Jedno od svakako najbitnijih, najpriželjkivanijih i, nadasve, najsretnijih događanja u životu, ako ne svakog, barem ogromne većine pomoraca, je smjena. Naravno, i tu postoje slojevi i faze što imaju uzročno posljedičnu vezu s pomorčevim raspoloženjima.
Ipak, prije nego li nastavim, pretpostavljam da je situacija ponešto drugačija na brodovima sa strogim rasporedima, poput trajekata, putničkih i brodova u „offshore“ industriji. Ako brod radi prema nekakvom vremenskom rasporedu, za pretpostaviti je da je i organiziranje smjena jednostavnije za sve sudionike. Mada je procedura manje ili više slična.
Krećemo s prvom fazom, tj. nagovještanje ili podsjećanje kadrovske službe na vlastito postojanje, uz nezaobilazan datum kada nam ugovor ističe ili kada bismo, okvirno, željeli biti zamijenjeni. Tu nemali broj pomoraca već postaje nervozan, očekujući nekakvu negativnu reakciju s druge strane. Barem u smislu „Šta mi se miješaš u posao?“.
Potom slijedi faza iščekivanja nekakvog odgovora od strane kadrovika. Uz sveopće uvriježeno mišljenje kako ih nije briga za nas. Jer, mi smo im samo posao i tek brojevi u beskonačnoj križaljci koja neprestano i nezaustavljivo metamorfira. Što nije daleko od istine, iako sam se osobno uvjerio, više puta, kako ima i kadrovika koji uistinu brinu o nama pomorcima.
Uz podosta (ne)strpljivosti, stižemo do faze kad je smjena potvrđena i sve što preostaje je dočekati je. To vrijeme je prepunjeno pitanjima „Što ako?“. A takvih se pronađe na pretek, jer toliko neočekivanih, nepredviđenih i nepredvidivih stvari i situacija može krenuti pogrešnim tokom.
Počevši od toga da osoba koja organizira pomorčevo putovanje ima potpuno drugačije poimanje kako bi to putovanje trebalo izgledati. Tako, na primjer, u rujnu 2022. godine sam se iskrcavao u Singapuru. Unatoč činjenici da sam naglasio kako mi je konačna destinacija Zagreb, netko je odlučio kako bi bilo zgodnije da odem do Trsta. Naravno, ne Singapur – Trst, nego Singapur – Helsinki – Rim – Trst. Uz šestsatno čekanje u Helsinkiju. Podrazumijeva se da sam se pobunio i dobio letove Singapur – Istanbul – Zagreb, čime sam ne samo smanjio broj letova, došao do Zagreba umjesto Trsta, nego i skratio putovanje za gotovo deset sati.
Ili situacija iz kolovoza ove, 2023. godine, kada me trebao mijenjati kolega iz Rusije čija putovnica je bila u europskom veleposlanstvu i čekala schengensku vizu. Prema posljednjoj informaciji u petak će mu biti uručena putovnica sa ili bez vize, obzirom da je istjecao krajnji rok do kad veleposlanstvo smije putovnicu držati. Istog petka nešto prije devet sati navečer mi se javila kadrovkinja kako nažalost ima tužne vijesti. Kolegi je u veleposlanstvu rečeno da se putovnica zagubila i da bi se najranije u ponedjeljak moglo nešto riješiti. Neizrečeno je ostalo: “Ugodan vikend“.
Takvih ili sličnih situacija i odgađanja smjene u posljednjem trenutku je nebrojeno mnogo. Stoga vjerujem da vrlo mali broj pomoraca nije, barem nekoliko puta u karijeri, doživio nešto slično – ili gore. Do takvih, o kojima sam samo čuo, da se ljude vraćalo natrag na brodove iz zračnih luka.
Istina je – svaka, pa i najneizglednija situacija se nekako, kroz neko vrijeme, riješi. Pitanje je, jedino, uz koju cijenu po pomorčevo duševno i/ili tjelesno zdravlje.
Usporedo s našim iskrcajem, nekome drugome neki ljudi, sa svojim idejama kako bi pomorčevo putovanje do broda trebalo izgledati, organiziraju ukrcaj. Samo radeći svoj posao, krajnje nesvjesni mogućih posljedica po pomorčevo raspoloženje, a dugoročno gledajući, i zdravlje.
Dakle, jednako koliko je iskrcaj jedan od najsretnijih događanja u životu pomorca, ponovni ukrcaj se, najčešće, ne bi mogao nazvati sretnim. Svakako, količina stresa kojoj je pomorac izložen pri ukrcaju, tj. iskrcaju je, poprilično, recipročna, i neupitna. Iako s obrnutim predznacima.
Kao i pred iskrcaj, i pred ukrcaj razmišljamo o gotovo istim situacijama koje bi mogle poći krivo na tom putovanju. Čime se izlažemo bespotrebnom stresu.
Godina je 1996., trebao sam letjeti Trst – Rim – Tel Aviv i ukrcati se u Haifi. Međutim, zbog kašnjenja broda mi je putovanje odgođeno za jedan dan. Sukladno tome su mi promijenjeni letovi da sam letio Trst – Rim – London – Tel Aviv. Ili kada je kolega letio Novorosijsk – Moskva – Dubai – Houston.
I tako krećemo na put u „neizvjesnost“ jer osim što ne znamo što nas čeka putem, još manje znamo što nas očekuje na brodu, koji i kakvi mogući problemi. S iskrcajem ostavljamo spomenute probleme za sobom i „prebacujemo odgovornost“ na kolegu što će nas mijenjati te ih ubrzo „brišemo iz memorije“. Dok, nasuprot, pri ukrcaju se tek počinjemo suočavati s mogućim nepoznanicama. Vraćamo li se na isti brod ili blizanac, što uvelike pojednostavnjuje primopredaju, ili se ukrcavamo po prvi puta na taj brod.
Kao Čif sam, od petnaest ugovora, jedanaest napravio po drugačijim brodovima, s drugačijim sustavima tereta i nosivostima od 2.000, 4.000, 6.000, 10.000, 13.000, 17.000, 19.000, 35.000 i 40.000 tona. Nerijetko su primopredaje trajale po manje od pola sata, a jednom nisam niti vidio čovjeka kojega sam mijenjao. Vjerujem da smo mnogi među nama doživjeli ili barem čuli za smjene na skali uz rukovanje i najbolje želje. Kao i za zahtjeve kompanija, sukladno njihovim pogodnostima, da se Komandant i Kapo, Komandant i Čif te Kapo i Prvi makine ne smiju mijenjati u isto vrijeme. Dapače, zahtijeva se razmak od barem dva tjedna. Dok okolnosti nisu takve da im je jednostavnije zamijeniti i do 60 % članova posade u jednom danu.
A, gdje li su smjene koje se, iz bilo kojih razloga, rastegnu u previše vremena, kad se nakon jednog ili dva dana počnemo sakrivati jedan od drugoga? Svaki na svoj način nestrpljiv konačno se riješiti ovog drugog. Jedan ne može dočekati preuzeti posao i krenuti s normalnim životom na brodu, dok se drugi jedva čeka iskrcati. 2014. godine sam mijenjao kolegu na brodu na kojem sam bio ranije, kao i na blizancu dva puta. Uslijed niza okolnosti, ostali smo skupa na brodu devet dana. Srećom po mene, nakon tri dana sam preuzeo komandu, a kolega se premjestio u rezervnu kabinu i pokušavao mi se ne miješati u posao, u čemu je, uglavnom, i uspijevao.
No, što god se dešavalo putem, pa i na samom brodu, ova dvojica pod stresom, s pozitivnim i s negativnim predznakom, najčešće se susreću. I odrađuju primopredaju. Onome koji se iskrcava se živo fućka u kakvom raspoloženju je ovaj drugi, je li mu do razgovora ili nije i sluša li ga uopće. Dok ovaj što se ukrcava nastoji izvući što više bitnih informacija o situaciji na brodu. Neki među nama redovito ostavljamo za sobom brojeve svojih mobitela i email adrese. Dok neki drugi jedva da pruže najosnovnije informacije i ne mogu dočekati pobjeći s broda. Dešava se da se informacije skrivaju, prijavljuju nepotpune ili potpuno pogrešne. U dva odvojena slučaja, od dvojice kolega na dva različita broda sam dobio neprovjerenu informaciju. Da bih tek kasnije saznao istinu.
Meni osobno je oduvijek apsolutni prioritet bio prenijeti kolegi što više, i usmeno i napismeno, kako bih izbjegao repove za sobom. Nakon što se iskrcamo, vrlo često se dešava da se za sve krivi „onaj prošli“.
Kamo god i kako god se mijenjali, neka su vam smjene što manje stresne, i neka su vam uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe,
Rijeka, 10. studeni 2023. godine
Kapetan Aron Baretić – ABe
