Uvriježeno je mišljenje da su naši prvi turbinaši bili brodovi riječke Jugolinije Marjan, Drvar, Radnik i Šibenik… Bili su prvi, ali jedini s turbinama proizvedenima u – Karlovcu. Prije toga su parni brodovi imali niskotlačne turbine pridodane parnim strojevima trostruke ekspanzije…
Prvi parobrod riječke Jugolinije koji je uz parni stroj trostruke ekspanzije imao i niskotlačnu turbinu bila je Bosna, izgrađena 1926. godine u njemačkom Vegesacku kao Schwaben koji je 1947. dobiven na račun ratnih reparacija. Parobrod je u Rijeku doplovio pod zapovjedništvom kapetana Martina Kovačevića. Cijeli radni vijek parobrod je brodio pod zastavom Jugolinije, a u rezalište Sv. Kajo u Splitu doplovio je 11. rujna 1962., piše Novi list.
Ratna reparacija
Slijedio je parobrod Vis, izgrađen u Rostocku 1936. godine kao Malaga: pogonio ga je parni stroj dvostruke ekspanzije s niskotlačnom turbinom. Jugolinija ga je, kao njemačku ratnu reparaciju dobila 1948. Tek 1969. predan je Lošinjskoj plovidbi, a 28. listopada 1970. doplovio je u rezalište Sv. Kajo.
Nakon naleta na minu kod Dubrovnika, Victory parobrod postao je – Hrvatska (Jugolinija), ali ta je priča već ispričana na ovim stranicama, a nas zanima pogon: Hrvatska je imala visokotlačnu i niskotlačnu (HP&LP) turbinu (Allis Chalmers MGC) spojene preko reduktora na jedan vijak – brzina 16,5 čv. Pronašli smo da je na toj Hrvatskoj plovio Milodar Margan iz Kostrene oko osam mjeseci, a po njegovom sjećanju upravitelj stroja i prvi makine bili su iz Kostrene (Glažar i Pavešić), a da su zapovjednici uglavnom bili iz Dalmacije.
Putničko-teretni dvovijčani turbinski brod Partizanka izgrađen je 1927. godine u Newport Newsu u SAD-u kao Shawnee, kasnije City of Lisbon, pogonile su ga četiri parne turbine, preko reduktora, na dva vijka, brzinom od 19 čvorova. Izgorio je 1949. godine dok se nalazio u brodogradilištu u Splitu.
U monografiji Jugotankera iz Zadra iz 1996. godine pod slikom tankera Petar Zoranić, izgrađenog 1960. godine u riječkom brodogradilištu 3. maj piše da se radi u motornom brodu, ali u samom tekstu navodi se t/t Petar Zoranić. Pogonile su ga dvije parne turbine De Laval od 12.500 KS brzinom od 17,5 čvorova. Na prvom putovanju stradao je u Bosporu nakon sudara.
Tvornica Jugoturbina
Četiri su broda izgrađena za riječku Jugoliniju s turbinskim pogonom izgrađenim u tvornici Jugoturbina u Karlovcu. Zamisao o gradnji turbinskih parobroda rodila se još 1953. godine, ali to je za tu tvornicu bio preveliki izazov, a turbine su bile preslabe za takve brodove (jedva su dosezali brzinu od 15 čvorova, a promidžbeno se navodila brzina od 15). Uz to, gradnja tih turbina navodila se kao veliki radni uspjeh: projektirane su u Karlovcu, građene u rekordnom roku…
Jugolinija je tri broda naručila u riječkom brodogradilištu 3. maj, a prvi je, kao Jadran, porinut 25. rujna 1954. No, isporučen je tek u studenom 1956. godine! Zašto nije ostao – Jadran, jer su se istovremeno u Splitu gradili brodovi Jugoslavija, Jadran i Jedinstvo za riječku Jadroliniju te je Jadran postao – Radnik. Drugi brod dobio je ime Drvar: porinut je 22. studenoga 1954., a predan je tek u – kolovozu 1956. godine! Treba reći da je kum tome brodu bio nitko drugi nego – Josip Broz Tito. Ni treći, imena Šibenik nije bio bolje sreće: porinut je u ožujku 1953. godine, a dovršen u veljači 1957. Četvrti brod iz serije gradio se u Splitu: porinut je 1. travnja 1956. godine, kuma je bila Anka Berus, a predan je 27. travnja 1957. kao – Marjan, navodi Novi list.
S obzirom na sve, kao i na učestale kvarove, Jugolinija je 1967. odlučila riješiti se tih brodova koji su, po svemu sudeći, rođeni pod nesretnom zvijezdom. Unatoč tome, ali zahvaljujući tome što su bili u eksploataciji tek deset godina, lako su našli kupce – sve redom grčke brodovlasnike. No, loša karma i dalje ih je pratila: Drvar i Šibenik stradali su u Bengalskom zaljevu, a druga dva su brzo i često mijenjali vlasnike… Nitko nije žalio za njima, a pogotovo ne posade: prema crew listi iz 1962. godine, na brodu se nalazilo 49 članova posade! Radni tlak kotlova Babcock & Wilcox iznosio je 30 bara (za rad turbina), a za ostale parne uređaje trebalo je tlak smanjiti na 16, deset i dva bara. Oko tih reduktora tlaka i oko propuhivanja čađe s cijevi parnih kotlova, otklanjanja propuštanja i proizvodnje destilirane vode uvijek je bilo posla… Temperature (48-49 stupnjeva) i buka turbina bili su nesnosni, a zaštite za uši nije bilo.
Na Marjanu je 1962. godine plovio kao vježbenik stroja Julijano Sokolić, koji je u komadu na tom brodu proveo 14 i pol mjeseci, prvi časnik stroja bio je Rudolf Kralj, a drugi Ivo Knego.
Upravitelj stroja na Marjanu bio je čak sedam i pol godina Milorad Gotier, kasniji strojarski inspektor u Jugoliniji, iz Bakarca. U jednom razgovoru koji sam s njim vodio 1994. godine, napomenuo je da se ponosi time da taj brod nikad nije stao zbog turbine, a da je problema uvijek bilo: pogon nikad nije bio dotjeran do te mjere da bude stabilan i siguran kao na brodu Hrvatska koji je bio američka gradnja. Prema ondašnjim standardima turbine se nisu koristile za snagu manju od deset tisuća »konja« na osovini, a ovi brodovi imali su »samo« 4.200 KS pri normalnom opterećenju, a odluka, političke naravi, o ugradnji na ove brodove donesena je kako bi Jugoturbina stekla iskustvo u gradnji turbina za potrebe ratne mornarice.
Tužne sudbine
Koje su bile njihove sudbine? Radnik je 1967. godine postao Mariel, podigao je na krmi grčku zastavu, a vlasnik mu je bila tvrtka Marsenda Cia Naviera S.A. Pod tim imenom brodio je do 1969. godine kada ga kupuje kompanija Amarilis Shipping Co. Ltd. iz Famaguste na Cipru, a dobiva ime – Amarilis. Od 1974. novi vlasnici i novo ime: Associated Grain Associate Shippinga Co. iz Paname. Već ostarjelog turbinaša 1977. godine kupuje tvrtka Apex Shipping Inc. iz Keelunga na Tajvanu te mu namjerava dati ime Comeluck Glory. No, pod tim imenom brod nikad nije zaplovio – izrezan je iste godine u Kaohsiungu.
U istom rezalištu u ožujku 1979. godine okončao je i negdašnji Marjan, turbinaš koji je najduže plovio. Punih deset godina, od prodaje 1967. do 1977. godine, plovio je pod panamskom zastavom i imenom Splendid Sun (Marine Transocean Ltd.), a onda ga kupuje panamska kompanija Shipping & Financial S.A. i daje ime – Endi. Pod tim imenom plovi samo nekoliko mjeseci, a onda postaje Azim i pod tim imenom je doplovio u rezalište.
Nekadašnji Drvar i Šibenik, pod novim imenima plovili su samo četiri godine. Drvar je kupila grčka kompanija Mundial Cia Naviera S.A. i dala ime Pationik. Ujesen 1971. godine, 29. rujna, brod je plovio iz Chalne u Chittagong s teretom riže kada je Bengalskim zaljevom harao ciklon. Brod je svom silinom bačen na sprud Rutler, posada se spasila, ali brodu nije bilo pomoći.
Dva mjeseca kasnije kraj je doživio i Šibenik, a njegovo stradanje našlo je mjesta u gotovo svim kronikama suvremenog brodarstva. Bio je jedan od nekoliko trgovačkih brodova koji je postao žrtvom indijsko-pakistanskog rata. Jugolinija ga je prodala grčkom brodaru Autolykos Cia de Vapores S.A. iz Ithake, a novo ime bilo je Mastro Stelios. Ujutro 23. studenoga 1971. zapovjednik broda primio je poziv za pomoć s grčkog parobroda Chrysovalandou koji je u rijeci Pussur naišao na mine i bio teško oštećen. Mastro Stelios tada je plovio Bengalskim zaljevom sa samo 1.100 tona umjetnog gnojiva u skladištima. Kroničari su zabilježili da je brod naišao na tri mine čije su eksplozije načinile velike rupe na trupu: more je počelo prodirati u skladišta i strojarnicu i posada ga je morala napustiti u čamcima za spašavanje. Brod se prevrnuo na desni bok i polegnuo se na plitko dno gdje je ostao nekoliko godina, dok ga lokalni rezači nisu pretvorili u staro željezo.
Ostali turbinaši
– 1965. Splošna plovba iz Kopra kupila je parobrod Rose of Lancaster (izgrađen 1957. godine u brodogradilištu William Gray & Co. Ltd., West Hartlepool) od poznate kompanije Elder Dempster Lines Ltd. iz Liverpoola, pogonile su ga dvije parne turbine (Central Marine Engineering Works), a dobio je ime Bočna. Brod je izgorio 24. prosinca 1977. u luci Matadi (Zaire), a izrezan je 23. ožujka 1978. u Splitu.
– 1961. Mediteranska plovidba iz Korčule kupila je parobrod Annik (izgrađen 1940. u norveškom Tonsbergu) i dala mu ime Kučište. Brod je pogonio parni stapni stroj dvostruke ekspanzije s niskotlačnom turbinom. Atlantska plovidba iz Dubrovnika kupuje ga 1963. godine, a prodan je 1967. kada postaje Maestrale. U rezalište, u La Spezia doplovio je u siječnju 1972.
– 1958. Atlantska plovidba kupuje parobrod Orm Jarl (izgrađen 1939. u njemačkom Flensburgu kao Haga, kasnije Empire Consumer i Hauknes) koga je pogonio parni stroj dvostruke ekspanzije s niskotlačnom turbinom. Prodan je 1965. Prekookeanskoj plovidbi (Bar), 1967. postaje Moschoula, a u travnju 1968. doplovio je u rezalište u Svetom Kaji.
– 1960. Atlantska plovidba kupuje parobrod Irish Hazel (izgrađen 1950. u West Hartlepoolu) i dala mu ime Konavli, koga je pogonio parni stapni stroj trostruke ekspanzije s niskotlačnom turbinom. Od 1966. je u floti šibenske Slobodne plovidbe, a 1972. izrezan je u Turskoj.
