Na Grebenima je bio svjetioničar sa svojom obitelji. Vikend prije nemilog događaja dijete mu se razboljelo i on ga je poslao sa suprugom u grad da odu liječniku. Ostao je sam svjedočiti događaju koji će rezultirati prvim napuštanjem svjetionika od strane svjetioničarske posade na Jadranu.
Tek je spasio još jednog dokonog mornara što je srećom na vrijeme usmjerio svoj brod ka ulazu u sigurnu luku. A njemu je zastalo u grlu. Da, čeka ga jedna od onih zimskih i besanih noći. Strah što mu donosi mrak uz ovo što viđa danju pojačao je adrenalin i želju za preživljavanjem. A dalmatinski dišpet samo je učinio korak naprijed ka odluci da mu more neće ništa. Jer on je dio te proklete i Božanske neobuzdane pučine. “Valjda će kuća izdržati večeras, jer meni spavanja nema…” zapisao je svjetioničar na Grebenima davne 1957., piše Morski HR.
Posijedio kroz jednu noć
Oblaci su zatamnili nebo. To je uvijek bio znak da nailazi južno nevrijeme, a ono na prostoru južnog Jadrana zna puhati danima, a i nakon njega „mrtvo more” onemogućava pristajanje na stijene kao što su ove. Malo-pomalo jugo je jačalo. Ni graditelji dubrovačkih zidina nisu bili ludi kad su zidali zidove debele 2, pa čak 3 i više metara – osvajači jesu prijetili, ali i udarna snaga juga je ogromna. Svjetioničar je upalio feral i otišao večerati.
Nije mu se sviđalo to što čuje lupanje mora u dvorištu, a nije prošlo dugo i valovi su već počeli zapljuskivati kuću. Mora da su visoki i preko 10 metara, pomislio je. U tom trenutku čuo je glasnu lomljavu i krš što ga je prestrašilo pa je potrčao uzbrdo jer mu je nagon govorio da bježi gore u kulu! U kuli je ostao cijelu noć i tek sljedeći dan snaga vjetra se smanjila, tako da se tek tad mogao spustiti. Očevici tvrde da je svjetioničar te kobne noći posijedio od straha.
Nakon nekoliko dana, kad se vrijeme potpuno smirilo, nastalu štetu su došli procijeniti radnici iz firme koja brine o svjetionicima. U kući su imali što i vidjeti. Stijena, teška par stotina kilograma, uletjela je kroz prozor i djelomično razbila preko metra debele zidove. Ljudi su je tek razbijanjem na komade izbacili van. Val koji je ubacio tu stijenu kroz prozor bio je visok bar 15 metara!
Od tog vremena na Grebenima nema posade. Zapravo, Grebeni su prvi svjetionik nakon Drugog svjetskog rata koji je napušten, a poslije i prepušten samome sebi i zubu vremena. Obnovljen je tek nedavno, navodi Morski HR.
Danas se oko Grebena razvio ronilački turizam jer uokolo ima dosta olupina. Jedna legenda spominje da je tu potopljen manji brod koji je prevozio zlato iz dubrovačke riznice koje je bilo namijenjeno Veneciji kao svojevrsno plaćanje „zaštite” za neovisnost Dubrovačke Republike. No do danas nije pronađen ni jedan valjan dokaz koji bi potvrdio taj događaj. Ipak, legenda još uvijek živi kao primamljiva priča za ronioce.
Grebeni su Dubrovniku uvijek bili tako blizu, barem fizički, a opet tako daleko zbog surovosti svoje prirode. I kada iz Dubrovnika pogledamo prema njima, daleko na pučini uočit ćemo još jedan otok, Sv. Andriju koji je po svojoj prirodi puno pitomiji i bliži čovjeku nego što su Grebeni.
No puki promatrač nikada sam ne bi mogao zaključiti koliko su ta dva otočića i svjetionika različita. Jedan je raj, a drugi pakao na zemlji. Zato oni kojima more život znači znaju da su Grebeni opasne hridi koje treba zaobići u širokom luku.
