna ne može mu naškoditi. Zaboravljajući da je on, a ne Čif odgovoran za dobrobit cjelokupne posade. Kao šlag na tortu Čif namješta sate rada i odmora u programu 3. ofičalu tako što briše dodatne sate kao da ih nikad nije odradio, kako se ne bi vidjelo da je „u crvenom“.
Što onda, zapravo, očekujemo od spomenutih tijela ako sami sebi otežavamo?
Ma gdje bili, neka nam je svima uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
Singapore Eastern Special Purpose Anchorage „Alpha“, 23. svibanj 2022. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
