Prvi brod, novogradnja broj 1874 krštena je imenom Provence, zaplovio je s navoza brodogradilišta Swan, Hunter & Wigham Richardson u Newcastleu u Engleskoj krajem veljače 1951. godine Ugovorenu cijenu njegove izgradnje od točno 2.255.291 tadašnjih britanskih funti platila je francuska vlada kao nadoknadu za ratni gubitak SGTM-ovog broda Mendoza.
Brod blizanac, Bretagne izgrađen je sljedeće godine u brodogradilištu Chantiers & Ateliers de St. Nazaire u Francuskoj. Bili su to brodovi od 15720 bruto tona, dugi 177, široki 23,3 metara, a dvije Parsons parne turbine ukupne snage 15000 KS omogućavale su im preko dvije propele maksimalnu brzinu od 20 čvorova. Mogli su prihvatiti 157 putnika u prvom razredu, 167 u turističkom te 978 putnika u trećem razredu, a njih je opsluživalo 260 članova posade, piše Dubrovački dnevnik.
BRODU BLIZANCU JE PRESUDIO POŽAR
Provence i Bretagne su uspješno održavali južnoameričku prugu sve do kraja 1960. godine kada su zbog naglog razvoja transatlantskog zračnog prijevoza ostali bez putnika. Uskoro su iznajmljeni, pa je Bretagne u floti grčkog brodara Chandris Line zaplovio kao Brittany, a Provence prelazi u Costa Line za kojeg pod istim imenom održava prugu iz Genove do brazilskih i argentinskih luka. Nažalost, brod Brittany je u proljeće 1963. godine stradao u požaru u grčkom brodogradilištu Skaramagas pored Pireja gdje je odmah i izrezan u staro željezo.
Provence se pokazao kao veoma dobar brod pa ga je 1964. kupila brodovlasnička obitelj Costa, koja ga je do tada imala u najmu. Nakon potpune rekonstrukcije u brodogradilištu Mariotti (pored Genove) zaplovio je ponovo prema Buenos Airesu u svibnju 1966. godine pod novim imenom Enrico C.
OD KRAJA 70-IH I U DUBROVNIKU
Međutim, nakon samo dvije plovidbe je postalo očito da je ovo ipak previše luksuzan brod za emigrante, pa je zaplovio i na prvim kružnim putovanjima. Tako započinje jedno novo razdoblje u životu ovoga zanimljivog broda koje će trajati punih 36 godina. Potpuno rekonstruirani Enrico C od tada je mogao primiti do 800 putnika na kružnim putovanjima ljeti Sredozemljem, a zimi po Karibima.
Dana 21. travnja 1979. godine započinje s redovitim posjetima Dubrovniku, uglavnom sidreći se na lokrumskom sidrištu. Od tada je ovdje imao ukupno 51 uplovljavanje, sve do 29. lipnja 1991. godine kada je pred nastupajućim ratom među posljednjim putničkim kruzerima konačno napustio naš akvatorij, navodi Dubrovački dnevnik.
MSC GA KUPUJE OD COSTE
U objavljenom programu putovanja za 1982. godinu Enrico C je od 5. lipnja do 9. listopada plovio na kružnom putovanju sa subotnjim polaskom iz Venecije tičući luke: Bari, Rodos, Pirej, Mikonos, Dubrovnik i povratkom u Veneciju. Cijena tjednog krstarenja kretala se između 790 i 1585 američkih dolara. Od 1986. brod nosi modificirano ime Enrico Costa, a 1990. stare parne turbine mijenja s dva nova Wartsila diesel stroja, svaki od po 8500 KS. Od tada ima 16720 bruto tona i plovi brzinom od 19 čvorova.
Međutim, Costa Cruises preuređuje neke starije brodove kao što su Costa Marina i Costa Alegra, a uskoro gradi nove brodove, veće i komfornije Costa Classica i Costa Romantica. Istovremeno s narudžbom broda Costa Victoria u proljeće 1994. godine objavljena je vijest o prodaji Enrica Coste.
Iako se činilo da već isluženi brod neće lako naći kupca, krajem iste godine kupuje ga MSC i šalje u flotu svoga napuljskog brodara Lauro Line. Kako je u isto vrijeme kod obala Somalije nastradao legendarni Achille Lauro, brod je hitno i pod novim imenom Symphony poslan u njegovu zamjenu. Bio je to početak serije MSC brodova s glazbenim imenima.
Početkom 2000. MSC prodaje brod grčkom brodaru Golden Sun Cruises za kojeg na kraćim krstarenjima Egejskim morem i dalje plovi pod imenom Aegean Spirit, ali samo nakratko jer već iduće godine Golden Sun objavljuje stečaj. Vjerovnici preuzimaju brod, daju mu novo ime Ocean Glory I te ga iste godine prodaju indijskim rezalištima. U Alang je koncem listopada uplovio pod imenom Classica te je na tamošnjim plažama do svibnja 2002. konačno razrezan u staro željezo.
Ivo Batričević / Dubrovački dnevnik
