Svaki pomorac zna da postoje određeni krajevi svijeta u kojima je dio lokalnog folklora „darivati“ lučke vlasti, pilote, armižadore (privezivače) i bilo koga tko ima i najmanjeg doticaja s brodovima i/ili brodarstvom.
Te tehnike „mužnje“ brodova su kroz generacije takvih parazitskih oblika života postepeno postajale sve sofisticiranije. Unatoč tome što se prečesto koristi agresija, ucjena, pa čak i strah.
Po pojedinim zemljama, recimo Centralne i Južne Amerike, moja iskustva su prilično ugodna. Pogrešna riječ, ugodna su utoliko što nisam nikada od tih ljudi doživio ikakav oblik agresije, pa čak niti arogancije. Dapače, znali smo se i šaliti s njima, a poslije i smijati oko njih. Najčešće se dešavalo da bi po svršetku posla, zbog kojeg su uopće došli na brod, jednostavno ostali sjediti dok im se nešto ne da. Poput školske djece su se znali došaptavati, pa čak i smijuljiti, među sobom. Dok, najčešće, agent ne bi ohrabren, tko zna čime, pitao ako bi se vlastima moglo nešto dati.
Kudikamo neugodnija iskustva sam imao po zemljama, što sjeverne Afrike, a što Gvinejskog zaljeva. S posebnim naglaskom na Nigeriju i Kamerun.
U dva nigerijska porta, Lagos i Okrika sam doživio, od toga da mi je carinik konfiscirao putovnicu, do toga da mi je službenik državne agencije za suzbijanje prometa narkotika prijetio odvođenjem, suđenjem i zatvorom. Koliko su te prijetnje bile ozbiljne, te koliko ostvarive, vjerujte, ne želim znati. Čak niti danas nakon, gotovo, petnaest godina kasnije. Sve se, na kraju, riješilo novcem. A kako drugačije?
U kamerunskom portu Douala je u pljačkaški pohod uletjela grupa od njih šestoro, predvođeno „lokalnom plemenskom kraljicom“. Tako su se barem prema njoj ophodili preostala petorica, mahom muškaraca. Bila je to mlada žena, poprilično pretila, čak bih rekao najmlađa među njima, a predstavila se kao pripadnica pogranične policije. U svakom slučaju, muškarci su se prema njoj ophodili s neskrivenim (straho?)poštovanjem. Ostali su bili iz carine, sanitarne inspekcije i službe za zaštitu okoliša. Svi s jednim jedinim ciljem, otići s broda debljih džepova. A debljih džepova jesu otišli s broda.
Slično iskustvo sam doživio u ukrajinskom portu Ilyichevsk, danas zvanom Chornomorsk, gdje su nam također olakšali brodsku blagajnu za nekoliko tisuća američkih dolara. Bez trunke finoće ili odglumljene pristojnosti.
Egipat i Sueski kanal su nam svima itekako dobro poznati.
A o svemu gore navedenom sam pisao u svojoj prvoj knjizi autobiografskih priča „Uspomene jednog sumanutog“.
Kako sam po Indiji bio vrlo malo, i to uglavnom još kao Čif, dakle gotovo dvadeset godina unatrag, nemam osobitih iskustava koja bih mogao podijeliti.
Jedini susret s Indijom, od kad sam Komandant, sam imao 2022. godine u portu Sikha, na zapadnoj obali. Istovremeno, naslušao sam se svakojakih priča o indijskim lučkim vlastima. Unatoč tome što mi je jedan od ofičala rekao da su godinu ranije u Sikhi, s brodom blizancem, otišli lakši za trideset i pet kartona cigareta, toga puta nisam doživio neugodnosti takve vrste, osim s agentom prije partence.
Upravo to je bilo najzanimljivije, pošto se agenti rijetko usuđuju kompromitirati na takav način. Jednostavno iz straha da ne izgube posao. Ovaj me smuljao na račun Port Clearance (Dozvole za Isplovljenje) koju bi carinik trebao donijeti, ali ovo ali ono. Tek nakon što sam mu, na jedvite jade, dao dva kartona cigareta Winston, a ovaj rekao kako carinik neće prihvatiti nego samo Marlboro, izvukao je iz torbe već spreman Clearance. Podrazumijeva se da je pobrao i cigarete sa sobom. Jako sam se dvoumio da li da ga prijavim. Na kraju sam ipak odlučio da neću, pošto bi brod mogao ponovo doći onamo i netko od kolega imati problema zbog mene.
Očite su promjene u globalnom ponašanju čak i lučkih vlasti. S jedne strane Egipat i Suez više nisu ni približno što su bili. Očito nije ni Indija. Iako to često i uvelike ovisi o nama samima kako se postavimo. Odgovorno tvrdim, na osnovu vlastitih iskustava, da se davanje vrlo često, može izbjeći tako što se odbije. Iako se pojedini među nama, pomorcima, ne slažu sa mnom. Naravno, nije uvijek moguće radi posljedica koje bi mogle biti puno ozbiljnije.
Spomenuti ugovor 2022. sam se ukrcao u Pakistanskom portu Port Qasim gdje je prethodnik vlastima iskrcao šesnaest kartona cigareta. Kasnije smo se brodom kretali po dalekom istoku od Malezije, Singapura, Indonezije i Filipina do Kine i Južne Koreje. Moram se pohvaliti da sam za trajanja ugovora od pet mjeseci i dvadeset dana dao jedino ta dva spomenuta kartona cigareta u Sikhi, i to na prijevaru. Naravno da već čujem svakojake komentare tih pojedinaca koji na davanje i otimačinu gledaju drugačije od mene. Međutim, svatko od nas je odgovaran za vlastita postupanja i posljedice koje uslijede, a kako bi se netko drugi ponio u identičnoj situaciji, možemo samo nagađati. Nikako tvrditi na osnovu pretpostavljanja.
Jednako ugodno su me iznenadili Jorf Lasfar u Maroku i Arzew u Alžiru profesionalnošću tamošnjih ljudi i suzdržanošću po pitanju, nezasluženih, očekivanja da im se nešto da.
Međutim, sve više su me počeli iznenađivati, pa i zapanjivati po pojedinim portima sjeverne Evrope.
Na primjer, više od petnaest godina, gotovo, redovito doživljavam da belgijski piloti otvoreno pitaju ako bi mogli dobiti, iako češće, kupiti cigarete. Mada, svi znamo da pod kupiti pretpostavljaju dobiti. Dakle, to i nije neka novost.
Ono što kudikamo više „zabrinjava“ je što su se slične stvari počele dešavati, sve češće, po susjednim zemljama.
Prvi šok sam doživio unatrag tri godine u Amsterdamu, srcu Evrope, kad me operater s terminala pitao da mu dam cigarete za njega i dvojicu kolega. A nakon što sam rekao da nemam pri ruci, ne želeći biti nepristojan, me „savjetovao“ za ubuduće da imam spremljeno sa strane. Jer, rekao je, to tako rade drugi Komandanti. Zbog toga i još nekoliko bezobrazluka sam svu trojicu potjerao s broda i prijavio nadležnima. Pretpostavljam da će se opet javiti, samoprozvani, dušebrižnici dijeleći životne mudrosti o nečemu što nisu sami doživjeli.
Dobro, izdvojen slučaj, razmišljao sam, sve do prije desetak dana.
Prije partence iz njemačkog porta Wilhelmshaven su nas posjetila dvojica službenika „vodene“ policije. Pa da ih „kao“ zanimaju putovnice, kojih su od osamnaest „kao“ provjerili dvije. Kudikamo zanimljivije su im bile cigarete, da su usput zamolili ako bi mogli dobiti nešto. Bili su toliko „pristojni“ da nisu zahtijevali. Tako da je jedna posjeta njemačkoj odnijela cigareta koliko i, gotovo, šestomjesečni ugovor po Aziji. Nešto kasnije sam se čuo s kolegom Nijemcem. Nisam mogao odoljeti i ne javiti mu, iz čiste zluradosti, priznajem. Jasno, prvo se smijao kao dementni jazavac, dok nije shvatio ozbiljnost situacije.
A, jučer me zvao Čif na telefon iz kontrolne kabine tereta, kako bi htio sa mnom nešto privatno prodiskutirati. Svi alarmi su mi počeli vrištati u glavi, ne znajući što se dešava. Bili smo u Rotterdamu, taman završili iskrcaj i dovršavali dokumente pred partencu. Nakon inspekcije tankova tereta inspektor je „kao“ našao ostatke tereta koje bi trebalo prijaviti. Što nama stvara neznatne, no nesumnjivo, komplikacije. Čifu nije palo na pamet, kako ne bi ni meni, u Rotterdamu, u Holandiji nekoga pokušati podmititi. Inspektor nije imao sličnih problema ili srama, nego je, bez da je trepnuo, tražio karton cigareta za potpisanu potvrdu o praznim tankovima. Istina, neznatna cijena u odnosu na, potencijalni, ishod. Ipak, šok, nevjerica i gorak okus u ustima ostaju prisutni.
Kamo god bili, davali, primali ili odbijali jedno ili drugo, neka van je vavek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
Na sidrištu Rotterdam Maas 5Q, 30. lipnja 2023. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
