Parobrod Bolsena izgrađen je kao dio britanske serijske flote koja se gradila nakon Prvog svjetskog rata da se nadoknadi ratni gubitak, a ubrzo je prodan u – Italiju gdje je ostao do potonuća, piše Novi list.
Ostalo je zapisano da se 4. lipnja 1937. godine sudario u vodama egipatske luke Port Said s britanskim tankerom British Valour (izgrađen 1927. godine, 6.952 BRT, vlasnik British Tanker Co. Ltd., London, izrezan 1954. u Faslane). Oba broda su pretrpjela štetu.
Od 1937. godine održava liniju Jadran (polazak iz Trsta) – Sirija, a od kolovoza 1939. prelazi pod upravu talijanske vlade i plovi uglavnom na izvanrednim linijama. Sredinom prosinca 1939. godine britanski ratni brodovi su ga skrenuli na Maltu radi pregleda tereta. Dolazi u Trst početkom siječnja 1940. i ostaje na mrtvom vezu više od godine dana, do veljače 1941. godine, a nakon toga plovi u konvojima za albanske luke Drač i Vlora u najmu talijanske ratne mornarice Regia Marina. Tek 25. rujna iste godina Regia Marina ga rekvirira, ali ga ne upisuje u popis pomoćnog državnog brodovlja, a nakon toga plovi za luke Libije.
Neuspješni napadi
U najtežim trenucima bitke za konvoje, Bolsena i njemački parobrod Tinos, u pratnji torpiljarke Orione (izgrađena 1938. godine u Cantieri Navali Riuniti u Palermu; izrezana 1965. godine), isplovljavaju 16. studenog 1941. iz talijanske luke Brindisi za Tripoli s teretom municije i vozila. Sljedećeg dana otkrila ih je britanska podmornica HMS Upright (izgrađena 1940. u brodogradilištu Vickers Armstrong u Barrowu; izrezana 1946. godine) koja ispaljuje četiri torpeda (dva na svaki brod) i sva četiri promašuju, a napad prolazi nezapaženo. Poslijepodne, britanska podmornica HMS Urge (izgrađena 1940. u brodogradilištu Vickers Armstrong u Barrowu; potopljena 27. travnja 1942. od njemačke mine kod Malte) na isti konvoj ispaljuje tri torpeda koji promašuju. Ovoga puta napad je primijećen, pa, nakon ispaljivanja četiri dubinskih bombi, konvoj nastavlja plovidbu. Nešto kasnije konvoj je bombardiran, oba parobroda su oštećena te skreću za Navarino. Odatle isplovljavaju 21. studenog, pratnji je dodan razarač Strale, a nešto prije ponoći konvoj neuspješno napada poljska podmornica ORP Sokol (izgrađena 1940. kao HMS Urchin u brodogradilištu Vickers Armstrong u Barrowu, u siječnju 1941. postaje ORP Sokol, u srpnju 1945. vraćena je Royal Navy, izrezana 1949. godine). Tri ga torpeda promašuju. Luka Bengazi je oštećena, pa je potrebno više dana za iskrcaj, a 26. studenog luka je teško bombardirana. Tinos (izgrađen je 1914. u brodogradilištu J. Blumer u North Docku kao norveški Rio de Janeiro, od 1925. vije njemačku zastavu) je potopljen, a Bolsena je praktički neokrznuta. Iz luke isplovljava 30 studenog.
Tri dana prije nego su britanske snage oslobodile Bengazi (operacija Crusader), 21. prosinca Bolsena isplovljava iz te luke za Tripoli u konvoju u kojem su njemački parobrod Brook te motorni jedrenjaci Rita, Delfino, Nicolo Padre i Fanum Fortunae – evakuiraju vojsku i oko 400 zarobljenika. Konvoj prate lovci na podmornice Cotugno i Garibaldi, navodi Novi list.
Šestog veljače 1942. pred lukom Zara, britanska podmornica P31 (izgrađena 1941. u brodogradilištu Vickers Armstrong u Barrowu, u veljači 1943. mijenja ime u HMS Ullswater, a u travnju iste godine u HMS Uproar; izrezana je 1946. godine) ispaljuje tri torpeda na Bolsenu koja – promašuju, a zrakoplov u pratnji onemogućava podmornici da izroni i napadne brod topom.
U pola minute
No, sreća nije mogla potrajati vječno: 17. svibnja 1942. Bolsena s posadom od 86 članova (38 civila, 26 vojnika, 19 mornara i tri karabinjera) isplovljava iz luke Bengazi za Taranto u konvoju u kojem se nalaze parobrod Iseo (izgrađen 1918. kao War Shell u brodogradilištu u West Hartlepoolu, 1919. Brenta, 1923. Iseo; torpediran 29. prosinca 1942.; stradalo devet članova posade iz naših krajeva) i torpiljarka Pegaso (izgrađena 1936. godine u Bacini & Scali Napoletani u Napulju; namjerno potopljena od posade 11. rujna 1943.).
Nakon iskrcaja pilota, konvoj nastavlja plovidbu – na čelu je Pegaso, Iseo je u sredini, a Bolsena je posljednji – brzinom od deset čvorova (prvi časnik na Bolseni je u svojim zapisima napisao da brzina nije bila veća od 7-8 čvorova). Informaciju o isplovljenju konvoja je već bila dobila britanska podmornica HMS Turbulent zahvaljujući sustavu ULTRA koji je presreo i dešifrirao poruku te procijenio brzinu konvoja. Podmornica je zauzela pogodan položaj za napad u 23.20 sati 17. svibnja, a devet minuta kasnije je ugledala konvoj na udaljenosti od četiri kilometra. Odmah iza ponoći 18. svibnja podmornica se namjestila za torpediranje Bolsene, ali je zapovjednik ustanovio da je razdaljina veća od procijenjene, pa je zaplovio paralelno s konvojem. Oko dva ujutro podmornica je ispalila tri torpeda na parobrod Bolsena s udaljenosti od 1.830 metara. Bolsena je pogođena s dva torpeda: prvi je pogodio u visini skladišta br. 3 na desnoj strani, a drugi ispod nadgrađa, u visini kotlova (prema izvješću s broda torpeda su pogodila desnu stranu, a s podmornice na – lijevu).
Parobrod Bolsena je potonuo za, ne više, od pola minute od eksplozije prvog torpeda 50 nautičkih milja sjeverozapadno od Bengazija ili 55 milja sjeverno od tog grada povukavši za sobom cijelu posadu. Manje od pola posade je, nakon nekoliko sekundi, izbačeno na površinu zajedno s dvije splavi (čamci nisu mogli biti spušteni zbog brzine tonjenja); neki brodolomci su se popeli na splavi, drugi na ostatke broda koji su plutali.
Noć u vodi
Torpiljarka Pegaso, nakon što je vidjela da je Bolsena nestala s površine ostavivši samo male svjetlosne signale sa sredstava za spašavanje, krenula je prema vjerojatnom položaju odakle su ispaljena torpeda i bacila nekoliko dubinskih bombi. Naravno, nije lokalizirala podmornicu ni uz uporabu ekogoniometra. Nije se zaustavila spašavati brodolomce, jer je morala pratiti parobrod Iseo: radiovezom je javila položaj potonuća uz poziv da pošalju brodove po preživjele. Iz Bengazija su u pet ujutro isplovila dva njemačka minolovca (R11 i R16) iz sastava 6. Raumboots-Flotille, a zapovjedništvo »Marina Bengasi« je naredila staroj torpiljarki »Generale Marcello Prestinari« (izgrađena 1922. godine u brodogradilištu Odero u Sestri Ponente kao razarač, a od 1929. je klasificirana kao torpiljarka; stradala je 31. siječnja 1943. kada je naletjela na minu) da krene prema preživjelima, jer je ona plovila u blizini.
Brodolomci su ostali u vodi cijelu noć, dok ih nije vidio izviđački zrakoplov talijanskog Crvenog križa. Samo u 9.15 (prema izvješću prvog časnika) preživjeli su ukrcani na minolovce: devet civila i 29 vojnika (Nijemci su objavili spašavanje ukupno 36 preživjelih). Dodatnih 48 osoba je potonulo s brodom ili su nestali do dolaska pomoći.
Uskoro je stigla i torpiljarka Prestinari, ali je posada samo mogla konstatirati da su njemački minolovci spasili sve one koji su još bili živi. Brodolomci su iskrcani u Bengaziju gdje su dva spašena civila preminula u gradskoj bolnici čime se brod stradalih popeo na 50: 33 člana civilne posade, među kojima i zapovjednik i upravitelj stroja, pet mornara Regia Marina te 12 vojnika Regio Esercito.
