Lokacija: Jezero Huron, Kanada
Vrijeme: 4. rujna 2015. godina
Ime broda: Sloman Herakles
Nakon iznimno napornog razvoza ili, preciznije, kabotaže između Montreala i kanadskih jezera, uhvatili smo pauzu od kakva dva dana na ankori. A ankorali smo na jezeru Huron, jednom od velikih sjevernoameričkih jezera.
Zašto prvo pišem kanadska, a onda sjevernoamerička, možda se pitate. A možda i ne. Međutim, ja bih se pitao i tražio odgovor. Stoga, evo ga. Spomenutu kabotažu smo odrađivali za kanadsku kompaniju između, podrazumijeva se, kanadskih porata. Za to nam je, kao brodu sa stranom zastavom, trebala posebna dozvola. A nama, stranoj posadi, su bile izdane radne dozvole. Prilikom postupka izdavanja dotičnih dozvola, šaleći se, pitao sam pograničnog policajca ako se sad možemo iskrcati i zaposliti, recimo, kao konobari u kafiću. Umjesto očekivanog (o)smijeha, „nagradio“ me pogledom zbog kojeg sam požalio tu nevinu šalu. Ma ne, nije čak bio niti ljut. Jednostavno, izraz lica mu je bio toliko zbunjen da sam se prestrašio za njegovo mentalno zdravlje. Prošlo je nekoliko sekundi previše kad se, konačno, oglasio vrlo ozbiljnim tonom kako su radne dozvole isključivo za određenu osobu, kao člana posade, na određenom brodu i određenu vrstu posla. Poželio sam biti negdje drugdje, bilo gdje drugdje.
Dakle, po isteku jednomjesečnog ugovora o kabotaži, čekali smo ukrcaj u portu Sarnia, koja jednim dijelom leži na ranije spomenutom jezeru Huron.
Pa smo se nakon ručka i zaslužene pauze brodicom za spašavanje, nas četvorica, spustili na jezero. A četvorka se sastojala od dvojice Hrvata (mene i kolege Terca), jednog Nijemca (Čifa) i jednog Rusa (Sekonda makine).
Osnovna namjena te operacije bila je brodicom obići čitav brod, ustanoviti u kakvom je stanju nadvodni dio brodskog trupa, snimiti hrpu fotografija i jedan ili više filmova.
Sporedna i neslužbena namjena iste operacije bila je istovremeno malo se zabaviti. Tako da je, nakon obavljenog posla, tu bilo svakojakih ludorija, o kojima možda ipak bolje da ne pišem ovako javno.
Ne znam kome je prvome pala na pamet ta brilijantna ideja da se okupamo u jezeru. Jedino znam da sam ju ja od prve prihvatio. Vjerujte, dan danas se sam sebi čudim. Nisam nikad bio neki osobito avanturistički nastrojen lik.
Jedino što sam prije te bedastoće učinio – preko prijenosne radio stanice sam nazvao punat gdje je u gvardiji bila Sekonda, Njemica, te joj „zaprijetio“ ako se usudi proviriti niti vrh nosa van punta dok se kupamo. Naime, ja barem, nisam ponio sa sobom kupaće gaće i uistinu nisam htio da me kolegica, kojoj mogu po godinama biti otac, gleda u donjim gaćama.
Dobro, nas dvojica Hrvata (a tko drugi), hrabriji od ostale dvojice, bacili smo se u jezero. Kako je kolega ponio sa sobom svoju kamericu s vodonepropusnim kućištem, tako smo se slikali i nadvodno i podvodno. I, vjerujte mi, neke od fotografija ispod vode s golemim propelerom i kormilom iza nas djeluju upravo jezivo.
No, iskusio sam i nešto sasvim novo za mene. Kako nisam nikad prije, niti poslije, plivao u slatkoj vodi, imao sam priliku itekako osjetiti koliko teže se pliva nego u moru. Zbog, naravno, manje gustoće vode.
Nekako sam doplivao do spuštene skale, iscrpljen sam se uzverao na nju i dalje preko kuverte do svoje kabine. Sve to u donjim gaćama, ružno zelene boje.
Pošto kolegica nije ništa komentirala kasnije, ja i dan danas, skoro sedam godina kasnije, živim u uvjerenju kako nije vidjela ništa od svega.
Kako god, kakvih desetak dana kasnije pričali smo Čif i ja, o ovome i onome, kad smo došli do morskih pasa. Kako i zašto morski psi, ne sjećam se. I kaže on da se sjetio kako je jednom čitao da jedna vrsta prilično agresivnih morskih pasa, „bull sharks“, redovito iz Meksičkog zaljeva, preko rijeke Mississippi i kasnije manjim pritokama, dolaze sve do velikih sjevernoameričkih jezera.
Nastupio je tajac. I odmah nakon njega moje pitanje: “Čekaj, i ti to meni tek danas govoriš?“
Ima li potrebe spomenuti da se zamalo ugušio od smijanja?
Singapore sidrište, 07. V. 2022.
Kapetan Aron Baretić – ABe
