Lokacija: Tko bi ga više znao, nakon skoro četrdeset godina
Vrijeme: 1984. godina
Ime broda: Novi Vinodolski
Prvi „Noštromo“, ili po bakarski „Meštromo“, ili po naši Vođa palube, s kojim sam se susreo kao Kadet, davnog 9. kolovoza 1984. godine, bio je s otoka Sestrunja u zadarskom arhipelagu. Nisam nikad prije čuo za Sestrunj niti sam ikad kasnije upoznao ikoga odonuda. No, nije bitno otkud je on bio, nego kakav je bio. S naglaskom na to kakav je bio prema nama Kadetima. A bili smo trojica. I sva trojica iz Rijeke. Doduše, otac jednoga od nas je bio s otoka Iža, koji je isto tako u zadarskom arhipelagu. Ta dva otoka nisu niti udaljeni osobito. Iako bi vam danas trebalo trajektima, preko Zadra, gotovo 4 sata vožnje. Kakvom motornom barkom, uvjeren sam, puno manje.
Dakle, prema nama Kadetima se ponašao, u najmanju ruku, kao prema krajnje nesposobnim, neupotrebljivim i beskorisnim idiotima, nazivajući nas raznim pogrdnim imenima. Ne da je prema ostatku posade palube bio nešto ljubazniji. Ipak, mi Kadeti, ili kako su nas ostali zvali od milja „kado“, „kadija“, „opel“ i slično, smo mu bili svakodnevna poslastica.
Potrebno je shvatiti da smo tek izašli iz pomorske škole, da smo u toj školi naučili određenu stručnu terminologiju koja se, očigledno, nije slagala s nazivljem u brodskom žargonu. Dan danas mi je najveći favorit školski „brk samarice“ koji se na brodu nazivao „sinjalet“. A sama samarica se nazivala „derić“. Priznajem da sam zadnji put u životu vidio „derić“ na brodu 1992. godine i prilično sam siguran da većina mladih pomoraca niti ne zna što je to „derić“ ili samarica. Isto kako mi mladi, u ono vrijeme, nismo nikad vidjeli neke druge stvari niti smo si ih mogli dočarati.
Dakle, bilo je tu svega. Od: “Kadeti, glupi ste k’o …!“ pa do: “J…em vam školu takvu!“ Malo bi bilo reći da smo ga se bojali, tog niskog, od života ogrubjelog, istrošenog čovjeka, koji je po brodovima proveo čitav radni vijek. Koliko smo ga se bojali, toliko smo ga i mrzili, ili mislili da mrzimo, u našim mladim neiskusnim glavama. Unatoč svemu, iznad svega, prema njemu smo osjećali golemo poštovanje.
Pošto smo nas dvojica dijelili kabinicu od kakvih 6 kvadrata, a Noštromova je bila nasuprot našoj, običavali smo biti jako oprezni da ne budemo preglasni. Čak i kad bi nas se unutra naguralo toliko da bi zauzeli sve raspoložive sjedeće površine. Osim toga, a zbog gore navedenoga, izbjegavali smo ga van posla koliko je to bilo moguće. Što i nije bilo osobito teško obzirom da nije bio društveno biće, ili je tako samo djelovao. No, nama se činilo da se nije ni sa kim družio. Čak u ona vremena kad nas je na tom brodu bilo trideset i šest članova posade, kad su se večeri provodile po salonima uz karte, šah, gitare i pjesmu.
No, kako često biva, stvari nisu baš onakve kakvima se nama čine, tako niti on nije bio takav kakav je na nas dojam ostavljao.
Jedne, pretpostavljam, mirne i tihe večeri nam je zakucao na vrata kabine i pozvao nas da dođemo kod njega. Premalo bi bilo reći da smo bili prestrašeni, ne znajući što smo mogli napraviti da nas proziva na odgovornost van radnog vremena, koliko i zbunjeni, iz istog razloga. Jer nam ništa nije padalo na pamet. Ustručavajući se, prešli smo tih nekoliko koraka ušavši u njegov „komfor“ kabine za samca, očekujući najgore.
Taj dragi čovjek je, izgleda, samo imao potrebu s nekim popričati. A mi, djeca od (ne)navršenih devetnaest godina, bili smo dovoljno neiskvareni da je s nama mogao. Ne uspijevam se sjetiti koliko često su se ponavljala ta naša večernja druženja. Uglavnom, što nam je prepričavao svoje uspomene, a što nas je učio palubnim poslovima da smo uz njega jako puno toga uspjeli naučiti.
Zanimljivo je bilo da bi sljedećeg jutra sve bilo isto, uz psovke i pogrde. Da bi se navečer preobražavao u nekog drugog.
Dok nas jedne večeri nije, isto tako, pozvao k sebi. Na stolu je bila boca rakije i tri čaše. Pošto nismo nikad vidjeli da je pio, bili smo više nego iznenađeni. Posjeo nas je, natočio nam svakome u čašu i, nimalo ceremonijalno, rekao da je primio telegram da mu je preminula majka. Ta ljudeskara, kako smo ga mi vidjeli, čvrst kao stijena, pred nama je plakao kao malo dijete za svojom majkom.
Kratko nakon, po povratku u tadašnju Jugoslaviju se iskrcao.
Sreli smo se nakon šest godina na Jugoliniji, ja sam se ukrcavao prvi puta kao 3. Ofičal, a on je bio već u mirovini. I nikad više.
Rijeka, 22. II. 2022.
Kapetan Aron Baretić – ABe
