Zlarin i Prvić bez pruge drugi put u 10 dana, a zima nije ni počela, piše Šibenski.
Zlarin je dva tjedna bio bez rasvjete, a komunalna zapuštenost daje znati da je to- kvart Grada Šibenika…
Osvanuo je utorak 31. listopada s jačim jugom, pa su Šibeniku najbliži otoci Zlarin i Prvić ponovno bili odsječeni od kopna jer nije vozio brod Lara, Jadrolinijina “pruga” 505.
Prije samo desetak dana, 20. listopada, dogodilo se isto.
Očito prolazi ono dugo, lijepo, posezonsko razdoblje mirna i lijepa vremena i sad Zlarinjani i Prvićani (Kaprije i Žirje nisu na istoj liniji) mogu očekivati da će svako malo biti odsječeni od grada, Šibenika ili Vodica (koji su im na optičkoj udaljenosti…), odnosno kopna.
Tog je jutra, 31.listopada, zlarinski, inače sjajno opskrbljen dućan, ostao bez robe, vjerojatno i prvinski. Ona jest bila ukrcana u Laru, ali Lara nije isplovila.
Zlarin je osvanuo bez kruha, nestalo je i “toasta” a na Lari je ostala i sva svježa roba koja zahtjeva određeni tretman skladištenja, za koje je zlarinska butiga osposobljena, ali brod nije. Za vlasnika trgovine i ekipu iz butige, da čupaju kose s glave…
Šibenski je zvao brodara, Jadroliniju, no u tom trenutku se nitko nije odazvao na broju rukovoditelja operative.
Potom su nazvali dogradonačelnika Danijela Miletu, jer Zlarin je grad:
-Naravno da znamo za taj problem, nebrojeno puta smo slali dopise brodaru Jadroliniji. I sad ću to napraviti. No znam i odgovor: oni, jednostavno, nemaju drugi brod odnosno dugu mogućnost da riješe ovaj problem.
Otočani postavljaju sljedeća pitanja: zašto brod ne dođe do Zlarina pa riješi bar jedan otok- takva je nekad bila praksa? Zlarinska vala je u apsolutnom zaklonu od juga, toliko se puta događalo da brod ostane noćiti na Zlarinu- ali bi bar “spasio” jedan (od dva…) otok od izolacije.
Bivalo je i da pruga prođe s “gornje” strane Prvića na pristan u visini Šepurine. Pa tako spasi oba.
Ni to se više ne događa.
Bar dvadesetak ljudi sa Zlarina, valjda i toliko Prvićana, ostalo je tog jutra na šibenskoj rivi ispred zatvorene Lare. Među njima, naravno, i oni koji imaju zdravstvene probleme i vraćaju se tko zna s kakve terapije doma. Ili ne mogu u grad na primjer- zbog dijalize ili kemoterapije…
Barem desetak školske djece svaki dan ide u školu u grad.
Šibenski piše da se prisjećaju jedne od sličnih priča ovoga proljeća kad je mjesni ugostitelj svojim brodom prevezao djecu u školu, a zaposlene u grad, jer nije bilo broda. Čak i bez obavijesti.
Da, nedostatak komunikacije je ovdje također veliki problem.
Međutim, i u utorak je, po najjačem jugu, zlarinski taksi prijevoznik vozio u grad i iz grada…
Znači moglo se.
Prema tome, stvar ovakve izolacije zlarinskih otoka nije u tome što nema zamjenskog broda, nego u tome što prijevoznika, Jadroliniju, nije briga.
Da ju je briga, onda bi, naprosto, za ovakve slučajeve imala rezervni plan.
Kao što postoji “plan B” ako se zbog nečega zatvori autocesta.
Pa ako na šibenske otoke Zlarin i Prvić već ne može voziti Lara (čak ni do zaklonite uvale Zlarina…), onda neka državni brodar izvoli smisliti tj. organizirati rezervu.
Na primjer neki privatni, ili brod neke civilne službe, koji i po jakom jugu može savladati otprilike jednu milju (!) udaljenosti od šibenske rive do ulaza u Kanal svetog Ante, i još otprilike jednu milju (!) udaljenosti od izlaza iz Kanala do punte Zlarina.
I koji s jugom u krmu može pristati s “gornje” strane Prvića…
Stvar je organizacije, dobro, možda i nešto izvanrednih izdataka, ali zašto se te mogućnosti ne planiraju već pri izradi godišnjeg plana poslovanja? Zna se što otočanima slijedi zimi.
Cijeli članak možete pročitati ovdje.
Jordanka Grubač Granik / Šibenski.hr
