Oplovili su svijet zajedno. U 61 godinu ljubavi, Jakov i Ana Grabovac 33 godine proveli su zajedno na moru. Da ih samo vidite – premda su već zagazili u 77. i 87. godinu, kad su jedno pored drugog izgledaju kao mladi par. Ljubav prema moru i neizmjerna ljubav jednog prema drugom ih pomlađuje. Supružnici su čitav svoj život posvetili moru, a gospođa Ana je ljubavi prema moru i plovidbi posvetila i tri knjige.
Ovo je njihova priča.
Jakova sam upoznala davne 1963. godine na splitskoj plaži Bačvice, kao izuzetno šarmantnog muškarca. Dolazio je sa svojim kolegama, a ja sam se sa svojim prijateljicama kupala. One su mi stalno pričale o tom zgodnom, crnom muškarcu, no meni se nije učinio posebnim. Ali, dogodilo se to da je taj zgodni, šarmantni, crni muškarac jednog dana došao do mene i rekao: “Šinjorina moja, znam da ste išli u gimnaziju, a meni bi trebale bilježnice iz matematike za moju nećakinju, kojoj to ne ide dobro. Biste li vi to meni mogli posuditi?” I tako je počeo naš kontakt.
U početku mi nije bio nešto posebno. Bio je zaista zgodan za ono vrijeme, no ne baš posebne ljepote. Moj Jakov je bio atletske građe i sportaš, imponiralo mi je to što je pokazao interes za tako mladu curu. Ja sam tada imala 16 godina, a Jakov 26, i već je bio pomorac. U vrijeme moje mladosti nije bilo poželjno imati vezu s pomorcem. Govorilo se pomorac dođe i ode i nikad se ne zna hoće li se vratiti tamo di se komodao.
Kako je vrijeme prolazilo, ja sam se zaljubila u tog visokog, zgodnog i atletski građenog muškarca. Hodali smo jako dugo. Točno 13 godina prije nego smo ušli u brak. Oženili smo se tek 1975. godine. Jakov se baš nije htio oženiti – smatrao je da ne treba ozakoniti vezu potpisom. Međutim, meni je to bilo izuzetno važno. Udala sam se kad sam imala 28 godina. Jakov je tada imao 38, stari momak. Već je bio i pomalo sijed. Naučila sam se na način života koji mi se činio kao Bogom dan. Brak je nešto sasvim drugo od veze prije braka – nešto sveto i posebno. Više od ičega htjela sam njegovo prezime koje mi se činilo tako posebnim i divnim.
Prvo putovanje
Moje prvo putovanje na brodu bilo je 1968. godine, kada sam imala 21 godinu. Od firme, Atlantske plovidbe, dobila sam papire da mogu ići s Jakovom na putovanje. Išla sam autobusom za Zadar, pa sam se ukrcala na trajekt za Anconu, pa iz Ancone za Novorosijsk u Rusiji. Brod se zvao Gundulić, a put je trajao točno tri mjeseca. Čak sam sa sobom nosila neke knjige koje su mi trebale za studij, ali na kraju ništa nisam učila.
To je bilo nevjerojatno iskustvo jer o brodovima do tada ništa nisam znala. Iznenadio me sam brod, ali i to što me Jakov zvao da idem s njim. Međutim, zbog toga sam doma imala velikih neprilika. Rekli su mi: “Možeš ići, ali ne znamo gdje ćeš se vratiti”. Morala sam ostaviti i ključeve od kuće. No, rekla sam sebi: “Bože moj, ja idem, pa ću vidjeti što će biti kad se vratim”.
U Rusiji sam vidjela na veliko siromaštvo. Zatekli smo se tamo u vrijeme proljeća i svi su parkovi bili zeleni i prekrasni. Zaustavljale bi me žene na ulici i pitale da im prodam svoju garderobu.
Prevozili smo rasuti teret, a nakon Rusije smo išli kući. Ponovno sam iz Ancone išla doma. Vratila sam se sama, dok je Jakov nastavio ploviti. Tada su ugovori bili jako dugi.
Način života na brodu me pozitivno iznenadio jer je pružao dojam doma. Posada se prema meni jako lijepo odnosila, ali bilo mi je neugodno jer sam bila upola mlađa od svakog člana posade. Bila sam jedina žena na brodu. U to vrijeme nije bilo dobro biti u nevjenčanom odnosu. No, mene za ništa od toga nije bilo briga. Bilo mi je bitno samo da sam s mojim čovikom, sve ostalo bilo je sporedno.
Brod te izmijeni. Meni je brod donio veliko strpljenje. Promijenio me kao osobu. Sretna sam što sam upoznala more. More je čudo. More ti se pod kožu zavuče. Nije to floskula. Ja sam dijete s mora i uvijek sam ga voljela, ali more traži sve od vas. Morate mu se prilagoditi i poštivati ga i morate mu dati ljubav i to vam more vrati.
Nikad me nije bilo strah
Najkraće sam na brodu provela tri mjeseca, a najduže skoro godinu dana kada sam imala već oko 30 godina. To me putovanje jako iscrpilo. Išli smo iz Rotterdama u Indiju, Pakistan, Singapur, pa opet u Rotterdam – putovanje oko cijelog svijeta.
Na brodu me nikad nije bilo strah. Koliko god je bilo fortunala, nikad se nisam bojala.
U jednom fortunalu makina je radila tuta forca, a mi smo danima stajali na mjestu. Točno 15 dana sam provela u prostoru od kreveta do ormara. Sjedila sam skutrena, pored zelenog tepiha. Jakov mi je donosio jabuke i tekućinu jer su jabuke najbolje protiv mučnine kada valja.
Začudo, nisam se bojala. Strah se pamti – da sam se tada bojala, vjerojatno više nikad ne bih išla s njim na brod. Straha nisam imala, mada me moj čovik pripremio: stavio mi je u jednu kesicu putovnicu, nešto dolara i to mi zavezao oko vrata. Rekao mi je da se toplo obučem za svaki slučaj. Kazao je i da, ako on do određene ure ne dođe, ne čekam, nego da skočim kroz prozor jer je ispod bio brod za spašavanje. Tada sam bila malo deblja, pa sam uvijek kad bih došla na brod gledala mogu li proći kroz prozor.
No, nisam se bojala ničega. Samo sam pozitivno mislila. Znala sam da mi se neće ništa dogoditi. I točno kad je došla ta ura koju mi je Jakov rekao, odjednom je došla bonaca. Kao da je netko potegnuo ravnu liniju na moru. U tih 15 dana jako sam smršavjela, a posada se začudila kad me vidjela.
Valjanje je teško opisati. To je kao da stavite neki plutajući predmet u lonac koji na sve strane ključa. Brod se valja lijevo-desno, prova-krma, onda se u jednom valu smiri, pa treska, pa opet sve ispočetka – i tako non stop. To je nemoguće opisati ako nisi plovio. Ma, to je jedna muka, jedna kalvarija.
Tada sam bila izuzetno mlada i vjerovala sam da mi se ništa ne može dogoditi kad sam sa svojim Jakovom, jer je Jakov svemoguć. Toliko sam bila infišana u njega. Ništa mi drugo nije bilo važno.
Velika obitelj i neispunjeni san
Imala sam veliku obitelj – jako dobre roditelje i divna tri brata i dvije sestre koje sam jako voljela. Svi smo bili izuzetno povezani kao familija. Jako su mi falili, pa sam im pisala pisma. U luci bih kupila karticu, pa bi ih zvala iz svakog porta, kad god sam mogla. Ali, doma nisu shvaćali da sam jako daleko i da mi je ta kartica jedina veza s njima. Uglavnom sam zvala sestru, koja mi je bila kao mater jer je bila 20 godina starija od mene.
Roditelji su nam bili Bračani. Mama je čak bila plemićkoga roda, a tata je bio tajnik općine u Sutivanu i veliki domoljub. Imali smo i imanja koja su drugi obrađivali. Uvijek se rado sjećam svog oca. Bio je naprosto savršen roditelj i u njemu sam uvijek imala pravog prijatelja.
No, moja obitelj je jako loše reagirala kad sam se nakon prvog putovanja vratila doma. Morala sam biti pokorna sluga i obećati da neću ići više u te avanture. Rekli su mi da će me se odreći javno, na naslovnici Slobodne Dalmacije, jer živim nečasnim životom, u divljem braku.
U međuvremenu sam diplomirala hrvatski jezik i književnost, ali doma nažalost nikako nisam mogla dobiti posao u struci. Samo sam jedno vrijeme radila kao zamjena u jednoj školi. Nažalost, taj je posao jako kratko trajao. Voljela sam svoj posao. Žao mi je što nisam imala priliku raditi u struci. Bila sam posvećena đacima i nastojala im prenijeti ljubav i emociju prema jeziku. Htjela sam im približiti pisanu riječ, da ju osjete i dožive.
S obzirom na to da sam dok sam bila doma bila nezaposlena, održavala sam kućanstvo i živjela s bratom i sestrom. Tako je bilo sve dok se nisam udala. Tada sam išla na brod u drukčijem izdanju.
Život s pomorcem me obogatio
Nikada, ali baš nikada nisam na brodu nešto ružno doživjela. Svi su bili korektni prema meni. Ostali smo dobri s ljudima s broda i baš nam jedan kolega dolazi idući mjesec na druženje.
No, da vam budem iskrena – sva ta poznanstva s broda su iz nužde jer vi silom prilika dijelite život s nepoznatim ljudima.
Život s pomorcem me obogatio na način da sam imala priliku vidjeti cijeli svijet. Vidjela sam sve osim Japana i Kine. Kad god sam mogla, išla sam vani. Bilo je puno lijepih mjesta koje sam posjetila, ali oduševio me New Orleans, kojeg bih izdvojila po ljepoti. Predivan je u svakom smislu te riječi.
Jedno ljeto smo tri mjeseca bili u Rotterdamu i svaki dan sam šetala gradom. Bilo mi je prekrasno. Upoznala sam svaki predio tog grada.
I Gibraltar mi je ostao u predivnom sjećanju, dok mi se rumunjski grad Constanta nikako nije svidio. Ostao mi je u lošem sjećanju. Bilo je sivo, stabla su bila bez lišća i na njima su bile ptice koje su vječno kreštale. Sve je bilo tmurno, kao iz horora. I sad kad ga se sjetim, jeza me uhvati.
Jakov i ja nikada nismo u isto vrijeme išli na brod. Prvo bi on otišao, pa bi vidio je li putovanje pogodno, a ja bih se naknadno ukrcala. Isto tako, uvijek bih se iskrcala barem mjesec dana prije njega da spremim stan i kućanstvo.
Jakov je volio uvijek ljeti ploviti, što je meni bilo žao jer sam se jako voljela kupati. Sestre i ja bismo se nekad već od veljače ili ožujka kupale u moru.
Lijepa i manje lijepa sjećanja
Da me netko pita što mi je nakon svih ovih godina ostalo u sjećanju, rekla bih da je to kad sam se nakon spomenutog najdužeg putovanja od godinu dana vratila doma. Na aerodromu su me dočekali braća i sestre s matrikulom mog nona iz 1880. i tuljkom u kojem je bila povelja, kojom su i odali počast kao dičnom članu obitelji koji je išao morskim putom. Dirnuli su me do suza. Dali su mi i golemi buket. Prihvatili su s vremenom moj način života, što mi je bilo izuzetno važno. Shvatili su moj put i odobrili moj odabir života uz mog čovika.
Izdvojila bih još jedan događaj. Bio je to fortunal. Jedno loše iskustvo, no ohrabrilo me za život. Nosili smo teret koji nije smio doći u doticaj s vodom. U nevremenu su se digli poklopci od štiva i mornari su trebali ići vratiti poklopce da u njih ne uđe more. Sve sam to gledala s prozora. Njih četvero su bili vezani konopom, držali su se za rukohvat uz rub štive i čekali bi da se brod smiri i da na brzinu pokriju to. Njihov napor da spase teret broda trajao je satima. Tada sam shvatila da se sve na brodu događa u svrhu posluživanja broda, da brod bude u dobroj kondiciji. Sav je život pomoraca posvećen brodskom lamarinu.
Čim ideš s broda – brod zaboraviš. Ja bolje pamtim brodove nego ljude. Pamtim svaki brod na kojima sam bila, kakva mi je bila kabina i gdje smo bili. Ljude zaboravljam.
Da treba, sve bih ispočetka
Rekla bih da sam dane na brodu provodila vrlo mirno i skladno. Na brodu je bio bazen pa bih se kupala kad nikoga nije bilo da nikom ne smetam. Na brodu sam živjela nevidljivo, ali nikad mi nije bilo dosadno. No, bila sam osamljena.
Jakov je puno radio. Kad smo bili skupa, svo vrijeme bismo razgovarali. Znate, razgovor je jako važan. Imala sam potrebu pričati – bila sam osamljena, ali zato sam puno čitala i plela. Na stotine džempera sam isplela. Znala sam na jednom putovanju splesti džempere, pa kako ih ne bih imala gdje staviti, onda bih ih rasplela pa opet nanovo splela. To me opuštalo. Dok sam plela, mislima sam plovila i bila slobodna. Održavala sam domaćinstvo kabine koliko se to moglo, dok je bila bonaca. Nastojala sam od kabine napraviti dom.
Zajedno smo plovili 33 godine, a Jakov sve skupa 44. Plovio je na Atlantskoj plovidbi, a kasnije i na stranca. Kad sam tek počela ploviti, bila sam, kao što sam već i rekla, upola mlađa od svih. Pred kraj plovidbe, bila sam starija od svih na brodu i ponekad mi to nije bilo ugodno. Mislila sam kako me ta mladost promatra i misli se što ova stara žena radi na brodu.
Da moram sve ponoviti, sve bih ispočetka. Prestala sam ploviti 2001. godine, a suprug 2003. godine. Žao mi je što nismo zajedno prestali i bili skupa sve do samoga kraja njegove karijere. No, morala sam kući njegovati bolesnu sestru. Njoj sam bila potrebnija.
Brodski dnevnici
Kao što vjerojatno i sami znate, napisala sam pet knjiga: tri o mojim danima na moru, dok su dvije proizišle iz škole kreativnog pisanja koju sam pohađala. Redom: Moju školu kreativnog pisanja objavila sam 2012. godine, pa potom 2013. Ćićolinu – ove dvije knjige su nastale tijekom pohađanja škole kreativnog pisanja. Knjigu Brodski dnevnik objavila sam 2014., uslijedio je Brodski dnevnik dva objavljen 2015. te Coast Guard objavljen 2017., koji je posvećen ljudima koje sam upoznala tijekom plovidbe.
Sve je krenulo 1970. godine, kad smo jedan dan isplovljavali iz Rostocka. Bilo je ljeto i plaža je bila puna kupača. Zamislite sad jedan ogromni brod od 72.000 tona, kao što je bio Jadran, kako plovi i prate ga labudovi. To me se jako dojmilo i uzela sam bilježnicu sa stola i počela pisati. Bio je to početak mojih Brodskih dnevnika.
Ali, sve što sam tad pisala završilo je u moru. Pisala sam u brodski dnevnik koji je bio težak i nije mogao stati u kofer, pa sam sve morala baciti kad sam išla doma. Puno kasnije, na nagovor svoje nećakinje, objavila sam knjige. Pisala sam samo na brodu jer sam kući bila rastrojena. Jakov mi je strašno nedostajao.
Uvijek je bilo ljudi koji žive isposnički od porta do porta. Ima ljudi koji nisu izlazili s broda vanka. Samo su radili, pa stvorili zdanja i imanja. Sad su stari i bolesni. Dakle, pogriješili su – trebalo je iskoristiti novac za sebe, a ne za imovinsku korist. Čini mi se da se pomorcima sve svodi na materijalnu sigurnost, ali tome se ne smije dati primat. Treba provoditi vrijeme zajedno, treba njegovati zajedništvo i obitelj.
Brod nikad nisam doživljavala kao kavez
Da vam budem iskrena, sigurna sam da bi neki ljudi ovakav život vjerojatno i doživjeli kao kavez: s Jakovom sam bila 24 sata dnevno. No, ja sam jako voljela taj život. Atlantik sam prošla tridesetak puta, a Pacifik dva.
Nakon svega, rekla bih da brod izgleda kao dom, ali ti znaš da je ispod lamarin i željezo. Usudila bih se reći i da je brodski život površan. Naime, brod je nametnuta sredina. Teško je opsluživati taj lamarin i odraditi jedan brodski dan. Imala sam nekad dojam traje vječno. Kad će pet, kad će večera – po tome smo se ravnali. Po tome smo znali da se bliži jedan dan navigacije manje.
Poslije večere šetala bih gore-dolje po krmi i tako sat vremena. Nakon toga bih se otuširala. Tako bih se osjećala bolje. Oko ponoć bismo išli spavati. Dan je nekad bio predug, osobito kad je bio ružan.
No, brod nikad nisam doživljavala kao kavez – baš zbog toga mi se svidjelo sudjelovati u snimanju filma Modri kavez. Bilo mi je to jedno prekrasno iskustvo, na koje sam ponosna. Film mi je pomogao da shvatim da je sad taj život iza mene. Modri kavez mi je pokazao da sve to naše vrijeme s broda nije bilo izgubljeno. Ostalo je puno toga. Ostalo je puno priča i uspomena.
Nakon filma prepoznaju me ljudi na ulici i imam jedno jako lijepo iskustvo s jednim mladim momkom. Prošlo ljeto sam bila na promociji jedne knjige u Muzeju grada kada mi je prišao taj mladić. Rekao mi je da je pogledao Modri kavez i pročitao sve moje knjige. Inspirirala sam ga, pa je radi moje priče upisao Pomorski fakultet. Nažalost, nismo ostali u kontaktu.
Nedavno sam gostovala i na HRT-u povodom obilježavanja Svetog Nikole. Odmah sam pristala bez da sam Jakova pitala, ali išli smo zajedno. Jako lijepo iskustvo. Pričali smo o mojoj knjizi Coast Guard i našem pomorskom životu.
Brod je učvrstio našu ljubav
U mirovini smo do prije zadnje dvije godine putovali po Dalmaciji i našim otocima, a najviše na Visu. Bili smo u Italiji, Albaniji i na Azurnoj obali.
U Monte Carlu smo posjetili kockarnicu. Prije no što sam ušla u kockarnicu, vidjela sam jedne super cipele. A ja vam strašno volim cipele, toliko da Jakov kaže da ćemo uskoro radi kutija mojih cipela morati iseliti iz stana. U kockarnici sam osvojila jedan iznos – točno koliko su te cipele koštale. Nagovarali su me da nastavim, ali rekla sam da je to dovoljno za moje cipele. Kupila sam ih i imam ih i danas.
Našu ljubav učvrstilo je to što smo bili skupa na brodu. Da smo bili po šest mjeseci odvojeni, to bi nas jako udaljilo. Nema tu zajedništva. Dok nismo bili skupa, pisali bismo si pisma. Svaku večer sam mu pisala pa bih onda par pisama zajedno poslala. Ali, potrajalo bi jako dugo dok bih dobila odgovor na njih.
U ovim godinama često mislim na brod. Te situacije osamljenosti s broda su mi bile manje tegobne od ovih koje danas nas dvoje živimo. Stari smo i sami. Od obitelji nemamo nikoga, osim nećakinja, koje imaju svoje obitelji i nemaju vremena za nas. Odjednom se osjećamo samima. Sve što imamo i posjedujemo dalo nam je more.
Poruka za žene pomoraca
Ima obitelji gdje se uvijek, čak i kad pomorac nije bio doma, njegovala uloga oca. Govorilo bi se: “To ćemo kad pape dođe; tu ćemo ići kad pape dođe; idemo pisati pisma papi.” Nitko ne bi sjedio na mjestu gdje inače pape sjedi – iz poštovanja prema ocu.
Nažalost, bilo je i obitelji gdje se moglo čuti: “Ma, izdrži ove njegove mušice samo dok on ne ode na brod, pa ćemo mi po svoju; samo da ga izdržimo dok je doma.” To su vam neuspješne obitelji.
Ovo su dva suprotna primjera kako se oduvijek u obiteljima odnosilo prema pomorcima. No, uvijek se treba njegovati uloga oca, čak i kad ga nema, i na taj način poštivati pomorca.
Muž i žena počnu imati različite navike. Moglo bi se reći da više jedno drugo praktički i ne poznaju nakon 20 ili 30 i više godina odvojenog života radi plovidbe. Udaljenost otuđi…
Radi se o tome da, ponekad nakon što suprug prestane ploviti, on se otuđi od obitelji. Obitelj ga više ne želi. Oni imaju svoje navike, u koje se on ne uklapa. Ponekad im i predbacuju: “A gdje si bio kad je trebalo” ili “Ti nikad nisi bio doma…”
Ženama pomoraca poručila bih samo jedno, a to je da svaka od njih barem jednom ode sa suprugom na brod. Na tom putovanju vidjele bi da je suprug sve ono što donese doma teško stekao i zaradio. Vidjele bi tada u kojim uvjetima njihovi muževi žive i kako je to teško. Puno njih zna čekat muževe van luke, pa s njim na skijanje i putovanje. Svi pomorci su samo željni kuće, bez obzira na to koliko svojoj ženi htjeli ugoditi.
Hvala Bogu, Jakov i ja imali smo priliku provesti život zajedno i zahvalni smo na tome.
Životinje ne mogu, a mi idemo dalje Za kraj ispričala bih vam još jednu priču. Pomorci su, da bi stvorili kućnu atmosferu, poželjeli imati kućne ljubimce na brodu. Moj Jakov imao je kanarinca Ćićolinu. Bila je tu i kujica Linda, koja se nije znala van broda ponašati jer su je kao malo štene odveli na brod. Imali smo i mačka Pepija te maloga majmuna. Majmun je bio pravo veselje. Bio je kao mali čovik. Svaki dan bi pojeo konobaru ručak. No, jedan dan se uvukao u brodski dimnjak i od plinova se ugušio. Kujicu Lindu svi su obožavali dok je bila štene, držali su je k'o caricu. Ali, dogodilo se to da je Linda odrasla i dobila bi, kao svaka žena, stvari. Tada su je svi odbacili, nisu je više htjeli. Govorili bi: “Imam ja jednu takvu doma, što će nam takva.” To je bilo tako tužno i tako nehumano. Linda se tada vezala za mene, ja sam joj jedina ostala. Bila je uz mene stalno – gdje ja, tu i Linda. Bila mi je kao prijateljica. Imala je sve osobine osobe. Obožavala sam je. Ali, došao je trenutak da sam morala ići doma. Taj rastanak s Lindom mi je jako teško pao, jako me to rastužilo. Kasnije, kad sam srela jednog čovjeka s broda, odmah sam ga pitala za Lindu i kako je podnijela moj odlazak. Rekao mi je da ju je, kad je trčala za mačkom u luci, zgazio kamion. Jadna moja Linda, nikad se nije znala ponašati na kopnu. Bila je pravi brodski psić… Ostao je još mačak Pepi. U luci su se štive ispraznile. Kroz prozor sam gledala Pepija, koji je šetao oko štive. Gledam što je Pepi nervozan, uzvrtio se… Na kraju je skočio, počinio je samoubojstvo. Životinje ne mogu, a mi idemo dalje. Iscrpljuje ih more, iscrpljuje ih brodski život i lamarin, a mi uporno idemo dalje…
Katarina Mitrović
