Kao i svugdje, i u ovoj profesiji nedostaje kadra, a kada nedostaje kadra pada kvaliteta.
Kako piše Dubrovački dnevnik, probleme detektira pravi ‘morski vuk’, Toni Franušić.
„Krajnje je ozbiljna situacija na moru, imamo puno neiskusnih skipera i netko će jednom nastradati. Puno se godina bavim ovim poslom i svega sam se nagledao, puno puta i intervenirao, nažalost“, upozorava jedan naš sugrađanin na, čini se, alarmantnu situaciju na Jadranu. Kaže, ovo su teme o kojima treba početi ozbiljnije razgovarati.
„Istina je da ima mladih nadobudnih i nevještih skipera, kako naših, tako i stranaca. Ne znaju pravila u pomorskom prometu i misle da su šerifi kad uzmu timun u ruke. Moram samo naglasiti kako smo sretni što se malo havarija po moru događa kad svakodnevno vidimo tko i kako sve vozi plovila“, govori nam jedan vješti skiper, koji je želio ostati anoniman jer kaže ‘mali smo grad i može netko krivo protumačiti’.
„Više reda svakako treba uvesti, dobra je ideja i praktični dio pri testiranju za voditelje brodice, ali i malo više kontrole od strane nadležnih na moru, kapetanije i policije. Ima i jet skija koji prave kazine i ne poštuju pravila. Prvenstveno su to stranci koji uzmu jet ski i foliraju se po Kalamoti ili Šunju ne gledajući kupa li se itko okolo ili ne“, ističe ovaj skiper.
Naime, kandidati koji žele pristupiti ispitu za stjecanje uvjerenja voditelja brodice A i B kategorije mogu pristupiti ispitu bez prethodno odslušanog tečaja jer isti nije obvezan. Kandidati koji žele pristupiti ispitu za stjecanje uvjerenja voditelja brodice C kategorije moraju prije toga odslušati propisani tečaj, a koji uključuje i praktičnu plovidbu.
VELIKA POTRAŽNJA PA KVALITETA PADA
Kako situacija na moru nije najbolja, i kako nam je more puno nevještih voditelja brodica i skipera, slaže se i Toni Franušić, nekadašnji profesor na Pomorskom fakultetu za predmete jedrenja, mornarskih vještina i tjelesnog, vlasnik firme za nautički turizam Z.M.A.J.-Admiral s kojom već više od 20 godina plovi diljem Mediterana.
„Sve je stvar ponude i potražnje“, detektira odmah na početku vrlo jasno problem Franušić. Kao i svugdje, i u nautičkom turizmu nedostaje kadra, a kada nedostaje kadra, onda se štedi na kvaliteti. Nekada su skiperi mogli biti samo vrsni, oni koji su se dokazali i pokazali kao ‘ljudi od mora’, momci su godinama na brodovima bili mornari, dok im se nakon nebrojeno valova za krmom ne bi dopustilo da preuzmu kormilo. Danas je situacija drugačija, nakon položenog ispita za voditelja brodice B ili C kategorije svi odjednom postaju veliki i važni skiperi, pa i oni koji mora nisu za života vidjeli dalje od kraula do bova.
„Kada smo se mi počeli baviti ovim poslom, a to je bilo negdje iza rata, bilo nas je četiri ili pet u gradu. Iako smo i prije rata jedrili u Orsana, imali smo neke dnevne izlete, eventualno trodnevne najmove, ali nije bilo ovih dužih sedmodnevnih do iza rata. Nakon rata se čarter kao vid turizma tek razvijao. Bili smo educirani, iako se dozvola dobivala kao i danas“, govori Franušić.
NEDOSTAJE PRAKSE
„Problem je što je sve samo teoretski, nitko ne daje praktičnu naobrazbu. Čovjek mora sam učiti, bilo to na svojim ili tuđim greškama. Problem je dakle, danas, u educiranju kadrova van pomorske škole“, ističe.
Obrazovanje vrši Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, odnosno Lučke kapetanije. Nakon položenog ispita za voditelja brodice B kategorije s kojim se dozvoljava upravljanje brodicama i jahtama, često, kaže Franušić, dođu na brod ne znajući osnove.
„Zbog nedostataka skipera dolaze i ljudi iz unutrašnjosti koji uopće ne poznaju more, a kamoli vjetrove i što koji vjetar radi na moru, kakve valove, kako se vozi po šiloku, buri ili bunaci“, apostrofira i dodaje kako ipak treba postojati osnovno predznanje koje bi se onda, kako teorijski, ali još važnije i u praksi, dalje brusilo. Iako se za voditelja brodice kategorije C, dakle ‘pravog’ skipera koji može ploviti i u međunarodnoj plovidbi upravljajući brodicom i jahtom do 30 BT, prođe i nešto praktičnog dijela, to nije puno, znanje se većinom širi teorijski na pomorsko pravo, modernu tehnologiju, elektroniku i slično.
No, tržište traži skipere kakvi god oni bili, a tržište je nemilosrdno i svoje potrebe mora ispuniti. Tako je od 1. siječnja do danas, prema podacima Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, u Lučkoj kapetaniji Dubrovnik (bez ispostava) izvršeno 127 prvih upisa plovila. U isto vrijeme izdano je ukupno 266 uvjerenja o osposobljenosti za voditelja brodice. Od ukupnog broja, novih je, odnosno onih kojima je ovo prvo stjecanje, za kategoriju A 24, za voditelja brodice kategorije B 134, te za C kategoriju osam.
„Da se tim ljudima nešto dogodi na moru i da imaju dva vesla u brodu, oni ne bi znali voziti. Jer ako znaš veslati, onda znaš i kako se ponaša brodica, motor, plovidba. Nitko od njih ne traži da nauče manevrirati brodom, a niti jedan brod se ne ponaša isto“, navodi Franušić i vuče paralelu s vožnjom automobila.
„Cesta je uvijek ista, ona može biti suha, mokra ili zaleđena, a more je uvijek drugačije. Drugačije je vrijeme, vjetrovi, je li šilok, bura, maestro, bunaca… Svi su oni prošli nešto po bunaci pa misle da znaju, a kad se dogodi kakav fortunalić ili jači maestro, ne znaju voziti po valovima ili niz val“, iznosi problem.
‘NIGDJE STRAHA I RESPEKTA KAO NA JADRANU’
Kaže, prejedrio je cijeli Mediteran, ali nigdje se nije ‘nauživao’ straha kao u Jadranu.
„Ma koliko god ga poznaje čovjek i kako koji kanal nosi val, svejedno imam respekta“, ističe svoje poštovanje prema plavetnilu, a to je i odlika ‘stare škole’ pomoraca, kapetana, mornara, skipera, ma svih ljudi od mora.
„Osnovna je stvar edukacija ljudi, kriterije treba podići na jedan viši nivo. Sve je dobro dok ide, dok se nekome nešto ne dogodi. Uvijek se ljeti nešto krene kuhati, govoriti, kad je gužva po moru pa se i dogode problemi, ali onda dođe jesen i sve se opet zaboravi. Do iduće sezone“, upozorava Franušić koji i sam drži predavanja za voditelje brodice. Samo on obučio je više od tisuću ljudi kako bi dobili dozvolu.
„Puno im pričam o životnim situacijama na moru, gdje se sidriti i zašto, gdje ploviti i zašto tu, a ne tamo, da imaju u memoriji da im je to netko rekao, objasnio. Pa kad im u životu, na moru zatreba, da znaju što im je raditi“, govori.
SKIPERI SU PRIJE BILI PUNO VJEŠTIJI S GOSTIMA
Franušić danas izbjegava ploviti u ljetnim mjesecima, kako kaže, pred mirovinu je i više ne može podnijeti gužve i nered na moru, zato od 1. srpnja pa do 1. rujna ‘gasi motore’. Jedri zimi, često odrađuje team buildinge velikih tvrtki koje onda organiziraju po četiri broda, povedu i nekog malog vinara koji prezentira vina; posao je to, kaže, u kojem uživa.
„Tako je to zapravo funkcioniralo prije. Mi smo bili, i turistički vodiči, i domaćini, i kuhari na brodu, pokazivali smo more i našu zemlju u najboljem mogućem svjetlu i ljudi su se vraćali. A danas, mi ih zovemo ‘taksisti uberovci’, oni vode goste od točke A do točke B, nije ih briga gdje će se okupati, ne znaju objasniti ništa o našem kraju, stonskim zidinama, rodnoj kući Marka Pola, kominati na Lastovu… Nas su svi znali jer smo uživali u tom poslu, sada zbog gužve ne uživam, pa ljeti i ne radim“, iskreno zaključuje naš sugovornik.
