Olupina Gilde leži na ravnom, pješčano-muljevitom dnu na dubini od 28 metara. Do nje se može doći isključivo morskim putem, najbolje uz pomoć nekog od obližnjih ronilačkih centara koji dobro poznaju olupinu i njenu poziciju.
Ipak, budući da se radi o uronu „u plavo“ potrebno je određeno iskustvo, jer ronioci svoj zaron do olupine započinju pomoću plutače i konopca za sidrenje. Kao i na svim drugim lokacijama olupina uzduž zapadne obale Istre, bez obzira na trenutne vremenske prilike, vidljivost u ljetnim mjesecima može biti dosta loša i ograničena na 2-3 metra, dok je od kasne jeseni do proljeća uglavnom bitno bolja i može iznositi 10-tak i više metara. Samo u izuzetnim prilikama, koje se događaju nekoliko puta godišnje, vidljivost zna biti odlična pa se tada vidi gotovo cijeli brod.
Veći dio željeznog trupa olupine je integralan, te leži na dnu u okomitom položaju. Na velikoj zaobljenoj krmi ističu se rešetkaste željezne grede koje su bile podupore za drvenu krmenu palubu,no ona je odavno istrunula pa se kroz nju može u unutrašnjosti krme vidjeti ostatak mehanizma kormila. Plivajući od krme prema naprijed, prolazimo iznad krmenog teretnog skladišta čija je lijeva strana djelomice otvorena, jer je trup na tom mjestu popustio i dio oplate se otvorio i naslonio na dno, prenosi Gorgonija.com.
Oba jarbola su pala i nalaze se na dnu pokraj olupine, napola zatrpani pijeskom. Nakon krmenog skladišta nailazimo na ostatke nadgrađa koji izgledaju vrlo niski, a na zadnjem njegovom kraju je veliki otvor gdje je nekada stajao dimnjak, koji je bio spojen sa parnim kotlom. Unutrašnjost nadgrađa je jako zamuljena, a fini mulj podiže se i pri najmanjem pokretu. Osim toga, vrata kao i svi otvori debelo su obrasli morskim spužvama, koraljima i raznim raslinjem što bitno smanjuje slobodni prostor za ulaz i povećava opasnost da se zaglavimo.
Ipak, iz unutrašnjosti rado izviruju veliki ugori kojih na olupini ima desetak, oprezno promatrajući ronioce koji su se usudili ući u njihovo carstvo. I velike škarpine susretali smo svuda po olupini. Na prednjem dijelu nadgrađa bio je nekada drveni zapovjednički most, koji je također odavno istrunuo. Nekoliko metara dalje vidi se ostatak otvora prednjeg teretnog prostora, ali tu je brod prekinut, a željezni limovi izvijeni uslijed eksplozije mine savijeni su kao da su od papira.
Pramac broda posve je otkinut i leži na dnu nagnut na stranu oko 50 m od ostatka olupine. Do njega se može doći jedino ako je sa olupinom povezan spojnim konopcem, ili ako voditelj ronjenja poznaje njegovu točnu lokaciju.
Olupina parobroda Gilda jedna je od manje poznatih atrakcija sjevernog Jadrana. No redovito je posjećuju ronilački centri smješteni na samom sjeveru Istre, jer je kao i druge istarske olupine stanište velikog broja riba, rakova i drugih morskih organizama, a dijelovi olupine prekriveni školjkama i spužvama pružaju prekrasne mogućnosti za fotografiranje.
Povijest Gilde
Brod Gilda (prije Italia) izgrađen je 1881. godine u brodogradilištu Stettiner Vulcan Werft u gradu Stettin u današnjoj Poljskoj za njemačkog naručitelja Pommerische Dampfschiff Gesellschaft. Bio je to željezni parobrod od 872 tone, dužine 70 m i širine 8,4 m. Dva parna kotla Rowan-Glasgow proizvodila su paru za parni stroj trostruke ekspanzije sa jednim vijkom, sa kojim je brod postizao brzinu od pristojnih 10 čv. Narednih godina Gilda je prevozila razne terete između Jadranskih i Sredozemnih luka.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata dolazi do smanjenja, pa i prekida prekooceanskih putovanja, kao i samostalnih putovanja Jadranom, koji postaje ratnom zonom. Brodovi Austro-Americane usidreni u neprijateljskim lukama rekvirirani su. Teretni parobrod Gilda, kao i mnogi drugi teretni brodovi Austro-Ugarskih kompanija, uključeni su u sastav transportnih brodova za prijevoz hrane i raznog drugog materijala za ratne pootrebe Austro-Ugarske vojske. Plovidba se zbog opasnosti od neprijateljskih podmornica odvija u konvojima jer, Iako Italija do polovice 1915. godine još nije ušla u rat premišljajući se kojoj se strani prikloniti, već su od 1914. godine u Jadranu zabilježeni napadi francuskih podmornica. Još je bio svjež primjer francuske podmornice Curie koja je 17. prosinca 1914. pokušala napasti ratnu luku Pula, ali je prilikom ulaska u zaronjenom stanju zapela u protupodmorničku barikadu iz koje se više nije mogla osloboditi, pa je izronila i zatim potopljena. No na Austro-Ugarske brodove nisu vrebale samo neprijateljske podmornice. U to su vrijeme na širem području oko Pule, kao i na prilazima tršćanskoj luci položena brojna minska polja, pa je plovidba tim područjem bila izuzetno opasna. Brodovi su pri isplovljavanju iz Trsta morali slijediti točno propisane koridore slobodne od mina, a svaka pogreška mogla je imati fatalne posljedice. Takva je sudbina zadesila i parobrod Gilda.
Slovenski istraživač, entuzijast i ronilac Danijel Germek pronašao je u tršćanskom arhivu izviješće sa kratkim opisom o gubitku parobroda Gilda. U njemu stoji da je dana 23. lipnja 1915. godine iz Trsta nešto poslije 17 sati isplovio konvoj od tri broda. Na čelu je bio parobrod Brunette, slijedio je parobrod Radium, a za njim je plovila Gilda sa teretom magnezita i različite opreme. Kada se konvoj oko 18.30 sati našao na otprilike 3 nm sjeverozapadno od rta Savudrija, iznenada je odjeknula snažna eksplozija, a iza pramca Gilde suknuo je u zrak visok stup vode i dima, izmiješan komadima pokidanog metala, koji su popadali u more. Kada se razišao dim od eksplozije, cijeli pramčani dio Gilde bio je već pod morem, a članovi posade pojurili su do čamaca za spašavanje, od kojih su uspjeli spustiti u more samo jedan. Pa ipak, svih 22 člana posade uspjelo se ukrcati u čamac i budući da ostala dva broda nisu prolazila, vjerojatno iz straha da i oni ne postanu žrtvama mina, zaveslali su prema obali. Za to je vrijeme Gilda brzo nestajala sa površine, ispuštajući ogromne mjehure zraka između kojih su na površinu izbijali drveni komadi broda i brodske opreme. Brodolomci su se nakon upornog veslanja uspjeli dokopati Savudrije. U katastrofi ipak nije bilo žrtava, samo je petero mornara bilo lakše ranjeno komadićima metala koji su se razletjeli od eksplozije. Niti danas nije sigurno zapravo zbog čega je Gilda naletjela na minu. Možda je došlo do pogreške u navigaciji (ali je tada veća vjerojatnost da strana brod na čelu konvoja) no moguće je da se radilo i o plutajućoj mini koju je ranije nevrijeme otrgnulo iz minskog polja.
Zaniljivo je da je tridesetih godina 20. stoljeća olupina Gilde privukla pažnju talijanske tvrtke Societa’ Italiana Recuperi Marini (SoRiMa) iz Genove koja se bavila vađenjem potonulih brodova. Ona je od Lučke kapetanije Trst zatražila i dobila odobrenje za podvodno rezanje i demoliranje olupine uz uporabu eksploziva. U odobrenju datiranom 12. rujna 1938. godine, Kapetanija naložila da se smije koristiti eksplozivna punjenja do 1 kg, te da se prije svakog miniranja mora izdati upozorenje nadležnima za plažu u Savudriji, kao i lokalnim ribarima. No do demoliranja olupine Gilde ipak nije došlo, možda zbog talijanskih vojnih operacija koje su u međuvremenu pokrenute u Africi ili radi drugih prioriteta kompanije. Tako je olupina Gilde ipak ostala ležati zaboravljena na morskom dnu sve do današnjih dana.
