Koja je energetska budućnost Zemlje? Solarne elektrane nisu ništa novo, no prema jednoj novijoj studiji veliki plutajući paneli u ekvatorijalnom pojasu mogli bi osigurati neograničene količine energije za gusto naseljene zemlje jugoistočne Azije i zapadne Afrike.
Kako je objavljeno na znanstveno-novinskom portalu The Conversation, a prenosi t-portal, takve offshore elektrane samo bi u Indoneziji mogle proizvesti oko 35 tisuća teravat sati solarne energije godišnje, što je otprilike svjetska godišnja proizvodnja struje (30 tisuća teravat sati).
Premda su svjetski oceani podložni olujama, uz strahovanje da bi one mogle postati još učestalije i snažnije, neka područja oko ekvatora relativno su mirna. Studija navodi da bi ne pretjerano skupe strukture bile dovoljne za zaštititi takve plutajuće solarne panele.
Velik potencijal i rješenje u oceanu
Najveći potencijal za proizvodnju energije solarnim panelima, prema globalnim kartama osunčanosti, na ekvatorijalnom području imaju indonezijsko otočje i dijelovi zapadne Afrike oko Nigerije. S obzirom na veličinu tih akvatorija, mogu se naći njegovi dijelovi koji nisu tako podložni jakim olujama.
Takve bi elektrane bile u skladu i s trendovima, jer se smatra da će do polovine ovog stoljeća energija iz obnovljivih izvora poput Sunca dominirati, a valja se nadati da će dotad i globalna ekonomija najvećim dijelom biti dekarbonizirana, odnosno oslobođena ovisnosti o fosilnim izvorima.
I dok je to relativno lako postići u državama niske naseljenosti, one u kojima je stanovništvo raspoređeno mnogo gušće – Nigerija i Indonezija su obje takvi primjeri – područja za gradnju velikih kopnenih solarnih postrojenja znatno su ograničenija, a slično je i s vjetroelektranama. Zato se rješenje nalazi na velikim vodenim površinama poput oceana, kojih oko ekvatora ima napretek.
Autori studije stoga su najviše obratili pažnju na akvatorije u kojima u proteklih 40 godina nije bilo snažnijih oluja s jakim vjetrom i velikim valovima, čime su izbjegnuti veliki troškovi gradnje zaštitnih građevina. Izračunato je da bi regije u kojima nema valova viših od šest metara, niti vjetrova jačih od 15 metara u sekundi mogle proizvoditi i do milijun teravat sati godišnje. To je otprilike pet puta više energije nego što je potrebno dekarboniziranom svijetu u kojem bi živjelo do deset milijardi ljudi.
Još uvijek u začetku
Autori su se najviše bavili Indonezijom, gdje bi sve potrebe bile zadovoljene s 25 tisuća četvornih kilometara panela koji mogu biti postavljeni ne samo na oceanu, nego i na unutrašnjim vodama koje su znatno mirnije. Teritorijalne vode ove velike otočne države obuhvaćaju 6,4 milijuna četvornih kilometara, što je 200 puta više od površine koja bi bila potrebna za zadovoljenje svih energetskih potreba Indonezije.
Jasno, ovo nije rješenje koje se može napraviti već sutra, jer je proizvodnja plutajućih solarnih panela još uvijek u začetku. Još nisu riješeni mnogi problemi, poput vjerojatno najveće mane takvih postrojenja – podložnosti koroziji od morske vode, ali i štete koja bi mogla biti nanesena morskom okolišu.
Naime, najpogodnije za takve elektrane su pliće vode, kako bi se paneli mogli usidriti, a onda to može nanijeti nepopravljivu štetu živom svijetu u moru. Osim toga, dođe li do novih klimatskih promjena, mogli bi se promijeniti i uvjeti s valovima i vjetrovima. No, rješavali su se i krupniji problemi kod proizvodnje energije, pa će se moći riješiti i ovi.
