Od početaka na Jugotankeru, preko navigacije svjetskim morima na domaćim i stranim kompanijama, pa do karijere inspektora u brodogradilištu, i konačno voditelja ureda kompanije za koju je nekoć plovio – Boris Matijašević gotovo je cijeli svoj život posvetio pomorstvu. Sada uživa u zasluženoj mirovini. Kao što ga je nekoć njegov otac savjetovao kako biti dobar pomorac, tako i on svoja znanja danas prenosi na svog sina, na što je naročito ponosan. U našem razgovoru, Matijašević se, uz poneke savjete za mlade kolege pomorce, osvrnuo i na problematiku sve više mladih pomoraca koji danas odustaju od pomoračke karijere…
Kako ste se odlučili za karijeru u pomorstvu? Što Vas je tu zadržalo?
Mislim da se moja priča ne razlikuje puno od klasičnih priča mnogih pomoraca.
Dolazim iz Kožina, malog dalmatinskog mjesta kod Zadra, u kojem živim skoro čitav svoj život, a koje je dalo velik broj pomoraca. Tradicionalno pripadam pomorskoj obitelji te sam tu tradiciju i ja nastavio. Otac je bio pomorac, što je, vjerujem, utjecalo na moju odluku da se kasnije odlučim za posao u pomorstvu/na brodu. Zatim se i jedan od mojih sinova odlučio za isto, te je drugi časnik stroja na kruzeru.
Upisao sam Pomorsku školu u Zadru, nautički smjer, gdje se zapravo još više vezujem za pomorstvo i buduće zanimanje. Ponajviše zahvaljujući izvrsnoj ekipi profesora i profesionalaca, koji su voljeli svoj posao, dali nam onaj inicijalni “boost” i otvorili oči za ovo časno, teško, ali uvelike interesantno zanimanje. Tek kasnije sam shvatio što znači: “It’s not just a job, it’s an adventure.”
Nakon srednje Pomorske, dolazi godina kadeture na Jugotankeru, zatim Poručnički ispit i dobivanje licence za časnika palube, što je za mene bila posebna čast. Nakon odrađenog vojnog roka u mornarici, upisujem Višu Pomorsku Školu u Rijeci, gdje sam diplomirao nautiku 1983. i dao se u potragu za što bržim ukrcajem na brod.
Tako sam svoj prvi ukrcaj kao treći časnik palube odradio na tankeru Ante Banina, koji je zapravo zapečatio moju sudbinu kao pomorca/tankeraša i ucrtao kurs mojoj karijeri.
Možda su se moje karte tako dobro posložile, ali s velikim zadovoljstvom mogu reći da sam kroz cijelu karijeru kao časnik na JTP/Tankerskoj imao sreću i privilegiju navigavati s velikim kapetanima i još većim ljudima, koji su nesebično dijelili svoje iskustvo i polagali veliku pažnju mladim časnicima i njihovom podučavanju i napredovanju (Kap. K. Stazić, V. Kiković, Ž. Botica, A. Milišić, D. Lonić, Z. Puhalović, i drugi). Upravo spomenuta briga i odgovornost Kapetana za mlađe kolege/časnike, kao i iskazivanje poštovanja za svakog člana posade, nekako su odredili moj profil i karakter za nastavak u ovoj profesiji.
Godine 1994. odlučio sam nastaviti karijeru “na stranca” i pridružiti se jednoj od prvih ship management kompanija u svijetu, Thome Ship Management Pte. Ltd, gdje sam ostao, s manjim prekidima, sve do odlaska u mirovinu 2023. godine.
Nadalje, 2005. godine sam završio svoju aktivnu navigaciju te sam do 2009. radio u brodogradilištu Brodosplit kao Inspektor novogradnje (Hull/Cargo Systems/Safety and Navigation Equipment), na gradnji šest Panamax Ice-Class tankera u vlasništvu švedske kompanije Marinvest, a u tehničkom managementu moje matične firme Thome. Tu sam stekao jedno prekrasno iskustvo i prijateljstva za cijeli život.
Završetkom tog projekta plan mi je bio vratiti se navigaciji, međutim Thome Ship Management, na inicijativu nekolicine svojih zaposlenika, otvara svoj ured u Zadru. Moram naglasiti da mi je bila velika čast što sam bio dijelom te lijepe i uspješne priče. U zadarskom uredu sam radio na raznim pozicijama i projektima, Marine & HSSEQ Superintendent, zatim Marine & HSSEQ Manager pa DPA, a zadnjih nekoliko godina sam obnašao dužnost prokuriste/administrativnog voditelja ureda.
Jako sam ponosan da sam taj dio odradio profesionalno i ljudski te da sam u svakom trenutku bio na raspolaganju, dao koristan savjet i tako pomogao kolegama u raznim/delikatnim situacijama da donesu pravilnu odluku, jer sam tako reći, još nedavno bio u njihovim cipelama i jako sam dobro znao koliko znači potpora/pomoć iz kompanije kad je nužno potrebna.
Evo, i nakon odlaska u mirovinu moj telefon i dalje zvoni, e-mailovi dolaze od kolega/prijatelja koji navigaju… što me jako veseli i definitivno mi potvrđuje da sam napravio nešto dobro, a iznad svega sam poštovao svoje kolege, njihov zahtjevan posao i težak život.
Zaista je lijep osjećaj kad mirno spavate, znajući da nikome ništa niste uzeli, već samo davali, i da vas se ljudi rado sjećaju i spominju po dobrome.
Zahvaljujem Bogu na mojoj obitelji, bez čije bezuvjetne potpore ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Mojoj Ljiljani koja je bila i ostala “poluga stabiliteta”, jaka žena koja je držala i više od 4 kantuna našeg doma i koja me je uvijek podržavala u svemu. Mojim sinovima Mati, Roku i Anti – Toniju koji su mi bili velika motivacija i na koje sam izuzetno ponosan. Naravno, tu je i moj unuk Lucijan koji nam je dodatno obasjao život.
Skoro 30 godina navigacije mi je prošlo jako brzo, dok mi dani u mirovini prolaze mirno i bez stresa. Volim obrađivati svoj vrt i provoditi vrijeme u masliniku. Sad konačno imam vrijeme za sebe. Na nagovor svojih kolega iz brodogradnje, vratio sam se volonterski među nacrte, cjevovode, pumpe, navigacijske uređaje i protupožarne sisteme, ali radom od kuće. To me jako veseli i ispunjava, znajući da je moje znanje i poprilično iskustvo traženo i dobrodošlo.
I vaš sin je pomorac. Kako ste se osjećali kad vam je rekao da želi krenuti vašim stopama?
Tako je. Imam tri sina, i baš onaj koji je najteže podnosio moje odlaske, odlučio se na pomoračko zanimanje. On je treća generacija pomoraca u našoj obitelji i danas je uspješan drugi časnik stroja na kruzeru.
Istina, jedan dio mene je bio zabrinut zbog njegovog izbora, dok je drugi dio bio ponosan. Nisam bio najsretniji kad se odlučio za navigaciju, međutim nisam se ni previše protivio, nego sam mu nastojao što bolje predočiti život pomorca, kao i sve mane i prednosti posla. Nažalost, njegova majka to najteže podnosi jer je već sve te rastanke iskusila nebrojeno puta.
Iako sam ja na kuverti dok je Roko u makini, imamo otvorenu komunikaciju i mislim da mu još mogu dati poneki koristan savjet, baš kao što je nekoć i moj otac meni. Ipak mi je drago da se tradicija nastavila.
PROČITAJTE I: Nakon nastupa natrag u makinu: Roko Matijašević, i pomorac i glazbenik
Što biste izdvojili kao prednosti, a što kao nedostatke pomoračkog načina života?
Biti pomorac nije samo posao i zanimanje. To je jedan specifičan način života, u posebnom i zahtjevnom okruženju, koje kao takvo traži jake ljude. Mislim da bi svatko od nas pomoraca imao neki svoj specifični odgovor.
Međutim, mogli bismo nekako pod zajednički nazivnik staviti sljedeće prednosti: radiš posao koji voliš i po točno određenim pravilima; radiš i učiš konstantno i svaki dan te čeka neki novi izazov; imaš prilike upoznati svijet, nove kulture, ljude i običaje; plaća je bolja nego na kopnu.
Pod nedostatke naveo bih sljedeće: pomorci su preopterećeni i pod velikim povećalom javnosti; ono malo slobodnog vremena, koje bi možda iskoristili nekim kratkim izlaskom u nekoj luci, obično pokvare razne restrikcije u lukama i učestale inspekcije; pomorci su “bombardirani” velikim brojem safety circulara, kampanja, pretjeranom administracijom, nebrojenim check-listama, koje se preklapaju i koje je sve teže fizički popuniti.
Pomorci su također na udaru spomenutih inspekcija jer realno ne mogu uskladiti “work and rest hours”. Osim toga, ima se osjećaj da su pomorci građani drugog reda jer nailaze na razne poteškoće kod ostvarivanja svojih prava, u usporedbi sa zaposlenicima na kopnu. Na kraju, najgora od svega je činjenica da je poštovanje od strane poslodavca/matičnih kompanija prema pomorcima svedeno na minimum ili uopće ne postoji.
No, sve to naši dragi kolege hrabro izdržavaju jer navigavati se mora.
Sve više mladih pomoraca odlučuje se za prekidanje pomoračke karijere i rad na kopnu. Što smatrate da je glavni razlog tome?
Pandemija je napravila poprilično nereda u cijelom svijetu, pa tako i u pomorstvu, rezultirajući porastom napuštanja pomoračkog zanimanja.
Međutim, postoje i drugi faktori, koji snažno utječu na mlade pomorce i njihove odluke da potraže sreću na kopnu. Naime, priroda posla pomoraca ima velik utjecaj na njihov privatni život i odvojenost od obitelji. Zbog navigacija često propuštaju važne trenutke, poput rođenja svoje djece, kao i njihova odrastanja. Također, vrlo mala djeca čine pomorce jako osjetljivima na odvojeni život i “podgrijavaju” im želju da se vrate obitelji i nađu posao na kopnu.
Društveni život pomoraca je zapravo ograničen jer je isti zbog prirode posla podijeljen na kopno i more. Nekima život i posao na ograničenom prostoru s istim ljudima pada dosta teško.
Trajanje ugovora je jednako tako važan faktor. Iako se generalno ide na smanjivanje ugovora, još uvijek ima kompanija koje nude duže ugovore i/ili ne poštuju potpisane. Uspoređujući pomorstvo s drugim poslovima, rekao bih da pomorci imaju jedinstvene radne uvjete koji zahtijevaju previše odricanja.
Već sam spomenuo veliko opterećenje na poslu, što uključuje i izlaganje opasnosti za vrijeme rada. Pomorci često rade 10 do 12 sati dnevno, obavljajući razne poslove koji zahtijevaju stručnost i visoku koncentraciju, kao i fizičku kondiciju. Sve to stvara pomorcima kronični stres, koji se dodatno pogoršava ako brod plovi u područjima visokog rizika, poput Crnog ili Crvenog mora ili obale zapadne Afrike.
Smatrate li da se pomorstvo dosta promijenilo otkako ste vi bili na početku karijere?
Kako jedna poznata pjesma kaže: “Princip je isti, sve ostalo su nijanse.”
Naravno, promjene su velike, pogotovo glede napretka tehnologije, komunikacija, kao i uvjeta života na brodu.
Teško je napraviti usporedbe. Na primjer, dužina ugovora. Prije 20 do 30 godina bilo je “normalno” ostati na brodu 9 do 10 mjeseci, dok je dužina godišnjeg odmora bila nedefinirana, a pozivi za ukrcaj “iz kadrovskog” su dolazili mjesec dana nakon iskrcaja. Nove tehnologije su uvelike olakšale život i rad na brodovima (elektronika, satelitska navigacija, automatizacija, elektronske karte, itd.).
Međutim, još uvijek je ljudski faktor presudan. Internet komunikacija puno znači pomorcima za svakodnevni kontakt s najdražima, dok je istovremeno druženje na brodu svedeno na minimum. Ručak/večera traju cca. pet minuta, a nakon toga nema nikoga po salonima jer su svi na društvenim mrežama. Mene, kao “old school” pomorca, drži neka nostalgija za starim vremenima i običajima, kad se posada družila nakon večere. Igrala se briškula ili stolni tenis i gledali su se filmovi.
Što biste željeli poručiti mladim pomorcima i imate li neki savjet za njihovu buduću karijeru?
Onima koji su se već odlučili na pomorački život savjetujem da budu jaki, uporni i strpljivi i neka slijede svoje snove. Vodite računa da najprije “morate puzati, da biste mogli hodati“. Učite i nesebično ulažite u svoje obrazovanje. Na brodu budite vrijedni, marljivo ispunjavajte svoje obaveze i dužnosti pozicije za koju ste ukrcani, skupljajte iskustvo i spremajte se za sljedeću poziciju, a iznad svega poštujte svoje kolege kao i sve članove posade, bez obzira na njihovu poziciju/dužnost. Vaše zalaganje i „good job“ će sigurno biti prepoznati, najprije od Vaših kolega na brodu, a zatim i od kompanije za koju plovite. S vremenom će doći nagrade/unapređenja i novi izazovi, a s time i zadovoljstvo osobnim uspjehom, što u konačnici nosi poboljšanje vašeg standarda.
I na kraju, molim Vas, kad postanete časnici, zapovjednici ili upravitelji stroja, ne zaboravite da ste i Vi nekad bili kadeti, asistenti ili mladi časnici. Sjetite se Vaših početaka, koji su, vjerujem, bili sve samo ne lagani i ne zaboravite na svoje buduće kolege. Pomozite tim mladim ljudima korisnim savjetom i dobrim primjerom da stanu na noge i dobiju samopouzdanje. Nesebično podijelite s njima svoje znanje i iskustvo.
Mene budućnost ne opterećuje previše. Nisam od velikih zahtjeva, tako da su moji planovi jako jednostavni, kako Bog da. Nastojat ću ostati zdrav, raditi ono što volim, uživati u svakom trenutku života sa svojom obitelji i biti na pomoći svojoj djeci koliko god mogu.
I za kraj, veliki pozdrav mojim kolegama pomorcima, posebno onima koji su na moru diljem svijeta. Želim im puno sreće i uvijek sretan povratak svom domu i svojoj obitelji.
Katarina Mitrović
