Prolaz između otoka Lastova i poluotoka Gargana predstavlja, nakon Otrantskih vrata, svojevrsni drugi opasni ulaz u Jadran, a uz to ima veliki značaj i za sve sjevernojadranske luke. Prema tvrdnjama Deputacije, nakon izgradnje svjetionika na Lastovu, trebalo je svjetionicima označiti i sam ulaz u Jadran.
Napuljska Vlada Dviju Sicilija trebala je izgraditi svjetionik na punti S. Maria di Leuca, a Vlada Jonskih otoka postavila bi svjetionik na otoku Fano (grč. Othonoi – u to vrijeme pod engleskim nadzorom), prenosi Morski.
Lastovsko, provizorno svjetlo, upaljeno je u siječnju 1839. godine na lokaciji Višie Stiene ili Skriževa. Na nadmorskoj visini od 234 bečke stope sagrađena je privremena kuća za čuvara uz koju se nalazilo svjetlo na jarbolu visokom 70 bečkih stopa.
Postavljeno Argand uljano svjetlo bilo je istovjetno onome na Poreru. Nije prihvaćen prijedlog o korištenju domaćeg ugljena kao najekonomičnijeg pogonskog goriva za svjetlo, jer su testovi na Savudriji pokazali da je zbog težeg održavanja ova metoda iluminacije u konačnici skuplja od ulja.
Svjetionik je udaljen od vanjskih Agostina zvanih Smokvica 10 M, 20 M od Mljeta te 34 M od Palagruže. Do brda San Angelo na Garganu ima 60 M, 15 M do Sušca (Cazza) te 80 M do Otomana u Herceg Novom. Navedene su odrednice upućivale na logični zaključak da je klisura na ulazu u Portoruš najbolja lokacija za prvi svjetionik novog doba u Dalmaciji.
Prvi lanternisti na Lastovu, stigli su direktno sa Porera, koji je u to vrijeme također bio privremene, odnosno drvene gradnje.
Za prvog svjetioničara na Punti Skriževa postavljen je venecijanac Giovanni Vianni. Naime, njegovo stolarsko umijeće te iskustvo stečeno održavanjem svjetla na Poreru, prometnulo ga je u idealnog kandidata za posao na Punti Skriževa. Nekoliko godina kasnije je lastovska općina prodala Deputaciji zemljište svjetionika, odnosno dio brda od uvale Male Stijene, preko punte Skriževa, do Velike Lenge. Ribarima je priznato običajno pravo razastiranja mreža u uvali, a Vianni se potpuno uklopio u novu sredinu. Uskoro mu se pridružio i puležan Battista Rossi, koji će sedam godina kasnije ostaviti kosti na Lastovu, pa je u zamjenu hitno s Porera stigao Giovanni Predonzan.
Zdanje koje danas vidimo zamjenilo je privremenu drvenu lanternu iz 1839. godine, pa je tako na kamenoj sedamnaestmetarskoj lastovskoj kuli upaljeno 1851. g. novo svjetlo s velikog Henry-Lepaute svjetlosnog uređaja (drugog reda).
Arhitektura lanterne Punta Skriževa (Struga) je usavršen tlocrt Porera izgrađenog pet godina ranije. Tršćanski arhitekt Giuseppe Sforzi je lastovsku kulu, zbog već dovoljne visine na kojoj se lanterna nalazi, projektirao upola nižu od one pred Istrom.
Svjetioničar Vianni nije dočekao blagodati novoizgrađene kamene kuće, jer je s početkom gradnje otišao u mirovinu. Predonzanu će se na novom svjetioniku pridružiti prvi lokalni svjetioničar Kristofor Kurelja.
O tome koliko je lanternista Kurelja bio cjenjen na Lastovu, dovoljno govori podatak da je tijekom tridesetogodišnjeg službovanja pozivan za svjedoka na krštenju više od stotinu puta.”
Međuljudski odnosi u specifičnoj situaciji života na lanterni opisani su kroz tisuće priča. Evo jedne.
Treba znati kada i kako zatvoriti vrata
Svjetioničar Sibe Mardešić kažnjen je premještajem na Porer. A sve je počelo zbog jednih vrata…
Negova je Antica vidjela nešto što nije trebala…
Sibe je to Vlastima pokušao pristojno objasniti kroz priču o vratima.
Piše Sibe tako sa Punta Skriževe, Lastovo 1894. godine: Vučetić (30 godina, Hvaranin) je stigao 14.1. u jedan noću i primljen je kako se dočekuju pravi kolege – ponudio sam mu krevet i okrepu što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Nakon nekoliko dana smo se počeli posjećivati, razgovarati satima o ovom i onome i razmjenjivati stvari za kuhinju kako je kome falilo, kao npr. meso, svježi kruh kada se pekao, voće i ostalo. Atmosfera u lanterni je izgledala kao bell’orizonte – a onda se u jednom trenutku počelo škuriti.
Prvo se gospođa Vučetić počela žaliti da njen kvart nije zadovoljavajući – iako su stanovi raspoređeni uvijek isto, od kada postoji ova građevina. Uglavnom, kako bi se zadovoljila, dotična je zamolila asistenta Domančića da joj dopusti da u jednu od njegovih soba postavi šivaću mašinu i uredi je kao nekakvu blagavaonicu-iako za nju nije imala velike potrebe. Ni nakon toga gospođa nije bila zadovoljna, pa je htjela i Domančićev kvart koji je po njenoj procjeni imao bolji raspored. I tako ona nikad zadovoljna, odnosi su uskoro postali sve gori, pa su posjete ostale samo kao po zadatku. Onaj koji prvi ide spavati dolazio je na vrata i tako se reklo laku noć i odmah bi izašao i otišao u svoj kvart.
U noći 4. ovog mjeseca moja je bila druga guardija, odnosno od 22-2 sata. Žena koja živi sa mnom i ja smo se tako nakon nekog vremena odlučili povući u svoj prostor, pa je ova otišla u kuhinju Vučetića da im poželi laku noć. Kucala je na vrata prije nego što je ušla i ugledala gospođu Vučetić i asistenta Domančića.
Poželjela im je laku noć i izašla iz kuhinje povlačeći vrata da bi ih zatvorila – onako kako se zatvaranju vrata na izlazu iz prostorije jer ako vrata nisu sva zatvorena zbog strujanja zraka lupaju prozori i pritom proizvode veliku buku. Zato se preporučuje uvijek zatvarati vrata i kad se stekne ta navika više ne izlaziš bez zatvaranja vrata i to radiš bez razmišljanja.
Idućeg jutra je Vučetić izgrdio moju ženu jer je prilikom izlaza iz njegove kuhinje zatvorila vrata. Malo kasnije je došao i do mene da mi kaže da je tim činom uvrijeđen njegov ugled. Na to sam mu rekao kako nemam problem ubuduće željeti laku noć sa udaljenosti – vrata na vrata, preko cijelog hodnika.
Danas se na Lastovu nalazi najveći i najstariji aktivni svjetlosni aparat u RH.
Vedran Trgovčić, Svjetioničarski libar / Morski