U novom broju feljtona ‘Priče o moru i brodovima’ Ivo Batričević piše za Dubrovački dnevnik kako je Elizabeta II pristala biti prvom britanskom okrunjenom glavom koja bi bila kuma jednog putničkog broda.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, ponovo su na oceanima oživjele stare, dobro uhodaneemigrantske brodske pruge iz Europe prema Novom svijetu. Međutim, za razliku od prijašnjih vremena, novi su putnici, poglavito Amerikanci, zahtijevali veći komfor na dugim i zamornim prekooceanskim putovanjima, pa su stariji, u ratu preživjeli lajneri sve brže odlazili uraspremu, a pristigle novogradnje su se morale prilagoditi novim standardima. Kako su Sjedinjene Američke Države uvele restriktivne emigrantske mjere, ratom osiromašeni Europljani počeli su sve češće tražiti spas u Kanadi, Južnoj Africi, Novom Zelandu i Australiji.
Britanski brodar Shaw, Savill & Albion Line je sredinom 1952. godine potpisao ugovor ogradnji broda s brodogradilištem Harland & Wolf u Belfastu. Po ugovorenoj cijeni od 3,5 milijuna engleskih funti, kobilica novogradnje broj 1498 je svečano položena u siječnju sljedeće godine. Za vrijeme gradnje započela je potraga za imenom broda i njegovom kumom. Uprava kompanije je, bez velike nade, uputila zamolbu mladoj britanskoj kraljici Elizabeti II da krsti brod jednim od njoj po izboru tri predložena imena. Neočekivano, kraljica je pristalabiti prvom britanskom okrunjenom glavom koja bi bila kuma jednog putničkog broda, a sama je odabrala ime SOUTHERN CROSS, ime zviježđa Južnog Križa čije se zvijezde nalaze nazastavama Australije i Novog Zelanda, zemalja prema kojima je brod bio planiran redovno ploviti.
ELIZABETA SE NIJE MOGLA UKRCATI NA AVION
Ceremonija porinuća broda, zakazana za 17. kolovoza 1954. u 13:15 sati u optimalno vrijeme plimnog vala, umalo je protekla bez kraljice, koja je zbog izuzetno loših vremenskih uvjeta morala odgoditi dolazak zrakoplovom iz svoje škotske rezidencije dvorca Balmoral prema Belfastu. Kako se porinuće nije smjelo odgoditi dulje od pola sata, a kraljica je kasnila, odlučeno je kako će ceremonija ipak krenuti bez nje. I baš u trenutku intoniranja himne „God Save the Queen“, Elizabeta II je nakon vratolomne vožnje automobilom iz zračne lukeulicama Belfasta ipak u posljednji trenutak nekako stigla pred navoz te krstila brod tradicionalnim riječima: “Dajem ovom brodu ime SOUTHERN CROSS. Neka Bog čuva njega i sve one koji budu njime plovili.
Zanimljiva priča rađanja jednog putničkog broda dovela nas je do transatlantika od 20204 bruto tona, dugog 185 metara koji je s 1160 putnika pogonom parnih turbina plovio brzinom od 20 čvorova. Bio je to prvi prekooceanski lajner sa samo jednim, turističkim putničkim razredom, potpuno klimatiziran, a ujedno i prvi koji nije bio namijenjen i prijevozu tereta.
Na prvo, potpuno rasprodano komercijalno 76-dnevno putovanje prema Australiji i Novom Zelandu, SOUTHERN CROSS je iz Southamptona zaplovio 29. ožujka 1955. godine da bi preko Trinidada, Curacaoa, Panamskog kanala te otočja Tahiti i Fiji stigao u Wellington 2. svibnja, u Sydney 9. svibnja, u Melbourne 11. svibnja, a u Fremantle 16. svibnja. U povratku je posjetio Durban, Cape Town i Las Palmas. Ovakav program plovidbe se redovno uspješno održavao sve do konca šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su u promet uključeni putnički zrakoplovi velikog kapaciteta, komfora, brzine i dometa.
Pad interesa za dugotrajnim prekooceanskim putovanjima nagnao je Shaw, Sawill i Albiona nasve veću angažiranost broda na kružnim turističkim putovanjima. Nakon nekoliko ne baš uspješnih krstarenja, SOUTHERN CROSS je u kolovozu 1971. krenuo na svoje posljednje putovanje prema Novom Zelandu i Australiji. U Southampton se vratio u prosincu iste godinei odmah je raspremljen. U siječnju 1973. godine konačno ga je za pola milijuna funti kupio grčki brodar Ulysses Cruise Line.
KAO ‘CALYPSO’ DOLAZI I U DUBROVNIK
U Pireju je potpuno rekonstruiran te sada ima 16500 bruto tona, može prihvatiti 950 putnika i dobiva novo ime CALYPSO. Krajem 1973. godine započinje s kružnim putovanjima istočnim Sredozemljem u kojima konačno dolazi i u Dubrovnik. Uplovio bi po tri puta u grušku luku koncem rujna i sredinom listopada, sve do 21. listopada 1979. kada je posljednji put napustio naš grad, a od tada datiraju dvije priložene fotografije.
Po povratku u Pirej, CALYPSO je upućen u Miami, a potom u Los Angeles gdje kao CALYPSO I od 1980. poduzima kružna putovanja prema Panami i Aljasci. Očito, s ne baš puno komercijalnog uspjeha jer je već koncem godine raspremljen i prodan. Novi vlasnik, Western Cruise Line ga je pod imenom AZURE SEAS zaposlio na kružnim putovanjima iz Los Angelesa prema Meksiku. Tu ostaje sve do 1986. kada je prebačen na Floridu odakle sljedećih pet godina krstari po Karibima. Popularni brod, poznat kao “Party Ship” je 1991. još jednom prodan, ovoga puta brodaru Dolphin Cruise Line koji mu ponovo mijenja ime u OCEAN BREEZE. Potpuno rekonstruiran plovi u Karipskom moru sve do 1999. kada je iznajmljen kompaniji Imperijal Majesty Cruise Line za koju poduzima trodnevna krstarenja iz Port Lauderdalea do luke Nassau Bahami. Nažalost, unatoč dobrim poslovnim rezultatima,kako je vrijeme prolazilo pokazalo se kako njegovo održavanje postaje preskupo, pa je kompanija u srpnju 2003. odlučila povući OCEAN BREEZE iz plovidbe. Uskoro je prodan bangladeškim rezalištima te je vlastitim pogonom zaplovio iz Fort Lauderdalea u SAD-upreko Bahama, Gibraltara i Sueza. Dana 5. listopada 2003. godine, uplovio je u svoju zadnju luku Chittagong da bi na tamošnjim plažama u studenom bio nasukan i uskoro izrezan u staro željezo
