Lokacija: Nedaleko pacifičke obale Južne Amerike
Vrijeme: druga polovica rujna 2004. godine
Ime broda: Stolt Durham
Durham, od milja, bio mi je drugi po redu brod na engleskoj kompaniji, petnaesti i posljednji u svojstvu Čifa. Iako su i brod i ugovor bili donekle lakši od prethodnog, ipak su bili među najtežima i najzahtjevnijima u mojoj karijeri Čifa na „kemiji“. A Durham je bio krasan brodić od cca. 13.000 tona nosivosti sa svim tankovima od nehrđajućeg čelika (Stainless Steel), vlastitim generatorom za proizvodnju dušika (Nitrogen) i još nekim detaljima koji su ga svrstavali u „kemiju“ koja je mogla prevoziti gotovo sve najgore gadosti među teretima. Srećom, u moja četiri mjeseca smo uspjeli izbjeći spomenute gadosti, mada se ne bi moglo reći da smo baš niti „prošli lišo“. Ipak, ništa na što i ja i većina ekipe na brodu nismo navikli. S naglaskom na većinu.
Komandant je bio Englez, kakvih petnaestak godina stariji od mene, iskusni tankeraš s raznih vrsta tankera od produkata, preko sirove nafte do plina. Imao je manire gospodina i bio je, kako bi se reklo kod nas u Primorju „in gamba“. A imao je i manire Komandanta koji je stajao iza „svoga“ čovjeka. To mi je jednom otvoreno dao do znanja, rekavši mi kako nisam sam na brodu nego smo svi skupa tim. Na moju žalost, ili radije sreću, kroz svojih devet godina „čifovanja“ sam, uglavnom, imao suprotna iskustva s Komandantima da sam postepeno evoluirao u samostalnog i neovisnog Čifa. Uz nekoliko časnih iznimaka kojih se rado sjećam dan danas.
No, manjkalo mu je iskustvo na kemiji. I to ga je, očito, opterećivalo više nego što je bilo neophodno. Stoga je teško, iako meni nerazumljivo, prihvaćao da Čif, tj. ja, zna kudikamo više o operacijama, teretima i, prestrašno, o pranju tankova. A bilo mi je narazumljivo jer se nisam nikada prema nikome, a naročito ne prema pretpostavljenima, ponašao bahato. No, svakome njegovo.
Svakako, je li zbog toga, je li zbog moje urođene antipatičnosti, ili pak nečeg sasvim trećeg, nije me osobito „gotivio“. Analogno tome, nisam niti ja njega. Iako je postojalo uzajamno, prešutno poštovanje, moguće i vjerojatno pomalo nevoljko s obje strane. No, isto tako, postojalo je, s njegove strane, određeno rivalstvo po pitanju tereta i operacija. Što se protezalo i na ostale aspekte moga posla. Kao da je samo čekao da negdje pogriješim kako bi to nadoknadilo njegov manjak iskustva oko kemije.
Takvo njegovo djetinjasto ponašanje nas je dovelo do situacije koja je mogla završiti kudikamo gore s kudikamo ozbiljnijim posljedicama za nekolicinu od naših, uključujući, neposredno, njega i mene.
Bila je subota, redoviti dan za vježbe s čamcima za spašavanje, protupožarne, spašavanje osoba iz zatvorenih prostora i ostalih. Imao je svojevrstan fetiš za što detaljnije i što zahtjevnije vježbe. Ne jer je imao loše namjere ili se iživljavao nad nama nego upravo suprotno, želio je da pokušamo, vidimo, osjetimo kako bi to moglo izgledati u stvarnoj situaciji. Jednom smo tako imali vježbu/natjecanje/utrku u brzom hodanju s dišnim aparatima na leđima s maskama preko lica. U dvije grupe smo se trebali što brže, ne trčeći, spustiti s mosta, preko krme, oko prove uspenjati natrag do mosta. Po povratku skinuti aparat i pomoći slijedećem da ga uprti na leđa. Sekondo, koji je bio u mojoj ekipi, inače teški pušač, vratio se do mosta uspuhan, jedva dišući i gotovo ljubičast u licu. Sad tome, uz malo mašte, treba pridodati stvarnu situaciju, požar, dim, vrućinu, slabu vidljivost, paniku i strah. Zastrašujuće.
No, spomenute subote je odlučio da oba čamca, s ljudima unutra, spustimo do iznad mora i dignemo natrag. Vrijeme je bilo lijepo, ali je bilo malo mrtvoga mora i brod je lagano valjao, nekoliko stupnjeva desno/lijevo. Osobno nisam bio oduševljen idejom spuštanja, ni zbog samih čamaca, a naročito zbog ljudi unutra. Pa sam ga pokušao nasamo, diskretno, nagovoriti da odustanemo od spuštanja do sljedeće prilike. Samo što mi se nije nacerio u facu uz pogled koji je izazivao i pitao me šta sam takva kukavica. Nisam zagrizao nego sam mu i dalje pokušavao objasniti kako se bojim za ljude i sam čamac. Kao tvrdoglavi tinejdžer je odmahnuo rukom uz komentar kako se ništa ne može desiti pri tako neznatnom valjanju.
Trojica ili četvorica su se ukrcali u lijevi čamac, spustili smo ih dolje i digli natrag, da se ništa nije dogodilo. Promatrao me trijumfalno i samozadovoljno se smijuljeći. Nitko sretniji od mene što je sve dobro prošlo.
Međutim, prilikom namještanja čamca u izbočene bokobrane sohe, na koje čamac mora naleći kako bi se mogao učvrstiti, brod se zavaljao nešto više nego do tada. Čamac, ovješen na čeličnoj užadi, se pod inercijom zavaljao jače. Kako nije bio još „sjedio“ u „kolijevci“ sohe bokom je bubnuo u bokobran koji mu je probio trup. Nije to bilo ništa teško, bilo je uglavnom površinsko oštećenje veličine muškarčeva dlana. Ali je bilo oštećenje koje se moglo izbjeći. Prvo su se ljudi iskoprcali iz čamca pa smo provjerili kolika je šteta i kako ju sanirati. Komandant je samo komentirao da to nije ništa i pobrao se u kabinu.
Naravno, desni čamac te subote nismo spuštali.
U navigaciji, Južno Kinesko more, Batangas (Filipini) – Bangkok (Tajland), 28. VII. 2022.
Kapetan Aron Baretić – ABe
