Koliko svojim pozitivnim, kao i negativnim, svjesnim ili nesvjesnim, slučajnim ili namjernim postupcima i izjavama utječemo na ponašanje i profesionalnu budućnost drugih ljudi? A koliko sami, svojim pozitivnim, kao i negativnim, svjesnim ili nesvjesnim, slučajnim ili namjernim postupcima i izjavama utječemo na ponašanje drugih ljudi prema nama samima?
Bio sam mladi 3. ofičal, pun bijesa, nerazumijevanja i borac za pravdu, kad sam u razgovoru pitao zapovjednika, ne puno starijega od sebe, zašto ljudi ne znaju pohvaliti. Zašto je uvriježeno kritizirati, kuditi, čak i vrijeđati podređenoga kad pogriješi? Ali ne ga pohvaliti, barem neizravno, dati mu do znanja da je to nešto dobro, odlično učinio. Odgovorio mi je kako to nitko ne radi. Nisam se tada slagao s njime, unatoč poštovanju prema njemu i kao osobi i kao zapovjedniku. A ne slažem se niti danas, gotovo trideset godina kasnije. Osim ako nisam i dalje nekakav borac za pravdu.
Prije nego nastavim, želim naglasiti da u svakom altruisti čuči, bolje ili lošije, prikriven egoista. A te teme sam se dotaknuo u jednoj od ranijih kolumni „Što ostali oko mene više znaju, i meni i njima je lakše“.
Na brodu imamo, recimo, osamnaest članova posade od kojih svatko od nas obnaša svoje dužnosti. Neki, većina, među nama smo snalažljiviji pa uspijevamo savladati sve svoje obaveze. Neke bolje, druge malo lošije, ali održavamo solidan, prolazan prosjek.
Gotovo redovito, na svakom brodu, nađe se pokoji od onih koji misle da znaju sve o svemu. Takvi očekuju da im se divi i da se njihovo mišljenje sluša i poštuje bez pogovora. Potom nailazimo na one koji znaju svoj posao, ali se prave mudri te izbjegavaju posao na sve moguće načine. Takvi, najčešće, spadaju u kategoriju mudrijaških lijenčina.
Međutim, rijetko, ali ipak se desi da naiđemo na ljude koji, iz bilo kojih razloga, nisu u stanju odbavljati svoje dužnosti u potpunosti. Ali se silno trude dajući sve od sebe da naprave najbolje što mogu. Upravo takvi naročito zaslužuju da ih se pohvali, da im se da do znanja da je njihov trud zamijećen.
Problem se, donekle, rješava ocjenjivanjem članova posade, koje nikome od nas nije osobito drago. I ostavlja dosta prostora za manipulaciju. Naročito ako su takva ocjenjivanja povjerljive prirode i dotičnom članu posade nije dostupno, sve dok se ne iskrca i suoči ga se s tuđom istinom o njemu samom. Prije dosta godina smo se uhvatili u diskusiji o tome kolega i ja, gdje je on bio žestoki pobornik povjerljivog ocjenjivanja, a ja, apsolutno suprotno, sam uvijek za otvorene karte. Slažem se da se povremeno izdešavaju situacije kad stvari izmaknu kontroli, pa za izbjeći veće probleme se može učiniti bez pomorčeva znanja. Nisam upućen, ali nekako vjerujem da u današnje vrijeme sve, ili barem većina, kompanija preferira otvoreni tip ocjenjivanja uz mogućnost pomorcu da napiše svoju opasku ili neslaganje s ocjenama.
Kroz posao kao Čif i Komandant sam se susreo više puta s krajnje negativnim verbalnim komentarima svojih prethodnika o pojedinim članovima posade. Nisam siguran što se time željelo postići, osim diskreditacije dotičnog pomorca. No, sama ideja da bih prihvatio tuđe mišljenje samo na osnovu pričanja mi je komično, koliko i apsurdno.
Tako sam jednom kao Čif čuo od kolege kako je taj i taj „lijen, glup, nesposoban i neupotrebljiv“. Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je zašto je taj čovjek i dalje na brodu, a nije iskrcan. Uzeo sam sve s rezervom, iako mi je uspio ubaciti „bubu u uho“. Prolazili su dani, pa tjedni, a nije se dešavalo ništa loše s tim čovjekom. Dapače, pokazao se kao, barem, prosječan u svome poslu, ako ne i bolji.
Drugi slučaj sam doživio kao Komandant kad mi je kolega rekao otprilike identične stvari o tom i tom. Situacija je bila utoliko teža što sam tek bio unaprijeđen. Međutim, kao i u prvom slučaju, uspostavilo se da je situacija bila potpuno suprotna. Čovjek se pokazao, dapače, kao vrstan znalac svoga posla.
Međutim, što se dešava kad se u sličnim situacijama pišu povjerljiva ocjenjivanja, kao što je bio slučaj na kompaniji gdje sam netom bio unaprijeđen? U ovom konkretnom slučaju, čovjek je ostao bez posla i morao je mijenjati kompaniju.
Kako spominjem ranije, većini nas to nije drag posao. Ako zbog ničega drugoga, onda jer je teško isključiti emocije od posla. Bile pozitivne ili negativne. Tako vam naleti čovičić simpatičan samo tako, ali nije baš da mu posao ide od ruke. Ili drugi, nimalo simpatičan, ali je u poslu iznadprosječan. I nađete se na sto čuda. Naravno da se moramo potruditi iskopčati i sve sagledati objektivno i realno.
A dešavaju se i situacije kad ljudi precijene sami sebe, upravo zbog nerealnih prijašnjih ocjena.
Jednom zgodom smo imali čovjeka prosječnog u svom poslu koji je odbio potpisati dokument u kojem je bio ocijenjen kao prosječan. Samo zato, uporno je ponavljao, jer su mu do sada upisivali kao da je, u najmanju ruku, mješanac između „batmana“ i „spidermana“.
Drugom zgodom sam mladog ofičala preporučio za viši rang, iako je sveukupna ocjena bila prosječna. Došao je k meni sav zbunjen kako nije nikada ranije dobio lošije ocjene. Što je, itekako, mene zbunilo. Ipak, uspio sam ga uvjeriti da prosjek nije loše i da ga preporučam za viši rang. Vratio se nakon nekoliko mjeseci na isti brod u novoj funkciji.
Ljude se dovodi u zabludu i sumnju dijeleći im nestvarno visoke ocjene samo zato da bismo olakšali sebi samima. Kroz sve ove godine navigacije, sjećam se svega nekolicine među nama svima koji su se, u pojedinim stavkama, isticali i bili iznadprosječni. Istovremeno, krajnje odgovorno tvrdim da smo većina u nekakvom više ili manje prosjeku. Netko možda i briljira u određenom aspektu, ali je sveukupna ocjena dobar, prosjek. No, svakako, zaslužuje nepristrano ocjenjivanje koje može i hoće itekako utjecati na njegovu profesionalnu, ako ne i privatnu, budućnost.
U svakom slučaju, bili vi ocjenjivani ili ocjenjivali druge, želim vam uvijek i bez iznimke dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
U navigaciji, Celebeško more, Bacolod (Filipini) – Bontang (Indonezija), 13. rujan 2021. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
