Naravno da je tehnologija danas olakšala boravak na brodu, ali to i dalje nije ni približno kao kod kuće i budući kadeti toga moraju bit svjesni. Puno toga se treba odreći da bi se moglo ploviti i prilagoditi na pomorski život
“Odlučio sam se za Pomorsku školu još u 6. razredu osnovne škole. Činilo mi se interesantnim i malo drugačijim od onoga za što se većina mojih vršnjaka u okolici inače odabire. Nije odmogla ni činjenica da je i prije u mojoj obitelji bilo pomoraca, ali oni su svoju sreću pronašli na kopnu”, priča nam Luka Krmić, pomorac nedavno okrunjen našim najvećim priznanjem na moru, Plavom vrpcom za spašavanje na moru.
Tijekom spašavanja mi Plava vrpca nije pala na pamet, a kamoli da sam se nadao osvojiti je
Simpatični prvi časnik, ponosni suprug i otac petogodišnje djevojčice, unatoč velikom priznanju iznimno je skroman i ‘prizemljen’. A napravio je zaista veliko djelo. Podsjetimo, ploveći na nizozemskom trgovačkom brodu Reestborg u Meksičkom zaljevu 8. ožujka Luka Krmić je usred noći prvo primijetio brodicu sa 16 kubanskih migranata, nakon čega je uspješno koordinirao njihovo spašavanje. Krmić je bio sam na zapovjednom mostu kada je u tri sata uočio signalno svjetlo s nepoznatog plovila na udaljenosti od pet milja.
“Odlučio je istražiti situaciju te je probudio kapetanicu Reestborga, pedantnu 45-godišnju Nizozemku s 20 godina plovidbenog iskustva”, priopćili su iz Sindikata pomoraca vezano za ovaj slučaj. Slučaj se, srećom, završio dobro, a Luka Krmić će nam pričati o svom putu, pomorskim počecima, najzanimljivijim ‘vijađima’, sve uz blagdan svetog Nikole, zaštitnika svih pomoraca…
Šesnaest ljudi se naposljetku ukrcalo na našu palubu. Deset dana su proveli plutajući na moru i pored njih je prošlo mnogo brodova... Nitko im nije stao. Razlog ne znam i ne želim nagađati. Ma na sreću, bili su dosta solidnog zdravlja unatoč preživljenoj jednoj oluji. Ozljede su bile male i uglavnom su bili izgladnjeli i žedni. Pružena im je prva pomoć i okrepa
“Pomorsku školu započinjem u Dubrovniku i nakon dvije godine se prebacujem u Split gdje završavam školovanje 2008. godine. Te godine počinjem i kadeturu, i to na Korkyri. Časnikom postajem 2010. godine na stranoj kompaniji i malo po malo, sad sam prvi časnik palube. Puno ljudi me i inače pita za anegdote s broda, a naročito ovih dana. Puno se toga dogodilo u mojoj karijeri, i lijepoga i ružnoga”, napominje. Koji su mu najdraži ‘vijađi’?
“Osobno mi je uvijek drago s brodom doći u SAD, Australiju ili Europu. Unatoč čestim i strogim kontrolama, bilo bi mi drago kad bi došao tamo. Na moju žalost, najčešće bi plovio na području Azije ili Afrike. Uvijek je nezgodno ploviti tamo, što zbog pirata, nezgodnih vlasti i loših lučkih uvjeta. Ali opet, onaj osjećaj kad se vraćam kući supruzi i kćeri, to je nezamjenjivo. I to je jedna od čari ovog posla”, s ponosom ističe dobitnik Plave vrpce Vjesnika. Ponosan je, nastavlja dalje, i neizmjerno sretan…
“Tijekom spašavanja mi Plava vrpca nije pala na pamet, a kamoli da sam se nadao osvojiti je”, prisjetio se i baš tog dana, tog trenutka kad je ugledao nesretne ljude.
“Kad sam ugledao način kako mi signaliziraju svjetlima, pomislio sam da bi mogli biti migranti koji su ‘zapeli’ na pučini. Približio sam se na maksimalno sigurnu udaljenost od njih da bolje vidim i kad sam otklonio sumnju, pozvao sam svoju kapetanicu na most. Još jednom smo prošli bliže i tad je sve bilo još jasnije, samo nismo znali broj ljudi na tom malom drvenom brodu. Ona i kompanija nisu bili baš oduševljeni što bi ih trebalo spasiti jer, kao, ‘američke vlasti će nad nama izvršiti mali milijun inspekcija’ i kao ‘nećemo se dobro provesti’. Na kraju, naravno da je odlučeno nastaviti sa spašavanjem. Šesnaest ljudi se naposljetku ukrcalo na našu palubu. Deset dana su proveli plutajući na moru i pored njih je prošlo mnogo brodova… Nitko im nije stao. Razlog ne znam i ne želim nagađati. Ma na sreću, bili su dosta solidnog zdravlja unatoč preživljenoj jednoj oluji. Ozljede su bile male i uglavnom su bili izgladnjeli i žedni. Pružena im je prva pomoć i okrepa”, u jednom dahu nam prepričava Krmić.
Nakon dva dana, predali su ih žive i zdrave na brod američke obalne straže. Anegdota uistinu vrijedna Plave vrpce.
Sveti Nikola u obitelji Krmić
S gosparom Lukom pričamo o drugim pomorskim anegdotama i pričama, a čuli smo i koji dobar savjet za kraj. Kako nam se približava Dan pomoraca, blagdan svetog Nikole, pitali smo našeg sugovornika kako ga obilježava u familiji.
“Sveti Nikola je naš obiteljski zaštitnik. To čak i nema veze s pomorstvom nego je tako tradicionalno i stoga mi je drago što ću i taj blagdan provesti kod kuće”, istaknut će skromno.
Puno ljudi me i inače pita za anegdote s broda, a naročito ovih dana. Puno se toga dogodilo u mojoj karijeri, i lijepoga i ružnoga
‘Što biste poručili mlađim kolegama danas? Lakše je nego prije, manje putuju, ugovori su kraći, ali… Ima li koji savjet od vas za njih?’, pitamo ga za zaključenje ove lijepe pomorske priče.
“I ja sam mlad i malo je nezahvalno davati neke posebne savjete – mogu samo preporučiti budućim kadetima da budu strpljivi kad traže posao i da ne prihvaćaju što bilo jer je kasnije puno teže mijenjati vrstu broda. Naravno da je tehnologija danas olakšala boravak na brodu, ali to i dalje nije ni približno kao kod kuće i oni toga moraju bit svjesni. Puno toga se treba odreći da bi se moglo ploviti i prilagoditi na pomorski život”, zaključuje iskreno naš sugovornik, dobitnik Plave vrpce Vjesnika za spašavanje na moru, prvi časnik Luka Krmić.
Svim pomorcima, bili na kopnu ili na moru, ovom inspirativnom pričom čestitamo njihov dan. Neka vas čuva sveti Nikola!
Piše: Mia Njavro Banić
