Zamislite da padnete s broda nasred pučine. Preživite pad blizu propelera. No, onda kreće agonija – gledate kako se vaš brod udaljava dok je ispod vas bezdan dubok tisuće metara. Sve to doživio je i preživio junak ove priče.
Prvo putovanje i odmah nesreća!
On je rođeni Rakljan. Devedeset mu je godina. Svoja sjećanja dosad nije podijelio s nikim. Pomorac Lučano Martinčić rekao je da i danas mrzi more. Voli ga gledati iz daleka.
A Lučano je, kako piše HRT Magazin, nekad volio more. Počeo je ploviti još kao sedamnaestogodišnjak na brodovima koji su prevozili ugljen iz Bršice u Italiju, iako se njegov otac tome protivio. Upisao je i Pomorsku školu u Rijeci, a na prvi ozbiljni vijađ ukrcao ga je Vice Vale zvani Batela, poznati rakljanski brodovlasnik. No prvo putovanje – odmah nesreća!
Ne može se točno sjetiti koje je to bilo godine, čini mu se da je bio kraj pedesetih i da se brod s kojeg je pao zvao Vesna. Bio je to stari brod, a prevozio je trupce iz Italije u Afriku. Jednog dana plovio je pučinom Crvenog mora.
Lučano je rekao da je slučajno došao val, malo veći, i da malo je nakrivio brod.
– Meni se slomio pašaman i ja san pao u more. Sva sreća da sam se malo odgurnuo od broda. Čuo sam kako me propeler baca. Da me je povukao dolje dva, tri metra dubine… Da se nisam odgurao od broda, prerezao bi me, poručio je.
Kad je nekako uspio izroniti, brod mu se već činio daleko i izgledao je malen poput kutije šibica. Lučano je istaknuo da nije imao straha. Okrenuo se na leđa i odlučio je da ga more nosi prema južnoj Africi. Nakon par sati na brodu je zavladala uzbuna.
Kormilar je primijetio da Lučana nema. Odmah je naređen manevar i brod se vratio istom rutom. Srećom, našli su svog drugog časnika kako pluta živ i zdrav.
– Kad san došao gore, ljubili su me, fešta je bila. Glava me boljela dva dana, kazao je.
Dao moru drugu šansu
No, zov mora opet je bio jači. Lučano je moru dao drugu šansu. Ponovo se ukrcao, ovog puta na talijanski teretni brod koji je plovio iz Europe za Ameriku. Plovili su nasred Atlantika, na brodu je bilo veselo, slavio se Uskrs.
A onda je došlo upozorenje da dolazi ciklon. Lučano je rekao da je odjednom počelo puhati.
– Svaku minutu smo čekali kad ćemo morati napustiti brod, jer se nagnuo preko 90 stupnjeva, istaknuo je Lučano.
Brod je tonuo danima, bez da je itko mogao prići u pomoć.
– Kakva je žalost bila na brodu kad se počeo potapati. Znali smo da idemo u smrt, da nema pomoći, nitko nam se nije javljao. Samo smo plakali, dodao je.
A onda se Lučano sjetio se da mu je jednom u Rijeci neka žena prorekla da će doživjeti duboku starost. To mu je dalo snage da utješi ostale mornare.
– Rekao sam – dečki nemojte plakati i cviljeti, mi ćemo na San Marcu popiti kavu, kazao je.
Nakon osam dana do njih je doplovio jedan engleski brod, a potom i američki vojni brod s Bahama. Posada se uspjela prekrcati, a samo dan poslije, “Melide” je zauvijek nestala ispod valova. Nakon toga Lučano je rekao “dosta”.
Više nikada nije isplovio na more. Ostatak radnog vijeka proveo je na kopnu, u Uljaniku. Već je skoro 50 godina u braku sa svojom Pinom.
– 47 godina slušam priče o moru, dodala je Pina Martinčić, supruga.
Pa nek zguraju skupa još! I to uz svoje unuke kojima će pričati priče o moru. Moru koje može biti i predivno i zastrašujuće. Lučano to najbolje zna.
Autor: Marko Percan/More/I.Z./HRT
