Nije nam poznato kako je izgledalo prvo plovilo kojim se čovjek koji je živio u paleolotiku na istočnoj obali Jadrana zaputio na plovidbu. Valjda je to bilo obično deblo, balvan. U kasnijim ga je razdobljima izdubio, doradio, prilagodio ga plovidbi i to ne samo “našim morem”, već i dalje. Od tog vremena ovdje su se izredali mnogi narodi, odigrale mnoge bitke, prevežene tone raznih tereta, a brod se iz stoljeća u stoljeće unaprijeđivao. Naravno, kao i svako more, tako je i Jadransko određivalo posebne tipove brodova; a različito su ih izgrađivali Liburni, Rimljani, pa Hrvati…
Kao i u mnogim pojedinostima iz naše povijesti za koje nemamo pisanih izvora, dokaza, tako nam i u ovom slučaju pomaže arheologija. Iako možemo samo pretpostavljati kako su brodovi u pretpovijesti izgledali, dokazane su mnoge prekomorske veze među neolitskodobnim kulturama i civilizacijama Mediterana, prenosi Morski.hr.
Jadranske plovidbene rute
Tako smo uz pomoć pronađenih keramičkih posuda dokazali (navodimo samo jedan od bezbroj primjera) kako je utjecaj na todobne stanovnike današnjeg Danila kraj Šibenika imala kultura Ripoli iz južne Italije. Zaplovili su dakle neolićani preko Visa, Palagruže i Tremita, dokopali se obala Italija i obavljali trgovinu s tamošnjim stanovništvom.
Svakako, prije nego počnemo govoriti o samim brodovima, potrebno je kazati nekoliko riječi i o Jadranskim plovidbenim rutama. U tome naravno, i šibenski arhipelag ima itekakvu ulogu. Naime, transjadranski morski pravci iz prapovijesnih vremena, ostat će aktualni i kroz razdoblje antike, pa i srednjeg vijeka. Baš tim pravcima će brodovi vođeni snagom vjetra i ljudskih mišića povezivati obale Mediterana prevažajući u svojim “štivama” terete, ali i prenoseći kulturne i duhovne tekovine stanovnika ovih obala. Osnova pretpovijesne, antičke te u većoj mjeri i srednjovjekovne navigacije, zasnivala se na plovidbi s pomoću vidljivih orjentira, dakle od jedne do druge na horizontu vidljive točke. Plovilo se danju, a noću uglavnom stajalo u mirnim lukama i uvalama.
Druga zakonitost koja je uvjetovala plovidbu je brod i njegove maritimne sposobnosti s obzirom na konstrukciju jedra i kut njegovog nagiba u iskorištavanju snage vjetra. Ova uvjetovanost jedra i vjetra bila je glavna odrednica ne samo antičke, već dobrim dijelom i srednjovjekovne plovidbe. Naime, kvadratno ili križno antičko jedro bilo je najpogodnije u korištenju krmenoga vjetra, a što je određivalo ne samo plovidbene rute već i vrijeme plovidbe koja se obavljala uglavnom danom te plovidbu u toplijim mjesecima godine. Za ovakvu vrstu plovidbe bila su itekako potrebna sigurna stajališta, mjesta za noćenje i dulji boravak koji su pružale prirodne luke, a kojima istočna obala Jadrana upravo obiluje.
Kada shvatimo ovakva, nazovimo ih pravila, kojih su se uglavnom pridržavali antički, a dobrim dijelom i srednjovjekovni moreplovci, onda nam nije teško shvatiti uz koju je obalu Jadrana prolazio glavni plovidbeni put što je od prapovijesnih vremena do kraja srednjeg vijeka spajao Orijent i istočni Mediteran sa središnjom Europom. Već u početku grčke trgovačke orijentiranosti prema Jadranu smatralo se da je trgovina na Jadranu vrlo unosna, ali i opasna. Govorniku Liziji poznato je da se na Jadranu plovilo s 50 posto rizika. Brodovima prigodom uplovljavanja u Jadran, kako čitamo kod Livija, prijetila s lijeve strane obala Italije bez luka (importuosa Italiae litora), a s desne Iliri, Liburni i Histri, divlja plemena većinom ozloglašena zbog zlodjela na moru. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet znatno kasnije govori da su na istočnoj jadranskoj obali, otoci gusti i mnogobrojni, tako da se brodovi nikada ne plaše bure. Zapadna obala Jadrana zbog svoje nerazvedenosti, nezaštićenosti otocima, nedostatku luka, plitkim obalama i otvorenim morem nije bila podobna za uzdužnu jadransku plovidbu a k tome je imala i stalne struje protiv plovidbe pri uplovljavanju u Jadran.
Njegovo veličanstvo BROD
“Brod je čovjekov proizvod, djelo njegovih ruku i nije beživotni predmet. Brod je biće i to upravo žensko biće, kojeg i njegov graditelj znamenuje gotovo u pravilu ženskim imenom pri njegovom rođenju-porinuću u more. Brod (lađa, barka) je žensko biće i po zaobljenošću oblika, antropomorfnošću konstrukcije i samim nazivljem, zato je najsličniji svom tvorcu te je za njega karakteristična mijena, a ne vječnost.”
Glavna pomorska snaga na Jadranu tijekom 1. tisućljeća prije Krista bili su Liburni. U 6. i 5. stoljeću Jadran je u sferi interesa Grka, koji ovdje osnivaju i svoje kolonije, a čije trgovačke lađe plove Jadranom. Naravno, sukobi interesa između Liburna, Histra i ostalih ovdašnjih naroda i Grka vjerojatno su postojali, a i gusarstvo, pa čak i kao, nazovimo to tako, gospodarska djelatnost, svakako je nazočno. Iz ovog vremena imamo prikaze brodova i to scene pomorskih bitki. Na kamenoj steli iz Novilare pokraj Pezara, gdje je najvjerojatnije prikazana upravo bitka s Liburnima. Drugi je sukob zabilježen na brončanoj vjedrici pronađenoj u Nezakciju (Vizače kraj Pule), koju datiramo oko 500. godine prije Krista, a prikazana je velika veslarica u sukobu s Histrima. Raniji prikaz brodovlja pronađen je na knemidama (štitnicima za noge) u Glasincu južno od Sarajeva. Prikazana su tri velika broda s kvadratnim jedrom i košem na vrhu jarbola.
Zahvaljujući arheološkim nalazima, utvrđena su dva načina na koji su se u antici u našim krajevima izgrađivali brodovi – jedan je autohtoni, liburnski način spajanja elemenata brodske konstrukcije, a drugi rimski, ustanovljen na ostacima mnogih kako trgovačkih, tako i ratnih brodova.
Upravo u mulju antičke Enone (Nina) krili su se ostaci dvaju brodova čije su oplate zajedno s kobilicom spojeni “šivanjem”, dok su rebra spajana drvenim klinovima sa svakim madirom. Potvrdu ovoga što je pronađeno pod morem, nalazimo i kod antičkih pisaca, koji liburnske i histarske brodove nazivaju SERILIAMA, a pišu i o tome da su spajani lanovom i žukovom užadi.
Možemo dakle ustvrditi da su u ninskoj luci otkriveni ostaci liburnskih brodova i da su to s obzirom na dosad poznate nalaze jedinstveni brodovi i najstariji brodovi na Mediteranu izrađeni brodograđevnom tehnikom šivanja elemenata konstrukcije i spajanja rebara drvenim klinovima bez uporabe metala. Brodovi su koristili i jedro jer prema nalazu škace (temeljnice jarbola, modius) na dvije paralelne gredice na jednom od brodova, može se utvrditi i mjesto za učvršćenje dvonožnog jarbola.
Radiokarbonska analiza pojedinih drvenih uzoraka serilija pokazala je da je drvo za njihovu gradnju bilo posječeno u trećem stoljeću prije Krista, a brodovi su prema nalazima rimskog novca, bili potopljeni u dnu ninske luke u prvom stoljeću poslije Krista. Svakako možemo biti ponosni na liburnske serilije, šivani brodove duge od 15 do 20 metara, relikte daleke brodograđevne tehnike iz davne predindoevropske Mediteranske baštine koju su Liburni očuvali do antičkih vremena.
Drugi način gradnje brodskog trupa otkriven u ostacima brodova na podmorskim nalazištima u Mediteranu koristi tehniku međusobnog spajanja madira drvenim pločicama i klinovima. Naime, u rubovima svih madira kod ove brodograđevne tehnike buše se na obje strane široki utori u koje se umeću drvene pločice i kroz madir s obje strane spajaju drvenim klinovima. Za spajanje rebara koriste se drveni klinovi, metalni čavli i pašaice (šipka za spajanje rebara), dok se na vanjski dio brodskog dna ponekad stavlja brončana ili olovna oplata.
Istočnom obalom Jadrana, pa i Mediteranom plovili su tijekom antike trgovački i ratni brodovi pokretani snagom čovjeka i vjetrom čija se prosječna brzina kretala od 4 do 6 čvorova. Od ratnih brodova svakako valja spomenuti rimske ratne LIBURNE za koje rimski pisac Vegecije kaže da su pridonijele pobjedi Augusta u bitki kod Akcija 31. godine prije Krista. Kada su kasnije ušle u sastav ratnih brodova, liburnama se nazivaju brze veslarice s jednim do pet redova vesala koje su koristile i rostru, produženu gredu na provi broda u obliku ovna trozuba ili nekim drugim broncom presvučenim kljunom, kako bi se u ratnom sukobu pokušao zabiti u bok broda. Ime, a vjerojatno i oblik ovog ratnog broda, zadržao se još dugo nakon antike u našem priobalju, tako da se još u 13. stoljeću spominje sukob liburne s rostrom.
Uz karakteristične liburnske brodove, svakako je veliko otkriće, također na ulasku u ninsku luku manjih brodova iz starohrvatskog razdoblja. Srećom su ovi brodovi negdje u 11. stoljeću napunjeni kamenjem i potopljeni kako bi štitili ulaz u luku i na taj način ostali sačuvani do naših dana.
Ovi starohrvatski brodovi odgovaraju opisu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, koji ih naziva KONDURAMA. Možemo ih opisati kao brodove za više namjena: koji su mogli prevoziti teret, biti ribarice, a kao brze veslarice s desetak veslača i ratnika postajali su ratni brodovi. Nalaz gredice sa škacom (temeljnicom jarbola) govori da su brodovi koristili vjerojatno kvadratno jedro. Starohrvatske kondure, jedne od najsačuvanijih brodova iz ovog ranog vremena na Mediteranu, upravo su ono izvorno hrvatsko, što nam potvrđuje vjekovnu povezanost Hrvata s morem na koje su doselili u ranom srednjem vijeku.
Razdoblje od 12. do 15. stoljeća obilježeno je daljnjim razvojem brodova. Uvodi se središnje kormilo i latinsko jedro što povećava maritimne sposobnosti brodova, a brodska artiljerija unosi bitne promjene u načinu ratovanja na moru. Jedan od najznačajnijih brodova koji se koristi tijekom dugoga vremenskoga razdoblja od 10. do 18. stoljeća je GALIJA, velika duga veslarica koja koristi i jedra, obično s dva do tri jarbola s latinskim jedrima. Galija je izrazito ratni brod ali se koristi i u trgovinske svrhe. Tijekom višestoljetnoga razvoja ove veslarice mijenjali su se oblici, broj i položaj vesala ali i naoružanje; od bacačkih sprava i praćkara do topova koji se smještaju na provi. Od trgovačkih brodova tijekom 14. i 15. stoljeća plove KOKE (CHOCHA) i nešto manje KOKINE (CHOCHINE). Spominju se također i TERETE, veći trgovački brodovi. Postoji opis jedne KOKE iz 14. stoljeća koju je kroničar Pavao Pavlović izmjerio kada je pristala u zadarskoj luci, te kaže: «da je imala 70 ljudi (članova posade) i nosivost zapremnine 1200 bačava (preko 700 tona). Ustanovio je također da je duga 52 lakta (oko tridesetak metara). Nadalje govori da ima 27 ćelijica za spavanje i još neke druge spavaonice od kojih je osam bilo dosta prostrano, a imala je i tri krušne peći. Koke su bile skupe lađe pa su obično imale više vlasnika.
U 14. stoljeću spominju se KOKE, KOKINE, TERETE, GALIJE, TRIREME i dr. Pojavit će se zatim BARKUSIJI, NAVE, KARAKE, MARCILIJANE, GRIPOVI, a ovi će brodovi uz GALIJUNE, BERTONE, ORKE, SAJETE, TARTANE, PULAKE, FELUKE, FREGADONE, ŠAMBEKE biti u uporabi od 16. do 18. stoljeća uz kasnije PELIGE, TRABAKULE i BRACERE. Od vrsta brodova spominje se još PINKA, KEKIJE, CIMBERO, MARTIGA, itd.
Vidjeli smo dakle kako se našim Jadranskim morem, drevnim Mare Adriaticumom plovi, moglo bi se kazati, od prve pojave čovjeka na ovom prostoru. Otisnuo se čovjek na more da bi lovio, plovio i trgovao, nažalost često i ratovao. A zahvaljujući upravo svojoj razvedenosti, istočna obala Jadrana bila je puno pogodnija za plovidbu od one zapadne. Iz toga proizlazi i vječna borba za prevlast nad ovim krajevima. Ali, nadajmo se da je napokon došao mir na ove obale, a u mnogim lukama, marinama i zaštićenim uvalama, zadovoljstvo nam je vidjeti moderne Argonaute kako uživaju u svim blagodatima našeg lijepog, hrvatskog Jadrana, osluškujući u noćima punim bonace udaljene glasove nekih drevnih pomoraca.
Ovaj je esej objavljen u Osvitu, časopisu Ogranka Matice Hrvatske u Šibeniku, a prije toga je pročitan na jednom stručnom skupu. Zahvaljujem kolegici Narcisi Bolšec Feri što me upozorila na izuzetan nalaz broda u Zambratiji 2008. godine. Ovaj je esej napisan prije tog velikog otkrića. Hvala Narcisa
Zdenko Brusić, Željko Krnčević / Morski.hr
