Prihodi od nafte slamka su spasa za iransko i rusko gospodarstvo, ali zapadne sankcije ugrozile su sposobnost obje zemlje da isporučuju naftu i primaju uplate. Kao odgovor, Iran i Rusija su preusmjerili isporuke nafte u Kinu – najvećeg svjetskog uvoznika sirove nafte.
U 2023. Kina je uštedjela navodno deset milijardi dolara kupujući sirovu naftu od zemalja pod sankcijama kao što su Iran i Rusija, prenosi Seebiz.
Tijekom godina Peking i Teheran razvili su sustav trgovine naftom koji zaobilazi zapadne banke i brodske usluge. Rusija je usvojila iranske metode za izvoz sankcionirane nafte nakon što je Grupa sedam (G7) saveznika ograničila cijenu ruske sirove nafte na šezdeset dolara po barelu u prosincu 2022.
Kao rezultat toga, Iran, Rusija i Kina su stvorile alternativno tržište sankcionirane nafte, gdje su plaćanja denominirana u kineskoj valuti. Tu naftu često prevoze tankeri “tamne flote” koji rade izvan pomorskih propisa i poduzimaju korake kako bi zamaglili svoje operacije.
Prihod od nafte iz Kine podupire iransko i rusko gospodarstvo i potkopava zapadne sankcije. U međuvremenu, korištenje kineske valute i sustava plaćanja na ovom tržištu ograničava zapadnim jurisdikcijama pristup podacima o financijskim transakcijama i slabi njihove napore u provedbi sankcija.
Kina je razvila način uvoza iranske nafte zaobilazeći zapadni financijski sustav i usluge prijevoza. Iran šalje naftu u Kinu pomoću tankera tamne flote i prima uplate u renminbiju preko malih kineskih banaka. Tankeri tamne flote rade bez transpondera kako bi izbjegli otkrivanje. Nakon što pošiljke nafte stignu u Kinu, rebrendiraju se kao malezijska ili bliskoistočna nafta, a kupuju ih tzv. “teapots” u Kini. “Teapots” su male neovisne rafinerije koje apsorbiraju 90 posto ukupnog iranskog izvoza nafte otkako su kineske državne rafinerije prestale poslovati s Iranom zbog straha od sankcija.
Vjeruje se da “teapots” plaćaju Iranu u juanu koristeći manje financijske institucije pod sankcijama SAD-a kao što je Bank of Kunlun. Ova strategija omogućuje Kini da izbjegne izlaganje svojih velikih međunarodnih banaka riziku američkih financijskih sankcija.
Nakon što Iran primi plaću u juanu, ima dvije mogućnosti korištenja kineske valute: može kupiti kinesku robu ili pohraniti sredstva u kineskoj banci. Iran ne može trošiti mnogo u renminbiju izvan Kine jer se tom valutom ne može u potpunosti slobodno trgovati, pa je druge zemlje manje žele kao pohranu vrijednosti ili obračunsku jedinicu. Uloga renminbija u međunarodnoj trgovini porasla je u posljednjih nekoliko godina, ali je potaknuta trgovinom Kine s partnerima denominiranom u renminbiju. Valuta se rijetko koristi za transakcije u dvije zemlje ako jedna nije Kina.
Posljedično, 2022. godine Iran je od Kine kupio strojeve u vrijednosti od 2,12 milijarde dolara, kao i elektroniku u vrijednosti od 1,43 milijarde dolara. Iako podaci o financijskim transakcijama između Irana i Kine nisu dostupni, postoji velika vjerojatnost da je iranski uvoz kineske tehnologije denominiran u renminbiju.
Još jedna upotreba koju bi Iran mogao naći za kinesku valutu je stvaranje deviznih rezervi u renminbiju. U listopadu 2023. zamjenik šefa iranske središnje banke rekao je da se iranske devizne rezerve povećavaju zbog rasta izvoza nafte i drugih proizvoda. Ako prihodi od nafte značajno pridonose rastu iranskih deviznih rezervi i ako Kina kupuje iransku naftu u renminbiju (podaci o trgovini pokazuju da oko 90 posto iranskog izvoza nafte ide u Kinu), onda je značajan udio iranskih rezervi može biti denominiran u renminbiju.
Osim toga, spremnost Irana da pronađe alternativne valute i diverzificira se od američkog dolara poklapa se s ambicijama Pekinga za internacionalizacijom svoje valute. Stoga bi Peking također mogao imati interes plaćati Iranu u renminbiju i izgraditi iranske rezerve renminbija. (Središnja banka Irana ne objavljuje podatke o valutnoj strukturi svojih međunarodnih pričuva. Nedostatak podataka otežava potvrđivanje ove teorije.)
Ruska sveobuhvatna invazija na Ukrajinu i naknadno nametanje sankcija doveli su Rusiju u sličnu situaciju kao Iran. Rusija je također počela koristiti “flotu u sjeni” za slanje nafte u Kinu i pribjegla je korištenju renminbija za trgovinu kako bi zaobišla ograničenje cijene nafte. Mora se napomenuti da situacija u Rusiji nije tako teška kao u Iranu kada je riječ o sankcijama: trgovina ruskom naftom tolerira se sve dok kupci plaćaju šezdeset dolara ili manje po barelu, dok je kupnja iranske nafte zabranjena bez obzira na cijenu. To daje Rusiji veću fleksibilnost u isporuci nafte na druga odredišta i, samim time, veću pregovaračku moć u pregovorima o cijenama s Kinom.
Unatoč tome, Rusija sada uvelike ovisi o Kini i ima sličan model trgovine s Kinom kao Iran: Rusija izvozi naftu u Kinu, a kupuje tehnologiju. U 2022. Rusija je od Pekinga dobila 88 milijardi dolara od izvoza energije i platila 71,7 milijardi dolara za kinesku robu. Otkako su Rusija i Kina prešle na korištenje nacionalnih valuta, trgovina u rubljima i juanu porasla je osamdeset puta između veljače i listopada 2022.
Ali Kina pomaže Rusiji samo u onoj mjeri u kojoj ne šteti vlastitim interesima. Na primjer, nakon što su Sjedinjene Države stvorile novo sekundarno tijelo za sankcije u prosincu 2023., tri od četiri najveće kineske banke prestale su prihvaćati plaćanja od sankcioniranih ruskih tvrtki. Ruski dužnosnici tvrde da rade sa svojim kineskim kolegama na rješavanju problema, ali malo je vjerojatno da će se Peking vratiti na transakcije sa sankcioniranim ruskim subjektima sve dok prijetnja sankcijama prevladava. Dakle, dok sekundarne sankcije nisu izravno ciljale na isplate nafte iz Kine, to pokazuje da ako bi Zapad zaprijetio sankcioniranjem velikih kineskih kompanija zbog uvoza ruske nafte iznad gornje granice cijene, Peking bi to vjerojatno poslušao.
Učinkovitost sankcija protiv Irana, Rusije i drugih strogo sankcioniranih režima ne bi se trebala analizirati u silosima, jer te zemlje ne rade u silosima. Razmjena znanja o tehnikama utaje i gospodarska suradnja s Kinom omogućili su i Iranu i Rusiji da ublaže učinke sankcija.
Zapadne vlasti trebale bi početi proučavati financijske veze između režima pod strogim sankcijama, kao i njihovu gospodarsku suradnju s Kinom, te razmotriti kako se tehnike utaje koje su razvili prethodno sankcionirani režimi mogu koristiti u novim sankcioniranim zemljama. To će pomoći zapadnim vlastima koje provode sankcije da poboljšaju dizajn sankcija i zatvore rupe u zakonu prije nego što se one mogu iskoristiti. Takva bi analiza također pomogla Zapadu da razvije razumijevanje o tome što sankcije mogu, a što ne mogu postići, te do kakvih bi neželjenih posljedica mogle rezultirati.
