Lokacija: Negdje ne sjevernoj polovici Atlantika
Vrijeme: Druga polovica 1991. godine
Ime broda: Kilchem Pacific
Moj prvi stranac u životu, pa i prva ‘kemija’ (tanker za prijevoz kemikalija u tekućem stanju), petnaest godina star ‘japanac’ u vlasništvu danske kompanije. Jedan od ‘staromodnih’ tankera na kakvima smo se itekako učili poslu, pa i nekim stvarima koje su danas gotovo nezamislive.
Samo što nije odzvonilo podne. Nestrpljivo iščekujem Sekonda (2. Časnik Palube) da me zamijeni na mostu u gvardiji, koja se, po običaju, razvukla u nedogled. To su još uvijek bili dani kad Terco (3. Časnik Palube) nije imao, osim same navigacije, uglavnom nikakvog posla na mostu tokom gvardije. Ali se kod većine Komandanata nije smjelo niti sjediti a kamoli čitati knjiga, makar oko broda danima ne bi bilo drugog broda na horizontu. Tako da sam se znao radovati kao dijete kad bi mi Čif, ili jako rijetki koji su zasluživali da ih se zove ‘Primo’, (1. Časnik Palube) rekao da treba izrezati kakvu šablonu s natpisom. Jedini problem bi bio što sam od silnog uzbuđenja, što imam posla na mostu, znao ju prebrzo napraviti pa se opet dosađivati.
I, nekoliko minuta prije podneva, stigao je ‘Seki’, s blentavim cerekom na licu. Pretpostavljao sam da se desio nekakav ‘škandal’ u posljednjih pola sata, koliko je bio budan i da jedva čeka to podijeliti sa mnom. Loše sam pretpostavljao.
Jedno od prvih i svakako ritualnih pitanja bilo je svakog dana:“Šta ima za ručak?“ Dobro, ovisno o kuharu, pitanja su znala biti pomalo drugačije oblikovana, poput:“Šta je danas spremio?“ ili „Ima li išta za pojesti?“ ali i puno slikovitijih.
Ni toga dana pitanje nije ostalo neizgovoreno, s tom razlikom što je odgovor bio više nego neuobičajen. Naime, ‘Seki’ je kroz smijeh samo rekao:“Vidjećeš.“ I nije imao namjeru mi reći kakvu je to deliciju ‘Kogo’ (brodski Kuhar) danas spremio.
Poprilično zaintrigiran, koliko i gladan, sam se spustio do salona, gdje me dočekao neraspoloženi Kamarijer (Konobar).
Ja: “Dobar dan.“
On: “Dobar dan.“
Ja: “Šta ima za ručak?“
On: “Gulaš.“
Ja: “Gulaš? Kakav gulaš?“
On: “Gulaš k’o gulaš!“, pomalo otresito.
Ja: “Kakav gulaš? S čime gulaš? S paštom, s rižom, s čime gulaš?“
On: “Obični gulaš s kumpirin!“, već iznerviran mojim pitanjima i tko zna čime još od prije.
Ja: “Obični gulaš s kumpirin, kažeš?“, vjerovatno s tupim izrazom lica jer nisam do onda čuo za takvo jelo. Doma smo jeli gulaš s paštom ili rižom ali nikad ‘s kumpirin’.
On: “Šta se praviš glup ka’ da ne znaš! Šta jideš kad susidu pomažeš nalivat’ ploču na kuću?“, već pomalo agresivno.
Ja: “Čuj, u životu nisam susjedu pomagao nalijevati ploču na kuću ali nisam probao ni gulaš s kumpirin. Pa mi, molim te, barem donesi pijat tog gulaša da probam“.
Trenutno mi je postalo jasno čemu se ‘Seki’ onako zlurado smijuljio. Kasnije smo se skupa smijali istome kao dva bedaka jer se, otprilike, isti razgovor vodio između njega i Kamarijera, samo pola sata ranije. A gulaš s kumpirin ni jednom ni drugom nije osobito prijao.
Bio je to jedan od onih kuhara koje se spominjalo slikovitijom terminologijom.
Na prilazu Galvestonu (SAD), 26. XI. 2019.
Kapetan Aron Baretić – ABe
