U pet teških dana bitke za Dubrovnik, od 8. do 13. studenoga 1991., hrvatske snage bile su primorane napustiti dominantne položaje nad Gradom – Strinčjeru, Bosanku i Srđ. Veliki gubici bili su na obje strane, a hrvatski branitelji su u glavama već bili spremni na obranu grada kroz ulične borbe. Ipak u popodnevnim satima 13. studenog 1991. došlo je do primirja, a u grušku luku, koja je još tog jutra bila u plamenu, uplovio je trajekt Slavija, piše Slobodna Dalmacija.
Idućeg dana, 14. studenoga 1991. taj je brod mnogima poslužio kao izlaz iz patnje, straha i nehigijenskih uvjeta. U jutarnjim satima u Gruž su stigle tisuće ljudi očajnički tražeći izlaz iz opkoljenog Dubrovnika.
“Na odlasku broda, jutros, ukrcalo se na njega 3 i po tisuće ljudi, i to po kriterijima dubrovačkog Općinskog štaba Civilne zaštite, da se prije svega iz Dubrovnika trebaju evakuirati žene i djeca prognanika iz Konavala, Župe dubrovačke i drugih okupiranih područja dubrovačke općine, a koji su u Dubrovniku ostali bez krova nad glavom. Naime hoteli u kojima su našli privremeni smještaj su porušeni. Na brod su ukrcane i trudnice, ranjenici, inozemni državljani i oni inozemni novinari koji su odlučili otići. (…) Ukrcali su se na brod i članovi europske misije, mnogi od njih i razočarani svojom dosadašnjom ulogom ovdje u Dubrovniku.”, govorio je Vedran Benić, novinar HTV-a.
Brod koji je registriran za maksimalno 800 ljudi isplovio je, po jakom nevremenu, s oko 3500 putnika prema Crnoj Gori. Naime, Slavija je morala prvo u neprijateljsko uporište Zelenika gdje su trojica pregovarača iz zapovjedništva obrane Dubrovnika, Ivo Šimunović, Nikola Obuljen i Tonči Bačić, trebali saslušati ponude i zahtjeve Jugoslavenske narodne armije vezane za budućnost Dubrovnika. Iz vrlo nepovoljne situacije, izvukli su ih nesvjesno sami pregovarači sa strane JNA, ističe Slobodna Dalmacija.
“Preko puta mene sjeo je kapetan bojnog broda Čelebić i čim smo započeli razgovore, njegove prve riječi su bile: “Vi se morate odmah povući sa Srđa i iz Mokošice”. Meni je u tom času svanulo jer sam shvatio da oni nisu na Srđu, inače naravno ne bi to ni tražili.”, kazivao je Nikola Obuljen, pregovarač Republike Hrvatske.
Po povratku, s pregovora koji su završili u uobičajenom natezanju, pregovarači su s broda Slavija javili zapovjedniku obrane Dubrovnika Nojku Marinoviću da neprijatelj nije zauzeo Srđ. Nakon toga nekolicina branitelja penje se na Srđ te zauzima položaje u utvrdi “Imperijal”. Bio je to iznimno hrabar pothvat s obzirom na to da su neprijateljske snage bile s jedne strane na Strinčjeri, a s druge u selu Bosanka.
Tijekom dramatične noći s 14. na 15. studenoga, brod Slavija zaplovio je prema Puli. Iako je trebao pristati u Splitu to se nije dogodilo jer je u ranim jutarnjim satima Split bio napadnut smrtonosnim projektilima tijekom boja za Splitski kanal. U takvim dramatičnim okolnostima na brodu su se rodile i dvije bebe – Hrvoje Konsuo i Marino Radić.
“Udaljavamo se od Dubrovnika, a sada je već izvjesno da ćemo porod morati obaviti na brodu. Jedan od časnika me vodi do ormara u kojem drže nešto medicinskog materijala. Tu nalazim male sterilne komprese, veliku sterilnu gazu, nesterilne rukavice, i male škare koje šaljem u kuhinju na sterilizaciju. Molim osoblje za što više plahti i ručnika, a u kabini je i doktorica Čale koja mi pomaže. 15. studenog 1991. u 8 i 55, službeno stižemo do ponte od Pelješca. Rađa se muško čedo, koje odmah kreće u plač, kupam ga i umatam u plahte jer pelena nema. Rodio se mali Hrvoje Konsuo.”, navela je Brankica Miškić, primalja.
U vrlo dramatičnim okolnostima posada Slavije, na čelu s kapetanom Damirom Jovičevićem, brod je uspješno dovela do Pule 16. studenoga 1991. godine. Pola sata iza ponoći brod je pristao u pulsku luku. Jaka kiša nije spriječila Puljane da te noći dočekaju napaćene ljude. Autobusi za Rijeku, Rovinj, Poreč, Buje, Labin i pulske hotele bili su spremni. Silaskom s broda prihvatili su ih ljudi Regionalnog ureda za izbjeglice, Crvenog križa i Bedema ljubavi. Dali su im tople napitke, kolače i sendviče.
Slavija je ‘umrla‘ 2010. godine
M/T Slavija I je bila trajekt, u sastavu flote hrvatskog brodara Jadrolinije. Trup je izgrađen 1963. godine u brodogradilištu Bartram & Sons u Sunderland, a brod je završen u brodogradilištu Bremen – Vulkan iz Bremena. Naručitelj je bila firma A/S Bornholmsfærgen Af 1962 iz Rønnea, a brod je dobio ime Jens Kofoed pod kojim je plovio do studenog 1964. kada ga kupuje DFDS A/S iz Copenhagena. Tada je brod nazvan Skipper Clement, navodi Wiki.
Brod je većinu vremena proveo ploveći u najmu za Mols Linien iz Ebeltofta do 1968. Zatim brod u više navrata unajmljuje BP za plovidbu prema naftnim platformama u Sjevernome Moru. Aznar Line unajmljuje brod 1974. za plovidbu na relaciji Alcudia – Porto Vendres. Jadrolinija ovaj brod uzima u najam 1976. za plovidbu na dužobalnoj pruzi pod imenom Slavija, i danskom zastavom, da bi joj se u rujnu iste godine pružila mogućnost kupovine broda što je Jadrolinija i iskoristila.
Brod je dobio ime Slavija I i nastavio ploviti na dužobalnoj pruzi. 1996. brod se povlači s dužobalne pruge zbog starosti i počinje ploviti na prugama splitskog okružja. 1998. brod je prodan firmi Inver Shipping i nazvan Europa I. Brod plovi do 2009. na relaciji Brindisi – Drač kada mu je zbog manjkavosti zabranjena plovidba. Raspremljen je u Brindisiju. 2010. Europa I je otegljena u tursku Aliagu i izrezana.
I tako, umjesto da je postao muzej – brod je doživio tužan kraj.
Slaviju I su pokretala četiri stroja MAN, snage 3856 kw s kojima je postizao brzinu od 16 čv. Mogao je ukrcati 1000 osoba, 100 automobila i imao je 268 kreveta.
