Sredinom rujna ove godine na elafitskom otoku Lopudu okupilo se brojno (reklo bi se – ugledno) društvo, piše Gorgonija.
Naime, nakon nekoliko godina obnove (upravo tijekom epidemije korone) otvoren je Knežev dvor – dakle, dvor koji je od 1508. godine pa gotovo do kraja Republike sv. Vlaha bio dom lopudskom knezu kojega je dubrovačka vlada slala na otok kao upravitelja na razdoblje od 6 mjeseci. Dvor je od privatnog vlasnika otkupilo svima znano Društvo prijatelja dubrovačke starine, a radove projektiranja i obnove financirala je zaklada Caboga-Stiftung. Ostavit ćemo ovdje po strani brojna pitanja i dvojbe o pojedinim detaljima obnove i budućem životu ove zgrade. Naime, ona nisu toliko vezana za naše morske i pomorske teme. Ipak, ne možemo izdržati a da, uz sve dvojbe, ne pohvalimo mali korak naprijed u odnosu na obnovu dvora konavoskog kneza u Pridvorju kojega je također otkupilo i obnovilo ovo bogato dubrovačko „Društvo“.
Ono što nam je ovdje posebno okupiralo pozornost je jedna mala knjiga koja se pojavila na samoj svečanosti otvorenja – Joško Belamarić, Knežev dvor na Lopudu ponovljen. Naime, osim priče o samom dvoru i njegovim „korisnicima“ kroz stoljeća dio knjižice je posvećen i dubrovačkom (lopudskom i šipanskom) pomorstvu. A to je ono što nas ovdje zanima.
Naime, sredinom 16. stoljeća Dubrovnik je na svojih 30-ak tisuća stanovnika imao preko 5000 pomoraca i gotovo 200 trgovačkih brodova koji plove po Sredozemlju, Atlantiku pa čak i Indijskom oceanu. Lopudska (ili lopudsko-šipanska) pomorska priča vrti se u to vrijeme oko tri čovjeka iznimnih biografija – Miha Pracata, Vice Stjepovića-Skočibuhe i Vice Bune. Nemoguće je u ovih nekoliko redaka iti započeti pričati njihove životne sudbine. Tragove njihovih, dijelom i isprepletenih života, i danas nalazimo na ovim otocima, a nekada ih je bilo još i više. Pred sami ulazak u lopudsku luku „prati“ nas sa stijena iznad mora crkva sv. Trojstva – posljednje počivalište Vice Bune (nepotvrđenog vickralja Meksika u ime Filipa II). U lopudskoj crkvi Gospe od Šunja čuva se jedan od najvrjednijih oltara na našoj obali Jadrana kojega je naručuje Miho Pracat – najveći dobrotvor Dubrovačke republike ikada. U dnu šipanske luke dočekat će nas kule Skočibuhinih ljetnikovaca. A njihovi životi i bogatstvo, ali i životi tadašnjih Lopuđana i Šipanaca, neraskidivo su vezani s morem. Možda ništa tako dobro ne opisuje taj odnos kao činjenica da je u drugoj polovici 16. stoljeća na Lopudu 2,5 puta više ženskih nego muških oporuka – 168 naspram 64. Muškarca jednostavno nema. Oporuke najčešće pišu udovice pomoraca. Ljudi koji na morima doživljavaju brojne zgode, ravne filmskim scenarijima, od kojih su neke opisane i u ovoj maloj knjizi, navodi Gorgonija. Oni koji se ipak vrate ostavljaju po lopudskim crkvama zavjetne darove – od malih srebrnih zavjetnih pločica s prikazima svojih brodova, preko brojnih slika i kipova do danas nažalost nestale goleme brodske zastave s Pracatovog galijuna „Gospa od Šunja“. Popis i priče samo se nižu.
Uz sve ovo moramo uzeti i činjenicu da se u samom „elafitskom moru“ nalazi nekoliko brodoloma čiji su tereti izvađeni ili čekaju da budu. Od svih je najfascinantniji onaj iz Drevina ispred Orašca – gotovo pandan biograjskom Gnaliću – a čiji se izvađeni dio tereta danas dijelom nalazi (rekli bismo i pomalo propada) u zadarskom Arheološkom muzeju tj. u crkvi sv. Nikole u Zadru.
Listajući spomenutu knjižicu opravdano se pitamo – nije li sada vrijeme da svi zajedno malo stanemo i promislimo!? Vraćajući se na onaj „mali korak naprijed“ s početka ove naše priče vrijeme je da ga na neki način produžimo. Spomenuto Društvo prijatelja dubrovačke starine već godinama „gura“ svoj projekt obnove većine dvorova dubrovačkih knezova – od Konavala do Pelješca. Načelno, zamisao nije loša ali sada je došlo vrijeme da se „neloša“ ideja poboljša. Naravno, pri tome se ne može i ne smije računati isključivo na DPDS, ali činjenica je da dubrovačko pomorstvo, kojemu Republika duguje svoj višestoljetni prosperitet, mora na jednom mjestu biti prezentirano bolje nego je to napravljeno u dubrovačkoj utvrdi sv. Ivana u samom Gradu Možda se to moglo i u većoj mjeri dogoditi u obnovljenom dvoru lopudskog kneza, a možda se tek može dogoditi u kompleksu Skočibuhinih ljetnikovaca na Šipanu. Navodno će oni uskoro i ponovo na prodaju…
Dvadesetak (od ukupno 70-ak) stranica Belamarićeve knjižice, odličan su putokaz za taj smjer. Nadamo se da će netko njime i krenuti, ističe Gorgonija.
Ivan Alduk / Gorgonija
